Srbija se i danas pita: Zašto je Knin pao za samo 24 sata?

Više od 20 godina se pišu knjige i radovi na temu Oluje, a ni srpski autori ne mogu se pomiriti s činjenicom da je nakon četiri godine ratovanja, čitav teritorij “Krajine” oslobođen za samo nekoliko dana.

U nastavku donosimo djelove knjige “Sudbina Krajine” autora Srđana Radulovića gdje on opisuje kako je pala Krajina.

Krajinski lideri su morali znati što im se sprema

U petak, 4. kolovoza, na Krajinu se sručila „Oluja“, kako je nazvana hrvatska vojna operacija. Hiljade granata, mina, raketa zasulo je u 5 sati ujutru krajinske gradove i prve linije obrane. Hrvatske trupe u subotu 5. kolovoza ulaze u Knin, a već narednog dana slomljen je otpor posljednjih branitelja Krajine na Baniji.

Više od 200 tisuća Srba moralo je napustiti zapadnu Krajinu. Bila je to najveća srpska “seoba”, ali bez svjetovnih i duhovnih vođa na čelu kolone.

Da li je Knin morao pasti za 24 sata, zbog čega je izostala vojna pomoć iz RS, zašto je izdano naređenje za evakuaciju stanovništva, tko je odgovoran što nije izvršeno naređenje o artiljerijskim i raketnim udarima po ciljevima na hrvatskoj teritoriji…?

Ova pitanja bit će još dugo aktualna. Dosadašnji pokušaji da se odgovori na njih imali su uglavnom dnevnopolitičku upotrebnu vrijednost, čiji je cilj da se isključivim krivcima proglase tadašnji krajinski lideri. Naravno, oni ne mogu biti amnestirani od dijela odgovornosti, kao što ni svi među njima ne snose isti teret krivnje.

Događaji koji su prethodili hrvatskom napadu potvrdili su da zapadni dijelovi Republike Srpske Krajine više nemaju veliku važnost za međunarodnu zajednicu, ali ni za globalne srpsko-hrvatske odnose, niti za međusrpske odnose. Hrvatska nije kažnjena zbog počinjenih zločina i napada na zonu pod zaštitom UN, kao ni kasnije zbog neizvršavanja obaveza iz rezolucija Savjeta sigurnosti.

Doda li se ovome ponašanje Pala i službenog Beograda, vlasti u Kninu su morale izvući neke zaključke i pokušati ponuditi kompromisna politička rješenja, čija bi podloga bila Plan Z4.

Milan Martić i Milan Babić su, naime, i prije pada zapadne Slavonije, u razgovoru koji nije bio “za novine” pokazivali, doduše rezervirano, razumijevanje za mogućnost (kon)federalnog rješenja statusa RSK. Među kontraargumentima takve opcije, kako je Martić u jednom razgovoru rekao, bilo je njegovo pitanje: “A tko da, poslije svega, stane pred narod i kaže da će ponovo biti u Hrvatskoj?”

DAVORIN VIŠNJIĆ/PIXSELL/HISTORY

Politički profitabilnije bilo je igranje na kartu svesrpskog ujedinjenja, pa čak i nakon što bi sami inicijatori ocjenjivali kako za ujedinjenje “još nije vrijeme” ili da će se proglašenjem ujedinjenja dati povod međunarodnoj zajednici da “podrži hrvatske planove za napad na Krajinu”. Posebno je pitanje koliko su krajinski lideri uopće mogli utjecati na razvoj događaja s obzirom na (ne)samostalnost u donošenju ključnih odluka ili na pretpostavku da su i sami bili sudionici u provođenju eventualnog scenarija žrtvovanja Srba zapadno od Une.Ilustrativan je i razvoj događaja na ratištima RS i RSK. Naime, krajem 1994. godine zajedničkom akcijom jedinica hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane probijena je linija obrane RS kod Kupresa i između Livna i Grahova, a ubrzo je pao i Kupres, mjesto od strateške važnosti, pa je hrvatskim snagama bio otvoren put za prodor prema Glamoču i Grahovu. Dogodilo se to nakon čvrstih uvjeravanja vodstva RS da Kupres neće biti prepušten Hrvatima, a spominjan je i dogovor s predstavnicima Herceg-Bosne o nenapadanju.

Prema izjavama srpskih boraca angažiranih na obrani pravca Livno-Grahovo, u trenutku hrvatskog napada na položajima je bilo svega dvadesetak vojnika. Srpska obrana se raspala i već u prosincu hrvatske snage zauzimaju desetak sela i stižu na 20 kilometara od Grahova, istovremeno zauzimajući visove na Dinari.

Početkom ožujka , hrvatske snage pojačavaju djelovanja i ugrožavaju sjeveroistočne linije obrane Knina kod Peručkog jezera. Hrvati dovlače nove trupe, a njihova inženjerija probija planinske puteve na sjevernim obodima Dinare, na teritoriji RS, i ovim pravcem se hrvatske snage uklinjuju između RS i RSK. Prema konfiguraciji terena, prodor hrvatskih trupa mogao se zaustaviti jedino kontraofenzivom jedinica RS.

Snage Srpske vojske Krajine, prema tumačenju vojnih analitičara, mogle su se u tom slučaju uključiti u akciju udarima po južnim bokovima hrvatskih snaga s prijetnjom da se presjeku linije opskrbe hrvatskih trupa na Dinari. Samostalna akcija krajinske vojske nije dolazila u obzir, jer su hrvatske snage kontrolirale dominantne visove i imale bolje linije opskrbe, pa bi komanda SVK morala angažirati daleko veći broj vojnika na, do tada, sasvim sigurnim granicama i da oslabi južne linije obrane Knina.

Zanimljivo je, međutim, da je uoči hrvatskog osvajanja Kupresa i prodora prema Grahovu i Glamoču, došlo do tajnih pregovora predstavnika Srbije i Hrvatske u Grazu, koji su trajali nekoliko dana, a oku kamere nije promaklo ni prisustvo predsjednika RS Radovana Karadžića. Tom prilikom su dogovoreni osnovni elementi ekonomske i političke reintegracije RSK, koji će postati sastavni dio ekonomskog Sporazuma i Plana Z 4.

Ovu informaciju “provalio” je beogradski tjednik “Telegraf”, a ubrzo je potvrđena u tekstovima u pojedinim hrvatskim novinama. Beogradske “Večernje novosti” su to demantirale objavljivanjem teksta o tajnim pregovorima delegacija RS i Hrvatske, koje su se, prema ovom izvoru, sastale dva puta, krajem rujna 1994. godine u Dvoru na Savi, na hrvatskoj teritoriji, i 14. listopad u Srpcu, na teritoriji RS. “Večernje novosti” su demantirajući održavanje tajnih pregovora između Beograda i Zagreba u Grazu, tvrdile da su predstavnici RS i RH dogovorili podjelu zapadnih dijelova RSK.

Navodno su predstavnici RS pristali da zapadna Slavonija i najveći deo zapadne Krajine pripadnu Hrvatskoj u zamjenu za izlaz RS na more i “aranžman” vezan za opskrbu RS streljivom i naftom iz hrvatskih izvora. Koliko je u ovim tekstovima bilo istine teško je zaključiti bez konkretnijih podataka, ali je indikativno da se plan izlaza RS na more spominjala u pregovorima u Daytonu tijekom studenog i da se Hrvatska odrekla većine teritorijalnih zahtjeva vezanih za područje bosanske Posavine (izuzev Orašja i Odžaka).

Također je izvjesno da su predstavnici RS i Herceg-Bosne, odnosno Hrvatske tijekom rata imali ekonomske (vojne) aranžmane, bilo da je riječ o direktnoj vojnoj pomoći snaga RS hrvatskim snagama u sukobima s muslimanskim trupama u centralnoj Bosni i propuštanju konvoja preko teritorije RS za hrvatske enklave u ovom djelu Bosne ili i opskrbu gorivom Republike Srbije preko Hrvatske i Herceg-Bosne tijekom ekonomske blokade RS na Drini.

Sumnje u mogućnost tajnih dogovora pojačane su ponašanjem Pala i Beograda za vrijeme hrvatskog napada na zapadnu Slavoniju, kao i kasnijim razvojem događaja na ratištu na Dinari.

Pri tome, vlasti RS mogu imati djelomično opravdanje za vojnu neefikasnost u suprotstavljanju hrvatskim trupama, koje su nadirale prema Glamoču i Grahovu, u činjenici da je riječ o prostorno velikim općinama s malim brojem stanovnika (Grahovo je bilo najveća općina u BiH sa samo 10 tisuća stanovnika). U sličnom položaju su bile i susjedne općine Drvar i Petrovac, odakle su borci bili angažirani na bihaćkom ratištu.

Međutim, ostaje činjenica da je za vrijeme najžešćih hrvatskih napada na Glamoč i Grahovo, vojska RS na čelu s generalom Ratkom Mladićem bila angažirana u operacijama na istočnom dijelu RS, kod Žepe i Srebrenice, a da su u pomoć braniteljima Grahova i na bihaćkom ratištu bile angažirane jedinice krajinske vojske, po cijenu slabljenja jugozapadnih linija obrane Knina i južne Krajine.

Sudjelovanje krajinske vojske na bihaćkom ratištu bilo je povod za proširenje “nadležnosti” avijacije NATO snaga na RSK, što je odmah iskorišteno za bombardiranje krajinskog vojnog aerodroma u Udbini, ali je imalo dalekosežnije posljedice u eventualnom “opravdanom” pripremanju uvjeta za slabljenje obrambene moći RSK, kao što je učinjeno zračnim udarima na vojne, strateške, komunikacijske i civilne ciljeve u RS.

Konačno, posljedica višemjesečnog ispredanja političke i vojne mreže za “hvatanje” Knina bilo je hrvatsko osvajanje Grahova (i Glamoča) 28. srpnja. Krajinski borci koji su sudjelovali u borbama za obranu Grahova tvrdili su kasnije da je opskrba municijom, gorivom i hranom bila  nedopustivo loše organizirana.

Artiljerci SVK na položajima na planini Šator, važnoj koti za obranu pravca hrvatskog prodora prema Grahovu i Glamoču, ostali su bez municije. U obrani Grahova bila je angažirana i jedinica, koju su popunili uglavnom vojnici, porijeklom iz RSK i RS, a koji su mobilizirani u Srbiji i upućeni na ratište bez vojničkog iskustva.

Padom Grahova, Knin i njemu gravitirajuće područje sjeverne Dalmacije i Like ostalo je bez vitalne komunikacije s Banjalukom i Beogradom. Banija i veći dio Korduna mogli su računati na vezu s RS i Srbijom kod Dvora na Uni, koji je od Knina bio udaljen oko 300 kilometara. Krajinski vojni inženjerci počeli su danonoćni rad na osposobljavanju jedne rezervne prometne veze, seoskog puta koji je spajao ceste Knin — Srb — Donji Lapac, i Drvar — Petrovac — Banjaluka, preko Martinbroda na izvoru Une.

Istovremeno, krajinska vojska je dobila desetine kilometara novih linija fronta, i to na području gdje do tada nije bio angažiran nijedan krajinski vojnik i koje je u vojnim planovima tretirano kao rezervno područje za organiziranje obrane Knina.