Kako smo odrastali…

Sve je bilo jednostavnije.
Izmišljeni svjetovi u kojima smo se igrali bili su poligon za snove.
Za nova, sretna buđenja puna pustolovnih planova.
Sunce je bilo čarobno.
I rijeka sva divlja i zanimljiva.

Sušenje mokrih kupaćih na vrućem kamenu.
Plutanje u rijeci na gumama od traktora, mafijaške krađe voća u kasnim noćnim satima, maestralno dodavanje lubenica jedno drugome kroz cijelu njivu i smijeh kroz ulice.
Božić i djeda mraz u tatinoj firmi, prvi snijeg i skafanderi, sanjkanje na poklopcu od šporeta, mokre majice iznad bakinog ognjišta.
Razbijena koljena, bicikli, flasteri, ležanje na krovu i brojanje zvijezda.
Osmi mart i narcisi za mamu i pokloni za učiteljicu i plastelin na likovnom i tehničko na kojem pilamo i gradimo i stružemo i lijepimo.
Odlasci na izlete, trula kobila, sendviči u celofanu, pjevanje dok ne izdereš glas, sladoledi u onim plastičnim kuglama svih boja.

Život je bio bajka i zagonetka i strast.

Čarobni mozaik istkan od sitnica.

Nedavno se moja sestra vratila s ekskurzije.
Mislim da sam prije, tijekom i poslije njenog putovanja bila više uzbuđena od nje same.
Jer na kraju krajeva bila je u istim gradovima gdje sam i ja provela nezaboravni maturalac.
Pa sam jedva čekala iscrpni izvještaj.
Sve što dobih bilo je par nesuvislih rečenica, kiseli osmijeh i oči bez radoznalosti.
Do vraga….pa gdje je nestalo oduševljenje?!

Kako to netko pametno reče jednom…prije smo lutkama šivali odjeću, pričali s njima, pravili im kućice…a danas imaš Barbie, Barbie ima Kena, Barbie ima konja, bazen, auto, kočiju, butik, kozmetički salon, Barbie ima love, luksuznu odjeću i fensi prijateljice.
I baš tu su nestali snovi.
Tada su se djeca prestala čuditi.

Kad je bio rat mama je u podrum ponijela samo one fotografije kad smo bili jako mali, plašeći se valjda da bi taj užasni mrak mogao progutati sva naša sretna djetinja lica, i da ih nikad više nećemo naći, niti će se itko moći sjetiti kako smo ono tada izgledali.
Istog trena spakirala sam i ja svoju malu kutijicu i u nju najdraže sitnice, jer mi je rat iz te perspektive izgledao kao neki strašni virus zbog kojeg nas boli glava i zaglušujuće je u ušima i zbog kojeg se možda nećemo ničeg prošlog sjećati u godinama kad se budemo liječili od njega.

Sinoć sam otvorila tu kutiju…

Koliko smijeha i žaljenja…koliko nekih čudnih, pomiješanih osjećaja u svemu tome…

Pronašla sam probušeni šlauf sa žutom pačjom glavom.
Pamtim kako su me nosili na ramenima do kupališta, pamtim kako je život izgledao savršeno iz te pozicije : zelena rijeka pred nama, plavo nebo iznad nas, sladoled, miris neke meckave kreme kojom me mama uporno premazuje kao da sam krumpir pred pečenje, a ja se uporno brišem ručnikom, sunce, osmijesi, sreća…sve to u šlaufu nagomilano, sve to i još mnogo toga.
Bijelo slovo P od stiropora i moja prva recitacija u školi.
“Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ…da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir…”
Sjećam se kako sam držeći to slovo iznad svoje glave samo razmišljala kako to treba voljeti našu “samoupravnu domovinu socijalističku federativnu republiku Jugoslaviju” i hoće li joj moja ljubav biti dovoljna i tko će to provjeravati jačinu naše ljubavi i da li će biti kazni ako nekad zaboravimo na nju…
Sve tatine medalje iz kuglanja. Nisu moje, pa što? Tatine su…
Fotografija iz 83’godine.
Ja, mala pustolovka s rukom podignutom u zrak kao da se već cjenkam na štandu na Baščaršiji vireći iza mamine haljine. Moje prvo putovanje i nagovještaj ritma mog srca.
Lambada suknja. Crvena sa crnim pojasom.
Dugo je baka proklinjala ujaka koji mi je donio iz Italije. Nisam se dala skinuti ni u zimu.
Išarani leksikon sa srcima.
Srce se steglo u trenu i spustilo negdje u tamne dubine gdje sam sama, gdje me tuga najdublje dotiče i zadire skoro do kosti kad zastadoh na jednom listu u tom leksikonu.

“Što ćete biti kad budete veliki?”

Maša – U avionu ću nositi kolače putnicima i vidjeti sve zemlje.
Maša se udala s 19.

Ima 2 djece.

Maša ne putuje.

Mašin muž pije.

Maša je često u modricama.

Ivan – Ja ću biti policajac!
Ivan je poginuo u ratu kao zaigrani dječak na ljuljački.

Od snajpera. Možda je tako i bolje.

Da ne vidi kakva je danas policija.

Da sad udari sa zelenih brda, kao onih godina, pitam se, što bih ponijela, što bih spakirala u kutijicu…?
Poneku diplomu, poneki teško zarađeni podvig, poneki pljesak i nagradu, ali sve manje iskrene sreće, sve više zabrinutih lica, fotografiju jedne generacije s koje se likovi sve češće udaljuju i sve manje smiju onako, od srca, da sve odjekuje…

Je li moguće da smo bili sretniji kao djeca pod sivilom granata ubijenih i da je život bio toliko ljepši i sadržajniji u svom tom očaju, nego danas kad su sve dragocjenosti života nadohvat ruke, a današnja djeca opet nisu ispunjena…
Sa svim svojim mobitelima, autima, Guccijem i Fendijem još uvijek su siromašnija.
Siromašnija za snove, za maštu.

Oni rastu u privatnoj školi, uz privatnu dadilju, privatnog tutora, privatnog vozača, u privatnoj vili na brzoj hrani , nisu nikad vrištali u snu, nisu nikad vidjeli smrt osim na playstationu…

Sva sreća, jer kažu da je nas rat iskvario.

Moj did preživio je i onaj i ovaj rat.

I križni put. I tromjesečno lutanje po Europi.
I oluje, snijeg, kišu metaka.

I ostao je Čovjek. Tih i miran.
Ni dan danas nam nije jasno kako je samo pronašao izlaz u svim onim labirintskim austrijskim drumovima, kad se cijeli njegov život prostirao od stare kamene kuće do njive, komšije i crkve.
Svojim djelima on nas je učio životu.
Na dlan nam udijelio ponos, hrabrost i poštenje.

Uvjerio nas je da je samo to potrebno za sreću.

A sad se bojim sresti njegove oči.
Bojim se da će vidjeti moju nemoć.

Bojim se da će osjetiti da ponos i hrabrost i poštenje nisu temelji koji mi trebaju za život.

Ne za ovaj život. Ovakav život u kojem vlada licemjerje.

U kojem se djeca rađaju s mržnjom kao glavnom nasljednom crtom.
Sanjam da će u mom gradu jednom napokon početi rasti djeca i ljudi sa srcem kakav ima moj did.

Naučeni da poštuju svakog i da ljude dijele samo na dobre ili zle.

Jer trećih nema.

Martina Mlinarević l Poskok.info