Iako su mi oduvijek prve asocijacije na Mostar bile Stari most, Neretva i Baka Slišković, u vikendu provedenom u ovom divnom kraju probao sam i puru s lučinicom, pohani mozak, ćuptere, sjajne craftove i svjetska vina i bio u kultnim Udovicama u mjestu Sretnice…
Radio je treštao tih kasnih sedamdesetih u našem domu dok je obiteljski ručak bio pri kraju, žene prale suđe, a muškarci i dječurlija šatro pričali o bitnim stvarima u dnevnome boravku:
„Hvala kolegi Pezziju, idemo do Mirka Kamenjaševića. Kolega Kamenjašević…”
„A u Mostaru promjena rezultata, Vladić za Bajevića i rezultat je jedan prema nula, sjajan nogomet pod Bijelim brijegom!“
Tih su se godina sve utakmice igrale u istom terminu, a prijenosi bili najbolja zanimacija kišnim nedjeljama dok nismo otkrili stadione. Mostar sam tada zamišljao kao grad Emira Balića, mitskog skakača u Neretvu i čudno građenog stadiona fanatičnih navijača sa samo jednom tribinom, koji poslije pobjede svi idu na janjetinu, epsko jelo na koje bi se stalo ako ste se tom rutom vraćali s mora.
Navijalo se tijekom vremenske prognoze i da Mostar pobijedi Demir Kapiju u svakodnevnom natjecanju za najtopliji grad u bivšoj državi, a ja sam se neki dan svega toga brzinski sjetio kad sam u društvu radijskog maga Borisa Čerkuča i fotografa portala Bljesak.info, Željka Štegerastajao pored gola na stadionu nekadašnjeg Veleža, a današnjeg Zrinjskog i planirao što, kako i gdje jesti zadnjeg dana boravka u ovom gradu s jako puno kafića i prekrasnih žena…
Srećom, ekipa iz INTERA Tehnološkog Parka, koja me ugostila u Code Hub-u, prvom coworking prostoru u Hercegovini na svom eventu FuckUp Nights Mostar, imala je plan za sve…
1. Radobolja
Poznat po vrućini zbog svog položaja među brdima kojima čak ni taksisti ne znaju imena, centar Mostara itekako cijeni svaki milimetar zelenog prostora. Još kad je hlad aleje lipa smješten u blizini brze rječice, jasno je zašto je restoran Radoboljajedan od omiljenih gradskih lokala.
Ogromna terasa, hlad, široka lista vina od Vardara (Stobi) do Triglava (Quercus Muškat Verduc 2017.) samo su dio onoga zbog čega ćete se vraćati pored rijeke. Domaći specijaliteti u vidu hercegovačkog i goveđeg pršuta praćeni su bogatim izborom sireva, a nas je posebno dojmio ražnjić „Picasso“ koji više izgleda kao da ga je radio Da Vinci – goveđi, teleći i pureći medaljoni napiknuti na jedan štapić.
Sočno, mirisno, fino, iako me puno više dojmilo savršenstvo jednostavnosti puno manje razvikanog jela – teleće mućkalice s kajmakom uz Rubis Žilavku 2018. E ovo je vrh, komadići teletine pečeni na žaru u blago pikantnom umaku s kuglicom kajmaka na vrhu.
Ni palačinke ni baklava nisu uspjele skrenuti misli i sreću s vrhunskog obroka. Ovaj pet friendly muzej na otvorenom poznat je i po svom kruhu, teletini ispod peke, „pijanom Hercegovcu“, sladoledu, svadbama, krstitkama, a vjerujte, neće vam faliti ni dalmatinski melos sa zvučnika!
2. Vinarija Nuić
Na jednom od brda iznad Ljubuškog, gospodin Nuić prije 15 godina mudro ulaže svoj novac u poravnavanje krša i sađenje jednog dijela od sveukupno 35 hektara pod vinovom lozom. Kako je tlo pretežno kamenito, vina imaju više šećera i karakterističnu mineralnu notu, što se pokazalo dobitnom kombinacijom.
2011. se godine kreće s gradnjom moderne vinarije Vinogradi Nuić čija kušaonica samo što nije gotova, a danas se ovdje proizvodi 70% crvenog vina uz isto toliki postotak lokalnih sorti Žilavke, Blatine i Trnjka.
Tu su još i Merlot, Syrah i Cabernet sauvignon, ali i „stranci“ dozrijevaju u – bačvama od bosanskog hrasta. Vinogradi Nuić svoja vina izvoze u Japan, Kinu, Australiju, Njemačku, Hrvatsku, Crnu goru, Češku i Francusku, ali ipak 60% proizvodnje ostaje u zemlji, ulaže se u nove vinograde, a ako trebate ogroman stroj za mljevenje kamenja Trencor – možete i njega posuditi.
No, prijeđimo na bitno, tu je klasičan, moderni Rose „LET`S GO“, linija vina za svakodnevnu upotrebu, ali i stvari koje se pamte. Prva od njih, Nuić Žilavka vrhunska 2018. i Nuić Žilavka selekcija 2018., jedna pitka i nježna, druga mirisna i uzbudljiva. Ništa vam drugo ne treba za ovo ljeto! Chardonnay 2017. nastao je od grožđa s položaja Blagaj kod Mostara, a lokalna kraljica Blatinavrhunska 2016. s mirisom borovnica, pitka, s dozom divljine i gorkasta na kraju savršeno opisuje ovaj kraj.
Blatina barrique 2016. dozrijeva u barrique bačvi 15 mjeseci i ozbiljnija je od klasične, dok je vino dana ipak bio Trnjak 2015. Kompaktno, mirisno, savršeno zaobljeno, vino kojem želiš biti prijatelj. Oduševljenje! Što skorije dovršenje vinarije želimo ekipi Vinograda Nuić, više nego ugodno iznenađeni, zaista s pravom stoluju u jednom od najboljih hrvatskih restorana, dubrovačkom 360.
3. Vinarija Brkić
Ulazimo u dvorište u centru Čitluka i grlimo s čovjekom koji je osvojio hrvatsku vinsku scenu svojim stavom, idejom, kvalitetom i pričom koja je briljantna. Otac Josipa Brkića je bio vinar, pa je bio red da se i nastavi obiteljski posao koji traje od daleke 1979., tako da smo u kušaonici upoznali i dva Josipova sina.
Josip je među prvima počeo otkrivati biodinamiku i sljubljivanje vina s prirodom, prepustio grožđu da radi samo i bio tu da pruži ruku kad bi neko remek djelo samo trebalo uobličiti. Danas za njega zna cijeli svijet, a on ne odustaje od malog pogona i ne prevelike količine butelja.
Butik vinarija nudi samo pet etiketa, ali svaka je priča za sebe. Brkić žilavka 2017. je nešto između vina i parfema, koncentrirana nepatvorena vinska ljubav bez aditiva i kvasaca sa strane. Greda žilavka 2015. ime je dobila po položaju iznad Čitluka, vuče na sijeno, puno vanilije, trave, kao posljedica dvije godine u drvetu. Vino za sebe. „U vinu se, kao i u čovjeku nakon sedam godina promjeni baš sve“, priča nam Josip dok toči svoje remek djelo, Mjesečar 2016. Ova stopostotna žilavka je poput zavođenja ozbiljne dame, profesorice na fakultetu, predsjednice neke velike države. Je li to uopće vino? Čudo!
Rose 2018. radi se samo od blatine, savršeno svojom svježinom paše uz jagode, a za kraj pijemo i Plavu gredu 2016., kupažu blatine i vranca iz francuske, američke, mađarske i bosanske bačve. Da, sve je to obitelj Brkić, svemirci na ovim prostorima…
4. Udovice, Sretnice
Na brdu iznad Mostara, u mjestu Sretnice, nalazi se restoran Udovice. Sad kad ste se nasmijali ovom podatku, moramo upozoriti da je priča dosta tužna, jer su dvije žene nakon rata 1945. same ni iz čega krenule u ovu avanturu da bi to danas postalo kultno mjesto prije svega zbog nadaleko poznate mlade janjetine. No, da biste se probili do ove slasne mekoće, prvo trebate probati sjajne domaće rakije od rogača, meda, višnje…
Tada vas konobarica upućuje da su ovdje stara tradicionalna jela doživjela modernu doradu i da uz janjeću preporučuje i juhu od raštike. O kako je to bio dobar izbor. Slana, od kosti od pršuta bogata močvarica puna trpkosti, zelenila i neke divljine, ovo stvarno treba ponoviti. Šteta što je nefotogenična… Iako ovdje ima i pastrva, jegulja iz Neretve i morske ribe, bilo je apsolutno jasno da janje mora pasti. I palo je.
Sjajno, meko, rebarca veličine rebra Toblerone, konačno mlado, a ne mastodont! Kila janjetine je 160 kuna, pa ako vam se ne da s godišnjeg vraćati autoputom iz Dalmacije, ili ne znate gdje bi nakon uspješne apartmanske sezone…
Udovice imaju i svoj vinski podrum i brend Herzog, a za kraj smo uz specijalne palačinke bez jaja i mlijeka dobili i lokalni specijalitet Ćupter, rahat lokum od mošta (tako samo meni izgleda), sjajna žvakalica i novo na popisu stvari koje nije probalo puno ljudi! Uglavnom, ako želite probati najbolju janjetinu Hercegovine u tradicijski uređenom lokalu, znate gdje vam je doći!
5. Blok bar
Prije četiri godine držao sam predavanje u Mostaru o budućnosti craft pivarstva u ovim krajevima. Iako sam se nadao da će procvjetati kao i u Hrvatskoj i Sloveniji (mi imamo preko 70 pivovara!), hercegovačka se priča zadržala na sličnom broju slova. Džudžan i Lovac stjecajem okolnosti se lagano povlače, Mostarsko pivo iz Hercegovačke pivovare više naginje industrijskom stilu, ali sada postoje Rafter u Foči, Oz u Trebinju, Trojansko u Čapljini (najbolje ime za pivo uz Castrumov IPA Maksim Gorki), Kamen u Posušjui nešto konstantnih homebrewera.
Uz moderan i ugodan Blok bar s izvrsnim pikantnim burgerima i domaćim kobasama u Orci u kojem smo gotovo svi ovi nabrojani i specijalni gost iz Zagreba proveli dugu sjajnu večer, Mostar ima i Pub Beer ti&ja, Shankly’s pub koji nude veliki broj piva. No, pivo mjeseca uz neuništivi Oldbridž obitelji Mesihović (sa svojim novim pubom i kušaonicom u blizini Starog mosta) je svakako kućno točeno pivo Blok bara, Mosaic pale ale,piće koje teče, kompaktno, ukusno, mirisno, bez prevelikih gorčina, kiselina i kerefeka, pivo za dva poluvremena i produžetke, ono kad samo naručuješ i briga te za sve.
Potpisuje ga pivovara Cooltura koja ima još 8 zanimljivih stilova i raste iz dana u dan. Dakle, mala hrabra četa craftera, samo hrabro naprijed! Isprike za loše pokušaje upucavanja prezgodnoj konobarici, mjesto za dnevnu bazu!
6. Rock’n’Raw vegan sweets
I kad pomislite da je ovdje sve burek, janjetina i pivo, totalno iznenađenje – carstvo zdravih slatkiša pod imenom Rock’n’Raw vegan sweets!
„Veganske slastice počela sam raditi iz zabave, radi vlastitog užitka, ali i zato što sam željela biti opreznija i svjesnija onoga što moja obitelj i ja jedemo. Slastice koje radim su “živa” hrana, prirodne i sirove (nisu kuhane) – i ne sadrže šećer, gluten, mlijeko, jaja ili bilo kakve umjetne sastojke. Smatram da bi svatko trebao jesti više prirodne i sirove hrane i da mi, kao civilizacija, moramo redefinirati našu prehranu, pri čemu ne moramo odustati od užitka u okusima. Jer, život je lijep!“
Iako je diplomirana pravnica, Marija Kostić prije nego napadne trgovačke lance svoje brutalno fine slastice nudi putem Instagram profila @rocknraw7 i Facebook stranice. Preporučujemo Rawtellu, divota!
7. Hajdučke vrleti
Sat i pol vožnje od Mostara, najbliže Tomislavgradu, na 1250 metara nadmorske visine i negdje između neba i zemlje nalazi se hotel, restoran i potpuno nadrealna scena u srcu parka prirode Blidinje. Naime, trokutasto zdanje ogromnog krova, sve u kamenu i drvu neustrašivo leži u zelenoj nedođiji okruženo planinama Vranom i Čvrsnicom. U početku vam se ne da unutra zbog predivne prirode (i geocacheri će doći na svoje), ali jednom kad naletite na mirise mesa, peke, pita i svega što se nudi, računajte da se barem tri sata nećete maknuti.
Porcije su obilne, osoblje je na svakom koraku s naglaskom na prekrasne žene, kamin usred lokala i motor ispred šanka. Dakle, moderna bajka duga dvadesetak godina, koju ispisuje hrabra voditeljica lokala Marija Vukoja koja nasljeđuje posao od prerano preminulog oca, vizionara koji je pokrenuo čitav ovaj kraj.
Idealno za krstitke, vjenčanja, obiteljske skupove i sve koji se žele maknuti na visoravan udaljenu 30 kilometara od najbliže trgovine. Što daje dodatnu dimenziju kvaliteti onoga što se ovdje jede i pije, a riječ je o hercegovačkim starinskim specijalitetima u kombinaciji s najmodernijim jelima ovoga kraja, bez težnje za fine diningom i namirnicama do kojih je previše teško doći.
Dakle, kvalitetno lokalno meso, povrće koje se sadi iza objekta, fenomenalan krumpir (Rakitno) i sve moguće iz okolnih sela, s naglaskom na siru. Briljantan sir iz mijeha u rangu je s domaćim čvarcima i slaninom, ali totalni hit je pura s lučinicom, jelo koje je othranilo generacije, sirotinjsko, a prekrasno.
Uštipci maestralni, pole krumpira ispod sača izvrsne, Hercegovačka tava ozbiljna sa sjajnim lukom, janjetina na lešo upravo kako treba… Ukratko, povratak na staro i težnja za jednostavnošću s najboljim mogućim namjernicama.
Kako je Marija vrsna sommelierka, vinska karta od 90 naslova ima obuhvaćenu cijelu regiju, a i pivska lista nikad ne pada ispod deset naslova. Uglavnom, u Hajdučkoj vrleti samo motor s početka priče valjda ne stavljaju ispod sača – teletina, janjetina, hobotnica, sve je tu… Jedino čega mi je na kraju bilo žao je to što nisam probao kupus s domaćim sušenim mesom, koji je ipak zimski specijalitet.
Dvanaest soba hotela čekaju na vašu rezervaciju i skorašnju višu rangiranost, ali stvarno mi je došlo da zapašem kuburu, skočim na vranca i poput hajduka Mijata Tomića (iz ovih krajeva, po njemu ovdje imaju pravu Hajdučku republiku!) odjurim u noć i krenem naganjati neke zle ljude. Divno mjesto, totalni oporavak, savršeno za ljetni bijeg s mora u sasvim drugačiju klimu…
U Mostaru smo testirali i buredžike, idealan zalogaj za mamurno jutro, kafenisali kraj stadiona pod Bijelim brijegom, raspravljali o užasnoj političkoj situaciji i nebrizi o gradu i okolici, ali uvijek su ljudi ono što čine neki dio ovog Planeta. A oni su ovdje bili divni, topli, normalni, nasmijani i jedva čekam nove zadatke i posjetu, kao i savjete svih onih koji smatraju da nismo vidjeli sve što smo mogli. Ponovit će se!