Papa Franjo bio je prilično jasan. Kanonizacija hrvatskog kardinala blaženog Alojzija Stepinca je “na čekanju“ dok se ne rasvijetle neki nerazjašnjeni „detalji iz prošlosti“. Detalji koji su, nema tome druge, vezani uz postupke i ponašanje zagrebačkog nadbiskupa koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata predvodio Crkvu u Hrvata, piše Slobodna Dalmacija.
Za dobar dio katolika u Hrvatskoj on je odavno svetac, još od doba kada je u montiranom komunističkom procesu, pod tužiteljskom palicom Jakova Blaževića, 1946. osuđen na robiju. Za vlasti Srbije i Srpsku pravoslavnu Crkvu on je običan zločinac, ideolog ustaškog režima i ubojica nevine pravoslavne djece. Zbog ovog raskoraka papa Franjo očito je odlučio „povući ručnu“. I odgoditi svoju odluku o proglašenju Stepinca svecem.
Za povjesničara prof.dr. Tvrtka Jakovinu dileme nema: kod nadbiskupa Stepinca ima spornih stvari.
– Sporan je Stepinčev odnos prema NDH i odnos prema politikama NDH. On se 1941. buni protiv nehumanih uvjeta u kojima se transportiraju nearijevci, ali ne i protiv deportacija kao takvih – ističe Jakovina.
Niz je, međutim, primjera u kojima je upravo Stepinac zaslužan za spašavanje Židova i Srba od ustaškog progona. Na tu činjenicu upozoravamo ovog profesora na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta. To je, uzvraća nam on, „najlošiiji pristup obrani nekoga“.
– Individualnih slučajeva gdje je netko nekoga spasio ima puno. Postoji i individualni slučaj u kojemu je Adolf Hitler spasio obitelj poznatog kompozitora Straussa koji je skladao kompozicije za Olimpijske igre. Njegova nevjesta i njegovi unuci su bili odvođeni, ali su ipak bili spašeni, i to intervencijom sa vrha. Niti je nadbiskup bio samo individua, niti je poslovao samo kao individua – upozorava Jakovina.
U vrijeme Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske zagrebački nadbiskup bio je vojni vikar. Bez titule, jer Sveta Stolica nikada nije priznala državu koju su na prostoru današnje Hrvatske i BiH uspostavili njemački nacisti i talijanski fašisti.
– Ni činjenica da je bio vojni vikar nije pomogla – priznaje Jakovina. On pritom upozorava da je izuzetno važno Stepinčevu ulogu tijekom Drugog svjetskog rata gledati objektivno.
– Trebalo bi postaviti razliku između toga je li netko odgovoran, kriv i zločinac ili je netko svet. To su dva najsuprotstavljenija ruba. Nadbiskup Stepinac, po mojem mišljenju, nije niti na jednom od tih rubova. Sasvim sigurno ne možemo govoriti ni o kakvim činima koji bi njega stavljali u status zločinca, ali je pitanje postoje li čini koje bi ga, u laičkom smislu, mogle svrstati među svece – ocjenjuje Jakovina.
Pritom napominje da se često, u nabrajanju Stepinčevih zasluga u spašavanju ljudi tijekom Drugog svjetskog rata zaboravlja jasno i glasno reći od koga je te nesretnike nadbiskup spašavao.
– O tome bi možda više trebali reći oni koji danas napadaju Papu. Riječ je o tome da ne smijemo imati historiografiju i ponašati se kao da nitko ništa o nama ne zna. Postali smo autistični i introspektivni, promatramo povijesne događaje kao da ne postoji nikakav kontekst, niti neki drugi primjeri. Taj tip gledanja na državu, historiografiju, znanost pa i ulogu Crkve nas dovela u ovu situaciju – upozorava Jakovina.
Neosporno je da je Stepinac u sred Zagreba ispred katedrale 31. listopada 1943. održao propovijed, u kojoj je jasno osudio ideologiju rasizma.
– To je jedna propovijed u četiri godine rata, jedna koja je bila drukčija od ostalih. Tu je propovijed održao nakon što su mu ustaše ubile brata. Bolje da je bila ta, nego da je nije bilo, ali se okolnosti u kojemu je ona održana ne bi smio zanemariti – zaključuje Jakovina.
Stepinac je, očito, u sebi nosio duboke dvojbe vezane uz Nezavisnu državu Hrvatsku. Činjenici da su Hrvati konačno dobili vlastitu državu očito se radovao. Činjenica da ona, stvorena po diktatu Hitlera, čini brutalne zločine nad svima koji joj nisu po volji, očito ga je boljela. Pisao je prosvjedna pisma Artukoviću i Paveliću nadajući se da će se ta država popraviti. Držao je propovjedi protiv rasnih zakona, spašavao Židove i Srbe koji su mu se utekli za pomoć, trpio prijetnje ustaša i Gestapoa za svojom likvidacijom. A istovremeno, iz godinu u godinu, držao mise u čast Pavelićevog rođendana i koncelebrirao bogoslužja u spomen na osnutak NDH.
Iako se sa tim istim Pavelićem, zapravo, uopće nije slagao.
Tako je govorio Stepinac
O TREĆEM REICHU I HRVATSKOJ
“Očuvao nas Bog od ‘zaštite’ nacional-socijalističkog Reicha. To bi značilo definitivnu propast za europsku civilizaciju, a specijalno za hrvatski narod.”(bilješka iz Stepinčeva dnevnika napisana tijekom 1940. godine)
O PROGLAŠENJU NDH
“Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. (…) Koliko god bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu.“ (, 28. travnja 1941., iz okružnice nadbiskupa Stepinca svećenicima Nadbiskupije zagrebačke prigodom osnivanja Nezavisne Države Hrvatske.
O DEPORTACIJAMA ŽIDOVA
“Razumije se samo po sebi da će svatko odobriti nastojanje, da u jednoj narodnoj Državi vladaju sinovi toga naroda i da se uklone svi štetni utjecaji koji rastaču narodni organizam. Svatko će sigurno odobriti nastojanje da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kapitala kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elemeti ne odlučuju o Državi i narodu.
Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig ramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. A moralni zakoni vrijede ne samo za život pojedincaca nego i za državnu upravu.« (22. svibnja 1941., u pismu ministru unutarsnjih poslova Andriji Artukoviću)
O UBIJANJU SRBA U GLINI
“Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt… (14.svibnja 1941. u pismu poglavnku Anti Paveliću)
O PREKRŠTAVANJU SRBA I ŽIDOVA NA KATOLIČANSTVO
“Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje…” (u pismu svećenicima Zagrebačke nadbiskupije)
O JASENOVCU
“Sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku.“ (24. veljače 1943 u pismu Poglavniku Anti Paveliću, nakon likvidacije 7 katoličkih svećenika iz Slovenije koje su ustaše ubile u tom logoru)
O RASNIM ZAKONIMA U NDH
“Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike, kao i Europejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači jednako kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom.“ (31. listopada, iz propovijedi ispred Zagrebačke katedrale)