Bili su to sudbonosni dani ne samo za Bihaćku enklavu, već i opstanak cijele BiH…
Gradonačelnik Bihaća šalje otvoreni poziv za pomoć i piše „jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista.
Armija BiH je pružala herojski otpor Srbima tri godine u Bihaću i okolici, ali u ljeto 1995. enklava dolazi u bezizlazan položaj, te Alija Izetbegović, Atif Dudaković i gradonačelnik Bihaća šalju otvoreni poziv Hrvatima i predsjedniku Tuđmanu da se oružano uključe u pomoć Bošnjacima zbog genocida kojim je prijetio u Bihaću.
Udarni združeni poduhvat
UZP-ovci su to spremno učinili i pomogli Bošnjacima da ne dožive još veća stradanja nego u Srebrenici.
Opsada Bihaća je trajala tri godine, od ljeta 1992. do 4.–5. kolovoza 1995., kada ju je prekinula vojna akcija Operacija Oluja u kojoj je Hrvatska vratila područja pod okupacijom, a time i deblokirala Bihać iz okruženja.
Bihać i okolica je imao gotovo 200.000 ljudi u okruženju srpske vojske. UZP cijelo vrijeme opsade šalje pomoć Bihaću na svaki mogući način: lijekovima, oružjem, hranom i to uz velike rizike i stradanja hrvatskih pilota i vojnika. Vojna operacija UZP-a Skok 2 značajno je smanjila srbijanski pritisak na Bihać, te otvorila vrata oslobađanju tog teritorija dva mjeseca kasnije.
Srbi dovedeni u težak položaj: braniti Knin ili ne napasti Bihać?
Operacija Skok 2 odvijala se od 4. do 11. lipnja 1995. godine na području jugozapadne BiH, a u njoj su u UZP-u Udarnom združenom poduhvatz zajednički sudjelovale postrojbe Hrvata: UZP HV-a i UZP HVO-a.
Ova akcija bila je nastavak operacije UZP-a Skok 1 iz travnja kada je pod kontrolu stavljena Dinara.
Cilj hrvatskih snaga UZP-a bio je razbiti neprijatelja na smjeru koji vodi prema Bosanskom Grahovu i staviti pod kontrolu dalekometnog topništva Bosansko Grahovo i Glamoč. UZP snage koje su sudjelovale u ovoj akciji bile su: 4. gbr, 3/126. dp, 1. HGZ, 1. bojna 1. gbr HV, 264. izvidničko – diverzantska satnija Zbornog područja Split, 3. gbr UZP HVO-a i SP MUP zločinačke HR HB koja se u to vrijeme ponašala čudno i umjesto da napada Bihać ona ga je oslobađala.
Ova vojna akcija značajno je smanjila vojni pritisak na Bihać i Cazinsku krajinu, koji je postao željena meta osvajanja srpske vojske, a istovremeno otvorila vrata Knina – glavnog mjesta četničke pobune i genocidne politike Srba prema Hrvatima na okupiranim teritorijima.
Srbi su dovedeni u težak položaj i dilemu: braniti Knin svim snagama ili napasti Bihać svim snagama? Naime, osvajanje Bihaća bila je nužnost s ciljem zaokruživanja kompaktnog osvojenog teritorija u Hrvatskoj i BiH, a obrana Knina je bila nužnost jer je to bilo stožerno uporište velikosrpskog pokreta u Hrvatskoj.
A nadiruća Hrvatska vojska je gazila sve srpske obrambene linije koje su se raspadale kao kule od karata, dok su srbijanski generali čupali kosu od nemoći pred Hrvatskom vojskom i genijalnom strategijom predsjednika UZP-a Tuđmana, vojnih i obavještajnih stratega admirala Davora Domazeta-Loše, generala Janka Bobetka i cijelog vojnog UZP vodstva.
Sama operaciju započela je napadom u smjeru sela Crni Lug. Istovremeno, kreće se u smjeru uzvisina iznad Crvenih greda na Dinari te prema sjevernom dijelu Livanjskog polja. Prvi dan akcije svi ciljevi su dostignuti i nakon daljnjih napora na širenju istočnom i zapadnom stranom Livanjskog polja, snage su se spojile na sjevernom rubu.
U narednim danima oslobođeni su Mali i Veliki Šator. Nakon utvrđivanja položaja, linija bojišnice nije pomicana.
Završetkom operacije Glamoč i Bosansko Grahovo, kao i cesta koja ih povezuje, stavljeni su pod kontrolu hrvatskog UZP topništva. To je značajno oslabilo srpski pritisak na Bihać. Srpske snage bile su prisiljene povući se s tog bojišta i koncentrirati se na Glamoč i Grahovo.
Na taj se način uporno i mudro stvaraju sve pretpostavke za završne vojne operacije Hrvatske vojske u slučaju da Srbi ponovno krenu prema Bihaću, koji je postao glavni cilj osvajanja Srba jer bi tada držali preko 75% BiH u svojim rukama.
Bošnjaci mole pomoć Hrvatske i predsjednika Tuđmana – Hrvati pomažu!
To se vrlo brzo i dogodilo. Nakon Srebrenice kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.
To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać. Dakle, nakon masakra u Srebrenici Bihać ponovno postaje glavni cilj velikosrpske agresije.
19. srpnja 1995. Vojska Srpske krajine započinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.
O Udarnom združenom poduhvatu HV-a i HVO HRHB-a ne govori se danas pohvalno na bosanskim tv kućama jer većina novinara u Sarajevu misle da je Bihać u Hrvatskoj i da ga je Tuđman pripojio. Zašto su ljudi koji su htjeli istrijebiti Bošnjake u isto vrijeme ginuli da ih spase u Bihaću nikome do danas nije jasno. Osim Haaškim sudcima. Oni tvrde da su nakon susreta s Kulinom banom nakon raftinga po Neretvi kad su otplovili nizvodno od Mostara prema Jablanici na janjetiji kod Gojka , sve skontali.