Srbi koji su tijekom Oluje napustili Hrvatsku u Srbiji nisu dočekani raširenih ruku. Osim što veliki broj njih i danas boravi u izbjegličkim, derutnim kampovima, veliki broj vojno sposobnih muškaraca odmah je po dolasku prisilno “vojačen” i slan u zloglasni, erdutski kamp gdje ih je dočekivao Arkan sa svojim vojnicima. Izbjegle Srbe Arkanova je vojska smatrala “lošim Srbima”, “Srbima izdajicama” i “kukavicama zbog kojih je pala Krajina”, pa su im priuštili neviđene torture koje su nerijetko završavale i smrću “Srbina izdajnika”.Prema procjenama Helsinškog komiteta Srbije, kroz Arkanov kamp u Erdutu prošlo je oko 20 000 izbjeglica iz Krajine. Sve njih privodio je MUP Srbije, pronalazeći ih na adresama koje im je, prema svjedočenjima odvedenih, velikodušno ustupao Crveni križ Srbije i Jugoslavije. Članovi Helsinškog komiteta Beograda zahtijevali su od Vlade Srbije da spriječi nasilnu mobilizaciju, od tužiteljstava Srbije i Jugoslavije da protiv aktera ove akcije pokrenu kazneni postupak, a od predsjednika Srbije Slobodana Miloševića da “obuzda akcije progona i zvjerstava Arkanovih jedinica”. Od svega toga, međutim, iz Ministarstva za informacije Srbije stigao je odgovor “da nisu upoznati s činjenicom o mobilizaciji Krajišnika”, te da se možda radi “o nekoj vrsti pravne pomoći, odnosno da možda MUP Srbije izlazi u susret zahtjevu Vlade RSK i isporučuje vojno sposobne muškarce prema njihovim popisima”.
Mučili ga dok nije umro
Za pokojnog Dejanovića srpski neovisni mediji otvoreno pišu kako “nije imao sreće preživjeti posljedice operacije kažnjavanja izdajnika”, kako je nazivan erdutski tretman izbjeglih “krajišnika”, podvrgnutih raznim metodama mučenja i ponižavanja u trajanju od jednog do dva tjedna pod Ražnatovićevom zapovjednom palicom. Tako “obrađeni”, bili su raspoređivani u “redovne” jedinice Slavonsko-baranjskog korpusa, jedine preostale vojne formacije iz sastava Srpske vojske Krajine.
Jedina institucija koja nije zatvarala oči pred nasilnom mobilizacijom izbjeglica iz Krajine bio je Helsinški komitet za ljudska prava u Srbiji. K njima su dolazili zbunjeni članovi obitelji nestalih Srba, nakon što od službenih organa u Srbiji ne bi dobili nikakvo objašnjenje. S te je adrese, također, vlastima, humanitarnim organizacijama, domaćoj i međunarodnoj javnosti odašiljan apel za zaustavljanje ove monstruozne akcije koju do danas nitko nije u potpunosti objelodanio.
‘Operacija kažnjavanja izdajnika’: vezanje žicom za stablo, zatvaranje u pseću kućicu i lajanje, kamen oko vrata…
…M. S., izbjeglica, privremeno nastanjen u Kruševcu, priveden je u Erdut 22. 8. 1995., samo dan nakon što se prijavio lokalnom Crvenom križu. “Kad smo stigli u Erdut, razvrstali su nas u dvije grupe. Stajali smo na suncu cijeli dan, bez vode i bez hrane. Kad bi se neki među nama pobunio, zatražio nešto, odmah bi krenulo šamaranje. Tek navečer dali su nam jesti. Prije toga, jedan iz grupe odabran je za batinanje – 25 udaraca po tijelu. U obližnjoj šumi deset ljudi ‘izdržavalo je kaznu’ stojeći nepomično, vezani žicom uz stabla. Sutradan je i nas čekao isti tretman. Tako sam proveo najduljih i najsramnijih tjedan dana u svome životu. Poslije sam prebačen u Bilje, gdje sam ostao sve do 10. listopada.”
…B. S. iz Gline, otac dvoje maloljetne djece, četrdesetpostotni invalid obiju ruku, odveden je iz kolektivnog prognaničkog centra u Knjaževcu, zajedno s još 14 Srba pristiglih iz Hrvatske. U Erdutu je proveo devet dana. Spomenuo je samo neke metode mučenja: klečanje na kamenu, zatvaranje u pseću kućicu i lajanje, 24 sata provedena u bačvi hladne vode, nošenje oko vrata kamena teškog oko 30 kilograma…
…N. B., izbjeglica iz Knina kaže da je, uza sva fizička maltretiranja, ipak, najteže podnosio verbalne torture: “Zvali su nas izdajnicima, kukavicama, babama, podrepašima, isključivim krivcima za pad Krajine, srpskim govnima, majmunima… što je najgore, morali smo sve te uvrede ponavljati: ‘Ja sam najgori Srbin’, ‘Ja sam izdajnik srpstva’”…
‘Lov na glave’: policajci dobivali 1000 dinara ‘po glavi’
Zaziranje od ove teme u Srbiji jednako je prisutno kao i u vrijeme kad je bila aktualna. Strah od moći Željka Ražnatovića i njegovih sljedbenika bio je veći od potrebe da se javno progovori o metodama primijenjenima nad krajiškim izbjeglicama. Dragan Dejanović, koji je umro od posljedica kažnjavanja Arkanovih Tigrova, nije jedina žrtva “operacije kažnjavanja izdajnika”. Iscrpljeni fizičkim maltretiranjima i svrstani među krivce za egzodus Srba iz Hrvatske, pojedini su “krajišnici” u živčanom rastrojstvu pribjegli samoubojstvu ili su kasnije od posljedica “tretmana” umrli. Pravu istinu znaju tek obitelji koje još zbog straha šute i potiho kucaju na vrata pojedinih službi pri Vojsci pokušavajući doći do bilo kojeg oblika obeštećenja. Vojvođanski centar navodi sljedeće: “Označeni kao kriminalci i izdajnici, ljudi su bili lovljeni. Odvođeni su iz tramvaja, autobusa, na naplatnim rampama, tijekom kontrole prometa, iz studentskih domova pa čak i s maturalnih proslava. Pripadnicima policije rad je bio olakšan činjenicom da su dokumenti pristiglih ljudi iz Hrvatske i nekih dijelova Bosne bili posebno obilježeni. U periodu koji je uslijedio, mnogi od njih su prije slanja na ratišta, slani u takozvane pripremne i trening-kampove, gdje su doživjeli mnogobrojna mučenja i svakodnevno bili podvrgnuti različitim oblicima psihičke i fizičke torture. Policajci su bili u svojevrsnom “lovu na glave”, pri čemu bi za svakog “ulovljenog” dobili povišicu u iznosu od 1000 dinara.”
Ova sramota Srbije, koja je prisilnom mobilizacijom izbjeglica prekršila brojne međunarodne konvencije i domaće zakone, sada bi mogla dati odgovore na pitanja koja Hrvatskoj najčešće postavlja Savo Štrbac, predsjednik Dokumentacijsko–informativnog centra, a tiče se nestalih Srba upravo iz tzv. republike srpske krajine. Odgovore bi, samo da to želi, mogao dobiti iz prve ruke, od ljudi koji su prošli strahotu Arkanova kampa.
MUP Srbije i dalje “pere ruke” od prisilne mobilizacije Srba izbjeglih iz Hrvatske i šuti.
wpDiscuz