Piše: Eldin Karić l zurnal.info
Ovaj grad nikad nije volio zločince, ni ratne ni poslijeratne. Ni one Velike, ni one Manje, bez razlike. Ovdje je uvijek važilo: Možda smo šupci, ali zločinci nikada…
Misteriozno, grad je osvanuo sablasan. Prodavnice su prazne, kafane napuštene, ulice puste… Pokušavam shvatiti šta se to jutros desilo. Kao de ja vu 02. maja ‘92. Jezivu spoznaju kako su građani Sarajeva odlučili bojkotovati život, ublažava činjenica da Sarajlije ne žele biti saučesnici u kriminalu i zločinu koji se već decenijama provodi u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
SVE KAFANE PRAZNE
Prolazim pored City Puba. Sablasna praznina kafane koja je inače prepuna gostiju, podsjeća na atmosferu sela Grabovica, naselja smještenog na putu između Jablanice i Mostara. Život u ovih desetak kuća nestao je prije 26 godina. Tada su tamo upale jedinice Armije RBiH, predvođene Zulfikarom Ališpagom poznatom i kao Zuka. Ubijeno je tada 33 stanovnika ovog mjesta.
Ubijeni su jer su bili hrvatske nacionalnosti. Jedinicom je komandovao Zulfikar Ališpago, vlasnik City Puba, omiljenog okupljališta Sarajlija. Šta se jutros desilo?
Otkuda ta katarza stanovnika svojevrsnog evropskog centra multikulture?
Nastavljam dalje, skoro sve i jedna kafana prazna. Hrabri građani Sarajeva odlučili su da izbjegavaju kafane u vlasništvu “žestokih momaka” u vječitom sukobu sa zakonom.
Dojučerašnji kriminalci i nasilnici koji su preko noći postajali ugledni privrednici, pretvorili su svoje nedostatke u poslovne prednosti i iskoristili ih za vlastiti razvoj.
Većina vlasnika ugostiteljskih objekata u starom dijelu Sarajeva, određeni dio svoje burne mladosti provela je u institucijama za razvoj ugostiteljstva i turizma.
Ono što se u normalnom svijetu zove zatvor ili ustanova restriktivnog karaktera, u ovim krajevima je bitan preduslov za razvoj ugostiteljskih vještina.
TIŠINA IZAZIVA JEZU
Tišina u Štrosmajerovoj ulici izaziva jezu. Ne čuje se preglasna muzika iz okolnih kafića. Vlasnik jednog od njih, bio je Ramiz Delalić Ćelo.
Ubijen je prije dvanaest godina u sačekuši, pred svojim stanom. Sin je nastavio porodični biznis. Njegov ratni put, kao i onaj nakon završetka rata, skoro cijelom trasom prošao je s one strane zakona. Koje li slučajnosti, i Delalić je povezivan sa zločinom u akciji Neretva ‘93, kao i Ališpago.
Sarajlije su to godinama znali ali su i dalje svoje slobodno vrijeme provodili sjedeći u ovim kafanama. Ipak, svako vrijeme ima svoj kraj, pa i takozvano ”slobodno”. Sarajlije više neće bančiti u ugostiteljskim objektima čiji su vlasnici osuđivani za ratne zločine.
Neće Sarajlije više sjediti ni u kafanama čiji vlasnici godinama kradu porez i tako pljačkaju iste te građane.
Neće Sarajlije više jesti ćevape u Mrkvi. Saznanje da su vlasnici ovog lanca fast food restorana Adnan Mrkva i Amel Ćapin, kako piše u optužnici, koristili novac iz “crne blagajne” za finansiranje vlastitih i potreba svojih porodica te su utajom poreza izbjegli plaćanje poreza u iznosu od najmanje 3.357.938,35 KM, jednostavno ubija apetit.
Građani više neće trpiti činjenicu da državne institucije ne sankcionišu milionsku utaju poreza. Stanovnici Sarajeva neće više da trpe teror utajivača poreza, po cijenu da svoj kulinarski nacionalni ponos – ćevape, zamijene zločinačkim burekom sa sirom ili klepama sa špinatom.
FILDŽAN VIŠKA
Tradicionalni običaj stanovnika Sarajeva, poznatiji kao “fildžan viška” pojedini vlasnici kafića su podigli na viši nivo tako da sada imamo objekte sa “kasom viška”. Jedna radi za državu, druga za mušterije.
Ali, neće Sarajlije više puniti bašte Vatre, Metropolisa i svih onih gradskih kafana sa računom bez pedigrea.
Možda građanima Sarajeva nekada nije bilo važno što je supruga vlasnika “Vatre” Muvedeta Butmir-Čedić godinama kao finansijska stručnjakinja i bliska saradnica svih esdeaovskih menadžera KCUS-a primala platu deset puta veću od prosječne.
Što je parama građana skupo prodavala finansijske savjete, nekada Farisu Gavrankapetanoviću, sada Sebiji Izetbegović, dok su građani sa sobom donosili u bolnicu lijekove, zavoje, pa čak i hirurški konac.
Iz nekog, samo njima znanog razloga, Sarajlije nisu reagovale kada je Nedžad Rašidagić, po zanimanju sin vlasnika lanca restorana Metropolis, izazvao saobraćajnu nesreću u kojoj je jedna osoba poginula.
Svakom se može desiti da vozi 120 na sat kroz grad i naleti na pješaka koji se kreće brzinom neprilagođenom uslovima na sarajevskim ulicama. Međutim, utaja poreza je bila račun koji je prelio kasu. Promijenilo se sve. Sarajlije više neće trpiti kriminal, samovolju, korupciju, pljačku…
Pozvani su svi da bojkotuju kriminalce i korumpirane vlasnike kafića, restorana, pekara, trgovina, političkih stranaka…
EGZODUS SARAJLIJA
Kada malo bolje pogledamo, uskoro možemo očekivati egzodus Sarajlija. Neće više biti mjesta gdje pošteni građani ovog grada mogu jesti, piti kafu, kupovati hranu, garderobu…
Ovaj grad nikad nije volio zločince, ni ratne ni poslijeratne. Ni one Velike, ni one Manje, bez razlike. Ovdje je uvijek važilo: Možda smo šupci, ali zločinci nikada…
(zurnal.info)
*tekst je ironijski
wpDiscuz