Čeda Jovanović, šef srpskih liberala, koji je 31. ožujka 2001. godine predvodio ekipu koja je uhitila Slobodana Miloševića, u kuloarima voli pripovijedati najšokantniji detalj te akcije.
U trenutku kad je, nakon 27-satne opsade, ušao u njegovu vilu – sa svih strana opkoljenu do zuba naoružanim specijalcima – i jasno stavio do znanja Miloševiću da se ne može izvući, razvlašteni predsjednik Srbije zamolio ga je da se, na pola sata, povuče na gornji kat vile.
Jovanović je grozničavo razmišljao – “ako ga ne pustim, to nije humano, ako ga pustim, može otići gore i ubiti se, i otac mu je bio samoubojica… Kako god učinim, rizično je.” Ipak, dao je balkanskom krvniku – nadimak mu je priljepio The New York Times – pola sata slobodno.
Nakon isteka tih pola sata, Milošević se vratio. Sjeli su u automobil. Iz vile je odjeknuo pucanj. Miloševićeva kći Marija iz pištolja je pucala u zrak. Specijalci su polegli po zemlji, mislili su da je napad.
Ipak, bio je to samo izraz kćerina bijesa. Nešto kasnije, u automobilu, Jovanovića je kopkalo što je to, do vraga, Milošević radio u tih pola sata na katu vile…
Od gimnazije do smrti Milošević nije pogledao nijednu drugu ženu
“Prao sam Miri kosu”, priznao mu je Milošević.
To je samo jedan, važan dokaz posve patološke veze dvoje ljudi koji su, zapravo, bili jedno, i koji su, prouzročivši niz ratova na prostoru bivše Jugoslavije, bili ključni kreatori patnje, umiranja i preseljenja milijuna ljudi.
Posljedice tih politika osjete se do dandanas. Mira Marković, “žena s cvijetom u kosi”, koja je memoare pisala od 2003. godine kad se odselila u Moskvu, do danas, ne osjeća, međutim, ni trag kajanja, potrebe za preispitivanjem “uloge moje porodice u svjetskoj revoluciji”, nepoznata joj je grižnja savjesti.
Prema njezinu mišljenju, krvavi ratovi u Jugoslaviji rezultat su zavjere NATO-ova saveza, globaliziranoga imperijalnog kapitalizma, kojemu je njezin suprug pružio žestok otpor i pobijedio.
Srpski mediji zvali su Miru Marković “srpskom Lady Macbeth”. Supruga škotskog plemića, neodlučnog tana od Cawdora Macbetha, bila je žena čija je golema ambicija gurnula cijelu obitelj u propast.
Iz Markovićkinih memoara vidi se da je njihova situacija bila različita. Ona i Slobodan Milošević nisu naime bili dva bića nego jedno. Od srednje škole do Miloševićeve smrti, ta je simbioza bila bolesno čvrsta, nerazoriva…
Stil Mire Marković – a stil, to je čovjek – nepodnošljivo je kičast, bez usporedbe na ovim prostorima.
Na stotoj stranici knjige ona opisuje kako je u gimnaziji započela njezina ljubav s Miloševićem. Šetali su po požarevačkom snijegu, Milošević je pjevao tih godina popularni šlager “Podmoskovske večeri”, pa njezinu smrznutu ruku stavio u svoj džep.
“Nikad nekoga takvog nisam vidjela”, piše Mira Marković, “ni na filmu, ni u snu. Sjetila sam se svih muških likova, iz filma, iz literature – nitko nije imao sve najljepše osobine koje je Bog smislio za čovjeka.
Svima je drugima nedostajala poneka. On je imao sve… Bio je ljepši od svega što sam mislila da je lijepo; od svega čemu sam se divila.
Ljepši od svih bajki, od pijeska na morskoj obali pod prvim jutarnjim suncem, od mirisa tek pokošene trave, od alpskog sutona na planini na kojoj su živjeli Heidi i njen djed, od moje plave suknje ispod koje se jedva nazire bijeli žipon od čipke, od filma ‘Snjegovi Kilimadžara’, od zvjezdane noći u kojoj su plesali Pepeljuga i onaj njen princ, od tog princa, od novogodišnje noći, od glasa slavuja u junskoj noći, od sunca koje se rađa iznad Tihog oceana, od slike ‘Crveni vinogradi’ Van Gogha, od magle nad Avalom u studenom…”
Iz ovog je opisa prilično vidljivo da autorica živi u psihotičnoj iluziji, u nepostojećem svijetu čiju konstrukciju podržava njezin muž, fatalni Slobodan Milošević.
“S vremenom smo shvatili da nismo dva čovjeka nego jedan”, piše Mira Marković, “žena s cvijetom u kosi”. Istina.
Miloševićeva obrana na sudu u Haagu bila je odrađena u istom ključu – on nasuprot cijelog svijeta, sa svojom istinom, agresivan, nepopustljiv, tvrd…A ona uz njega.
Jasno je stoga da ni u knjizi Mire Marković nema nikakvih indiskrecija o balkanskim ratovima. O hrvatskim akterima ona piše rijetko i bez teških riječi.
Nešto detaljnije opisuje dvojicu vodećih hrvatskih komunista u Beogradu potkraj ‘80-ih, Ivicu Račana i Stipu Šuvara. Šuvara opisuje kao čovjeka koji se okrenuo protiv Miloševića i Srbije.
“Šuvar nije pokazao razumijevanje za raspoloženje komunista i naroda u Srbiji, a pogotovu im nije davao nikakvu podršku. Naprotiv. Izrazito je naglasio da Srbija treba da se smiri, da radnici trebaju gledati svoja posla i da se problemi na Kosovu ne mogu riješiti preko noći… Slobodan ga je pitao: Koliko traje ta noć, i kad će početi svitati…”?
O Stjepanu Mesiću piše dosta.
“Mesić je učinio sve da se Jugoslavija ukine izdvajanjem Slovenije i Hrvatske iz nje. Svi su Jugoslaveni tog vremena zapamtili njegovu glasovitu rečenicu: ‘Zadatak sam izvršio, Jugoslavije više nema’.”
U sučeljavanju s Mesićem, koje je priredio dvotjednik Duga, Mirjana Marković pitala je Mesića: “Budući da potječete iz ugledne partizanske obitelji i da ste dugo godina bili komunist, kako to da ste se našli na desnici?”
Mesić je odgovorio: “Baš zbog toga što potječem iz takve obitelji, ja sam došao do zaključka da nije cilj nikakav komunizam i u prelaznom stadiju socijalizam koji će ljudima donijeti sreću, ja sam došao do zaključka da treba stvoriti efikasno društvo…”
Mesić je Mirjanu Marković pitao kako ona, “kao razborita i obrazovana žena, misli da naši ciljevi mogu biti socijalizam i komunizam…”
Mira Marković – to mnogi ne znaju – izdanak je prilično važne obitelji. Njezinu majku, Veru Miletić, partizani su 1943. godine iz šume poslali u Beograd, da vodi beogradske komuniste. Provaljena je i završila je u zatvoru.
Tamo je popustila pod mučenjem i izdala partijske drugove. Ta će stigma Miru i sve članove obitelji pratiti cijeli život.
Mira Marković kao komunističko dijete, ljetovala je na Brijunima
Majčina sestričina Davorjanka Paunović bila je pak životna ljubav Josipa Broza Tita.
“Godine 1941. partija je Veru poslala u partizane”, piše Mira Marković. “Davorjanka je otišla kao kurir u Zagreb.
Tamo je, pod ilegalnim imenom Zdenka, počela da radi za Tita i s Titom. ne zna se je li im se prvo dogodila ljubav ili suradnja.
Ili obje istovremeno. Ostala je s njim do kraja rata i bila s njim svaki dan rata. Svijet su već tijekom rata obišle divne slike vrhovnog komandanta i njegove ratne sekretarice, na Sutjesci, iz Drvara, sa zasjedanja AVNOJ-a.
Iz rata je stigla s njim u Beograd živa i bolesna od tuberkuloze. Liječila se u Sloveniji, na Golniku, ali bez uspjeha.
A onda je Tito odlučio da ide na liječenje u Moskvu, najnadležniju adresu za sve partizanske i komunističke živote 1944. godine.
Prije odlaska u Moskvu, došla je vidjeti Verinu kćer (Miru Marković, op.p) Kad je posumnjala da neće ozdraviti, zamolila je Tita da je pokopa u vrtu ispod prozora sobe u kojoj je radio. Pokopana je tamo gdje je htjela…”
Mira Marković kao komunističko dijete, ljetovala je na Brijunima. Hrvatsku smatra najljepšom pomorskom zemljom na svijetu. “Tita smo na Brijunima rijetko viđali”, piše Marković.
“Nekoliko puta sam ga vidjela na plaži sa suprugom Jovankom. Sjedili su baš tamo gdje je bila moja obitelj. Nisu se kupali. On u bijelom, ona također u nečemu svijetlom. Oboje su bili lijepi; ona na raskošan način, on na dostojanstven. Nitko nije jurio da se s njim pozdravi s drugih dijelova plaže, niti su obilazili oko njega s nadom da će im se obratiti, ili oni njemu. Razgovarao je s članovima one dvije-tri obitelji kod kojih je došao, i to je sve…”
Na Brijunima je viđala i Krležu i Belu, Aleksandra Rankovića i Dobricu Ćosića. Mira Marković misli da je Ćosićev uspon kao nacionalnog ideologa započeo u trenutku kad su mu propale ambicije u Partiji.
Ratu u bivšoj državi najviše kumovali neuspješni komunisti
“Godine 1968. Dobrica Ćosić nije ušao u sastav Centralnog komiteta Srbije, kako se nadao. To ga je duboko pogodilo, tretirao je to kao Titovu odluku (iako nije bila) i takoreći preko noći postao disident. Antikomunist, pa nacionalist… Ili obratno,. Njegova daljnja spisateljska aktivnost bila je u znaku vidnog nezadovoljstva što je odbačen. Mada on, naravno, nije bio odbačen…”
Jednoga dana povjesničari će, očito, napraviti dobar posao ako analiziraju ulogu propalih komunističkih ambicija u razvoju nacionalnih pokreta.
S današnje točke gledišta, jasno je da su ratu u bivšoj državi najviše kumovali neuspješni komunisti, a ne “ekstremna emigracija”, ustaše i četnici, koji nisu imali gotovo nikakvu ulogu.
Orwelovski rečeno, ono što Mira Marković piše o Dobrici Ćosiću je istina, iako Mira Marković tvrdi da je to istina,…
U Srbiji, Mira Marković igrala je ulogu zlatne ribice. Ispunjavala je želje miljenicima režima. Vrlo detaljno opisuje kako je na razgovore s njom došao Aleksandar Tijanić, samprozvani “div hrvatskog novinarstva”, sa željom da postane ministar informiranja.
Udovoljila je njegovoj želji. Ljubiša Ristić, najpoznatiji kazališni redatelj bivše države, poželio je imati veliko kazalište. Dala mu ga je.
Ljudi iz cijele Srbije nastojali su biti u Mirinoj milosti, jer su znali da ima odlučujući utjecaj na Miloševića.
Jedini dijelovi knjige koji ni na koji način nisu natopljeni patetikom, koji prikazuju istinsku dramu vlasti, odnose se na dane pada.
Mira Marković vrlo je precizno opisala kako su se ponašali njihovi dugogodišnji prijatelji u trenucima sloma. Dušan Mitević, kućni prijatelj, novinarima je odao detalje iz njihove najprivatnije komunikacije, a to da je radio za Amerikance, doznali su tek deset godina kasnije.
Brojni čelnici Mirine stranke, Jugoslavenske ljevice, odmah nakon sloma podnijeli su ostavke – a neki su tražili da im se potpiše priznanje da su stranku napustili prije, kako ne bi ispalo da bježe s broda koji tone.
Uglavnom, dinastija novih vladara Srbije nakon propasti Miloševićeve politike ostala je usamljena, sa samo nekoliko ljudi koji im nisu okrenuli leđa. Mira Marković je 2003. godine napustila Srbiju i otišla u Rusiju, gdje je Miloševićev brat bio dugogodišnji veleleposlanik.
Mira Miloševića ne prikazuje kao gospodara rata, nego kao kreatora mira
Memoari Mire Marković ne obiluju indiskrecijama i raskrinkavanjima. U njima nećemo naći ništa o desecima tajnih susreta njezina muža i Hrvoja Šarinića, o čudnovatom odnosu s Franjom Tuđmanom.
Nema ni slova o Miloševićevu tjelohranitelju Naseru Oriću, Milorada Ulemeka Legiju, čovjeka kojeg je Milošević koristio za specijalne zadatke, spominje samo jednom, u sceni kad je Legija došao uhititi Miloševića, za račun Zorana Đinđića.
Mira Marković kaže “pojavio se tu neki Legija”. Ključne kreatore rata u Hrvatskoj ne spominje u tim ulogama.
Frenkija Šimatovića, čelnika tajne policije koji je Srbe u Kninu pripremao za rat, uopće nema, dok se Jovicu Stanišića, šefa Službe državne sigurnosti, inteligentnog zloduha Miloševićevih tajnih operacija, spominje kao zaljubljenika u “Službu lijepu kao lutka”, u modernu Miloševićevu Udbu, koja je kreirala najvažnije specijalne operacije u kojima je pokopana Jugoslavija.
Nikakvog Karađorđeva, dogovora o podjeli Bosne i sličnih priča nema.
Mira Marković Miloševića ne prikazuje kao gospodara rata, nego kao kreatora mira, koji je u trenucima kad su dejtonski pregovori propadali zbog Izetbegovićeva neslaganja i Tuđmanova otpora da ga razuvjeri, u šest ujutro preokrenuo stvar.
Ona navodi kako se Milošević probudio u šest ujutro, otišao u Tuđmanovu sobu i nagovorio hrvatskog predsjednika da pristane na sporazum.
Zanimljivo – najbolji prijatelj Slobodana Miloševića u zatvoru u Haagu nije bio niti jedan srpski zatvorenik (Mira ih uopće ne spominje) nego Hrvat Paško Ljubičić, odgovoran za pokolj Bošnjaka u Ahmićima.
“Slobo je bio naročito blizak s Paškom Ljubičićem, hrvatskim oficirom koji je zapovijedao spaljivanjem muslimanskog sela Ahmići kod Mostara. Bio je Marijinih godina, trudio se da Slobodanu pomaže u svemu što je smatrao da mu je fizički teško. Svi su mu se, osim tog Paška Ljubičića, obraćali s ‘gospodine predsjedniče’ i odnosili se prema njemu s velikim poštovanjem. Čak i zatvorsko osoblje.”
Slobo je na početku karijere imao plaću veću od šefa beogradske Partije
Mira Marković opisuje kako je prilkom svakog posjeta Miloševiću u zatvor švercala parfem. Službenik bi je upitao zašto nosi muški parfem, ona je odgovarala da voli muške parfeme.
Nije joj pravio teškoće. S njima su uvijek bile tri čuvarice – jedna Hrvatica, druga Bosanka i treća Srbijanka.
I one su, kaže Mira Marković, uvijek bile uviđavne i nisu im pravile probleme tijekom posjeta. Miloševiću je jednom hrvatski bankar Neven Barač – koji je umro ovih dana – u ćeliju prokrijumčario bocu viskija, ali Mira Marković nije spominjala taj detalj.
Iz knjige smo doznali dosta detalja o privatnom životu Miloševićeve obitelji. Stvar je vrlo neobična. Milošević je, naime, početkom karijere postao direktor Tehnogasa.
Uskoro je počeo raditi kao bankar, pa je došao na čelo sustava koji je imao 17.000 ljudi. Imao je višu plaću od šefa beogradske Partije.
Manje-više cijele ‘80-e proveo je na turnejama po Americi – Milošević je još od srednje škole dobro govorio engleski, znao je francuski, a izvrsno je vladao i latinskim jezikom. Sjeo bi u New Yorku u automobil, i otišao do Washingotna, Otave, San Francisca…
Bio je čest gost na sjednicama Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, imao je u izgledu i međunarodnu bankarsku karijeru, živio je kao zapadnjak – Mira nas je udavila glazbenim menijem na kojemu dominiraju Gershwin, Glen Miller i slični američki klasici, u njihovoj kući čitali su se F.S. Fitzgerald i Henry James, plesao je valcer – a Milošević je na kraju ipak završio kao predzadnji komunist planeta, balkanski krvnik, zatvorenik Scheveningena, kreator stotina tisuća nepojmljivih i vjerojatno posve nepotrebnih ljudskih tragedija…
U knjizi Mire Marković nema ni slova o dugom, ustrajnom i sustavnom proizvođenju nacionalizma na stranicama popularnog tiska – Duge, Politike, Politike express. Ona spominje samo jednu anegdotu, objavu humoreske “Vojko i Savle” preko koje je antinacionalistički dio Srbije pokušao napasti nacionaliste u žestokoj ofanzivi, ali operacija nije uspjela.
Mira Marković piše kako je inicijator humoreske bio Dragiša Pavlović, Miloševićev protivnik iz Gradskog komiteta Beograda, antinacionalist, autor knjige “Olako obećana brzina”, u kojoj je na vrijeme ocijenio sve opasnosti Miloševićeve hazarderske politike jahanja nacionalnog tigra, na kojeg se može popeti, ali nije moguće sići.
Život je provela s čovjekom koji je bio njena muška kopija
Markoviće tvrdi da je autor humoreske bio Vidosad Stevanović, a da ju je napisao prema zamislima Dragiše Pavlovića.
Mira Marković također se pravi luda na ubojstvo Ivana Stambolića, Miloševićeva kuma i političkog oca, kojega su prema njihovoj – možda baš njezinoj naredbi – likvidaturi ubili na Fruškoj gori, u trenucima kad je postojala opasnost da nakon pada Miloševića vlast u Srbiji opet preuzme Stambolić.
Nema ni objašnjenja ubojstva Slavka Ćuruvije, koji je očito likvidiran prema naredbi režima, dok atentat na Zorana Đinđića Mira Marković objašnjava njegovim vezama s podzemljem.
Akciju Sablja, u kojoj je nakon atentata na Đinđića uhićeno oko 12.000 ljudi, Mira Marković uspoređuje s akcijama generala Pinocheta, koji je likvidirao tisuće ljevičara nakon prezuzimanja vlasti u Čileu.
Mira Marković “prodaje bozu” – ona je jedna vrsta ideologizirane Isidore Bjelice, prvakinja kiča, žena koja je život provela u fatalnoj simbiozi s čovjekom koji je bio njena muška kopija…
Sve je u njezinu izmaštanom svijetu savršeno, blistavo i sjajno; sve nasuprot njega proizvod je zavjere Zapada, imperijalizma, klasnog neprijatelja.
Opisujući obitelj Slobodana Miloševića, ona ni jednom riječju neće spomenuti činjenicu da se Miloševićev otac, inače svećenik iz Crne Gore, ubio.
“Novo vrijeme nije bilo njegovo”, piše Mira Marković. “Poslije rata rastao se sa ženom. Vratio se u Crnu Goru. Nastavio je svoj nastavnički posao u Bijelom Polju i neko vrijeme u Titogradu. Pošto se tada u školama više nije učio vjeronauk, predavao je ruski jezik, koji je učio u Bogoslovskoj školi. Umro je u svom selu Urač, 1962. godine…
Sina Marka – koji je u autotrkama razbio 19 automobila – Mira Marković opisuje (što bi vjerojatno učinila svaka majka) kao odličnog momka, punog vrlina, uvijek spremnog pomoći prijatelju u nevolji.
Opisuje i njegov poslovni pothvat – otvaranje diskoteke Madona u Požarevcu…
A evo kako je izgledao život obitelji Milošević, prema transkriptima nastalim na temelju prisluškivanja:
31. prosinca 1995. 17.30h
Razgovor Slobodana Miloševića i njegove supruge Mire Marković s kćeri Marijom.
Milošević: Zdravo, sine!
Marija: Zdravo, tajkice!
Milošević: Evo, došli smo malo da se odmorimo da spavamo, pa da nam daju vezu. Ti nećeš više da ideš od kuće?
Marija: Ne.
Milošević: Marija, kaži, molim te, Struji pošto on zna onog Dragana Milanovića s televizije da ga nađe da me skine više, bre, s ovih vesti; kako me list ruski neki proglasio, jedan od ličnosti u svetu. Jebem mu majku, smučio sam se sam sebi!
Marija: Baš je to lepo.
Milošević: Nemoj, molim te, dosta je! Samo mi kvari raspoloženje kad gledam Dnevnik. Kaži, bre, dosta je! Neka puštaju Novu godinu, nek’ idu u pičku materinu sa mnom! Mislim, dosadio sam i Bogu i ljudima, a sebi samom najviše.
Marija: Važi, srce moje, meni nisi! (cmok!) Dosta, bre, te Bosne!
14. siječnja 1996. 11.19h
Razgovor Slobodana Miloševića s Milanom Milutinovićem o vrlo negativnim odjecima Klintonova posjeta u srpskim medijima.
Milošević: Inače, mogu da ti kažem da Politikin komentar u vezi s Klintonovom posetom je katastrofalan.
Milutinović: Ja sam razgovarao sa Strujom, na vreme i razgovarao sam…
Milošević: Ma kakvi, bre, ispljuvaše Klintona, Bog te jebo, kao da je najveći zločinac i ubica do sada prema nama.
Milutinović: Nisam čitao Politiku danas.
Milošević: Kako je došao da se slika, kako je došao da zabašuri Vijetnam što nije služio, i Votergejt i onaj… i tako dalje.
Milutinović: Svašta!
Milošević: Mislim, to je stvarno nedopustivo.
Milutinović: A lepo sam mu objasnio.
Milošević: Jebi ga, ali takve stvari kao što su krupni spoljno-politički događaji moraju da se preciziraju s novinarima.
Milutinović: Pa, precizirao sam, jedino da im čitam novine.
Milošević: Odjeci u našoj štampi su krajnje negativni, mislim ovaj komentar Politike, krajnje je… Inače se to, to je diverzija, bog te jebo!
Milutinović: Pa, jeste.
Milošević: Pa, kako ga nije sramota to da uradi!?
Milutinović: Jeste, ja sam im sve rekao na vreme i normalno… Sve detaljno. Milošević: Rekao sam ti da kažeš ‘dolazi da poseti trupe’, ne ide u Sarajevo ni u Zagreb, a usput na aerodromu kad se sreće, to nije poseta.
Milutinović: Jeste, jeste.
Milošević: Kaže, ‘otputovo za Zagreb’. On je otputovo za Vašington preko Zagreba.
Milutinović: Pa da, samo svratio. Sve sam, Slobo, to rekao.
Milošević: Nije ni svratio, nego je promenio avion!
Milutinović: Jeste, sve sam to rekao. Problem je što oni ne čitaju sopstvene novine.
Milošević: Nije zaslužio tako da ga pljuje Politika, pička im lepa materina! Pa kako mogu tako?!
Milutinović: Ne kontrolišu sopstvene novine, ja ti kažem. Oni su svi po kafanama.
Milošević: Dobro, nemoj mi to objašnjavati. Ja te molim da ti svoj deo posla obaviš.
Milutinović: Važi, važi.”
wpDiscuz