Zvali su ih ‘kopilad’: Rijetka fotka iz nacističke Njemačke

Bilo je to vrijeme nacističke vladavine u Njemačkoj, razdoblje od 1933. do 1945. godine Afro-Nijemaca bilo je tisuće. Tijekom vremena zabranjeni su im odnosi sa bijelcima, isključeni su iz obrazovnih ustanova, i nekih vrsta posla, neki su bili sterilizirani, dok su ostali odvedeni u koncentracijske logore. 

No njihove priče do sada nisu bile ispričane, a samoj redateljici je bilo potrebno 12 godina da cijelu priču dovede na velike ekrane.

Priče su to ljudi koji su u Njemačku davnih dana stigli iz Kameruna, Tanzanije, Ruande, Burundija, Namibije, bili su to mornari, sluge, zabavljači, a i neki vojnici koji su se za Njemačku borili u 1. svjetskom ratu.

Bila je tu i generacija koja je hranila nacistički strah od rasnog miješanja. Francuzi su tako u ratu koristili 20.000 vojnika iz svog afričkog carstva, najviše iz sjeverne i zapadne Afrike, i kontrolirali su područje zapadne Njemačke, pokrajinu  Rhineland. I ulazili u veze za Njemicama, piše BBC.  

Skovan je ponižavajući termin “Kopilad Rhinelanda” tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća s kojim s opisivalo 600 do 800 djece iz miješanih veza i brakova. U to su vrijeme kružile priče i rasističke karikature o strašnim predatorima iz Afrike, vojnicima, koje su izazivale zabrinutost.

U Mein Kampfu postoji rečenica koja povezuje Židove i ljude crne boje kože.

“To su bili i jesu Židovi koji su crne doveli u Rhineland, uvijek sa istom tajnom mišlju i ciljem uništenja bijele rase sa kopiladima”, napisao je Hitler. 

Njegova opsesija čistom bijelom rasom i Židovima, dovela je do Holokausta, u kojem je poginulo šest milijun Židova tijekom 2. svjetskog rata, ali i Roma, ljudi s nekih poremećajima i ostali.

Po zakonima iz 1935. godine koji su između ostalog zabranili i brakove između Židova i ostalih Nijemaca, uključeni su i ljudi tamne puti, u istoj kategoriji kao i Židovi. Zbog straha od miješanja 1937. godine djeca iz Rhinelanda prisilno su sterilizirana.

Među posljednjim ljudima koji su bili sterilizirani, njih 385, bio je i Hauck, sin alžirskog vojnika i Njemice. U dokumentarcu Hitlerove zaboravljene žrtve iz 1997. godine govorio je o vazektomiji na koju je odveden u tajnosti. S potvrdom da je postupak obavio mogao je nastaviti raditi, a morao je potpisati i dokument da se neće oženiti ili imati odnos sa ljudima “njemačke krvi”.”Bilo je to depresivno, i osjećao sam se kao polu čovjek”, rekao je.

Druga žrtva Thomas Holzhauser rekao je da mu je ponekad i drago što ne može imati djecu.

“Barem su ona pošteđena sramote s kojom sam živio”, rekao je.

Rijetko je tko o ovome pričao, a niz je dokumenata koji skrivaju tu mračnu tajnu o kampovima i prisilnim sterilizacijama uništeno, pa je bilo teško rekonstruirati što se dogodilo.

“Mnogi su prolazili kroz krizu identiteta, imali su njemačke roditelje, i doživljavali se Nijemcima, a bili su izolirani i nikada u potpunosti prihvaćeni”, rekla je Asante.

Kolonijalno razdoblje Njemačke pa i pokušaj genocida nad ljudima u Namibiji, doveli su do razvoja negativnog stava prema ljudima koji dolaze s područja Afrike. Dolaskom Hitlera na vlast njihovo maltretiranje, uznemiravanje i ponižavanje u javnosti je započelo. Oni koji su se pokušali tome oduprijeti, pobuniti, bili su ubijeni, poput Hilarius Gilgesa. 

Stanje je postalo još i gore nakon što je počeo 2. svjetski rat. Onoga što ga je čekalo bojao se i Theodor Wonja Michael, rođen 1925. godine u Berlinu, sin Kamerunca i Njemice. Odrastao je u tzv. “ljudskom zoološkom”, tj. pojavljivao se u tim izložbama gdje su ga poput kakve životinje pokazivali ostalima.

“U širokoj haljini, uz bubnjeve, ples i glazbu trebalo se prikazati strance, egzotične ljude koji žive u toj zemlji. Bio je to pravi show”, rekao je.

Kad su nacisti preuzeli vlast znao je da mora postali nevidljivi, koliko god je to bilo nemoguće.

“Uz ovakvo lice, bilo mi je jasno da ne mogu nestati, ali sam se trudio. Izbjegavao sam bilo kakav kontakt sa ženama. To je moglo biti strašno. Mogli su me sterilizirati i optužiti za rasno obezvrjeđenje”, rekao je.

“Mislim da se ova tema jako ignorira i da se zanemaruje ono što su ti ljudi prošli u Njemačkoj”, smatra redateljica koja svojim filmom pokušava njihove priče predstaviti u novom svjetlu. Naglašava kako se ne može zanijekati koliko su takvi ljudi propatili tijekom nacističke vladavine.