Zagrebački komičar Željko Pervan i njegova trogodišnja unučica Sara pravi su tandem – skupa premataju lutke, gledaju crtiće i čitaju priče – te se vesele dolasku nove bebe u obitelj kojom vladaju dame
– Nisam mogao ni naslutiti koliko ću ljubavi osjetiti za to malo stvorenje. Mislio sam da je maksimum ono što osjećam prema supruzi Dariji i našim kćerima, Ines, Doriji, Miji i Pavli, koje volim do bola. Jedno golemo, beskrajno brdo ljubavi. A kad je ovo malo čudo došlo u obitelj, odjednom shvatiš da te ljubavi ima još – kaže 56-godišnji Zagrepčanin, priznajući da se u ulozi djeda osjeća posebno. No, kaže, s jedinom unukom ne stigne biti koliko bi htio. Što zbog posla, što zbog toga što je “mora dijeliti” sa svima u obitelji. Nasreću, stanuju vrlo blizu pa je mama Ines (33), odgojiteljica u vrtiću, ili tata Marko, geolog, često dovedu do Inesinih roditelja ili pak Željko skokne do njih. Iako su Sarina soba i dnevni boravak prepuni igračaka, djed nikad ne dolazi praznih ruku. I najmanja sitnica djevojčicu beskrajno razveseli, a svakom se igračkom igra na bezbroj načina, piše gloria.hr
– Često me iznenadi svojim idejama. Djeca su općenito vrlo kreativna, čiste duše kojima treba pomoći da iskažu svoj potencijal i talent. Moje su kćeri odrastale okružene ljubavlju, posvećenošću, poljupcima, zagrljajima, igrom, razgovorima, pričanjem bajki, basni… Ispričao sam sve priče svijeta, ostao bez ideja, pa prešao na “Idiota” Dostojevskog, dijelove koje su mogle shvatiti. Supruga i ja satima smo s njima razgovarali. Djeca su vrlo pametna, ali nisu iskusna i zato ih treba pripremiti za život. I kćeri i unuka jednako su bliske i sa suprugom i sa mnom. Mene zbog posla često nema doma, ali kod kuće nisam od onih koji zavaljeni u fotelju uz pivo gledaju televiziju. Kao, odmaraju se od posla. Pa ja jedva čekam biti s obitelji, kao i oni sa mnom – kaže Željko Pervan i dodaje da Sara već dobro zna što se radi kad su kod nje, a što kad dođe k didi i baki. S didom voli gledati crtiće, posebno “Knjigu o džungli” i komentirati je. On zna koje ju scene plaše i u tome je najsličnija njegovoj najmlađoj kćeri Pavli, učenici drugog razreda klasične gimnazije.
– Kad majmuni otimaju Mowglija, odmah vičem i mašem rukama: “Ma nemojte ga otimati, pa što vam je, pustite ga!” I ona se smiri jer sam zapravo reagirao umjesto nje. Dobro razumijem dječju psihologiju. Kao otac četiriju kćeri imam iskustva u igranju s curicama. Svašta smo radili: mijenjali glave barbikama s jedne na drugu, pa kombinirali odjeću, kupali ih, pravili im frizure, glumili smo u predstavama, maskirali se, šetali, kuhali… Sve su to jako voljele, baš kao i Sara. Kad prematamo bebe, imamo maramice. Glumim da mi je muka od onih prljavih, u koje su se bebe popiškile i pokakale. Onda ona skida te prljave, a ja stavljam nove “pelene” – priča Željko Pervan.
I sa svojim je već odraslim kćerima – Ines, koja će za četiri mjeseca drugi put postati majka, pa Dorijom (28) web-dizajnericom, potom Mijom, koja se nakon medicinske škole zaposlila u Novoj bolnici, te najmlađom Pavlom, koja još živi s roditeljima – od trenutka kad su rođene proživljavao sve lijepe i manje lijepe trenutke pomažući im da ostanu bliske kao sestre, obrazovane i načitane, samopouzdane djevojke i žene. – Iako su sestre, vrlo su različite. Svaka je bila posebna, čista duša koja me usrećivala od prvog dana. I otkud mi pravo trovati ih svojim problemima i nezadovoljstvima? Čim bih otvorio vrata našeg doma, posao bih ostavio iza sebe. Spustio bih se na njihovu razinu i pričao im kakav sam bio u njihovoj dobi. Trudio sam se da stvari koje im se ne sviđaju zavole kroz igru. Recimo, kad je trebalo popiti lijek za grlo, uključio bih kameru i rekao: “Dragi gledatelji, sada ćete vidjeti jednu curicu od pet godina koja bez problema pije lijek.” Ali, to od roditelja traži da si posvećen u svakom trenutku, 24 sata na dan. I da unaprijed naslutiš što dijete želi i kako ćeš to riješiti bez svađe i galame. Riječ “neću” kod mene ne postoji. Svako “neću” mora biti objašnjeno i obrazloženo. Tek tada ima težinu. I značenje. U knjizi “Gospodar muha” sjajno je prikazano koliko djeca mogu biti okrutna ako ih odmalena ne usmjeravaš prema dobrom i dobroti – pojašnjava Željko Pervan.
Jednaku pažnju komičar posvećuje i svojim gledateljima, koji to cijene. Tako je 10. veljače na njegovu nastupu u Lisinskom Velika dvorana dva sata odjekivala od smijeha, a zbog velikog interesa publike, na pozornicu Lisinskog stao je 2.ožujka, a još ga očekuje i 20. ožujka. Karijeru je započeo 1985. na zagrebačkom Radiju 101, a nastavio na televiziji različitim satiričnim i humorističnim projektima, poput showa “Zločesta djeca”, “Pervanovo” i “Večernja škola”, te kao glumac u serijalima “Kud puklo da puklo” i “Najbolje godine”. No najviše voli nastup uživo, interakciju s publikom, pa mu nije teško gostovati u gradovima diljem regije. Najvažnije mu je da svojim britkim šalama publiku nasmije do suza i da s njegova nastupa svi iziđu ozarena lica. – To jako umara, jer je puno teže nastupati uživo, bez teksta, smišljati ga, biti aktualan i smiješan. Ali to sam ja. Mimika, kretnje, gledam kako ljudi reagiraju na moje verbalno crtanje, osjećam ih i to me nadahnjuje i ispunjava. Nikada ne govorim o svojoj obitelji jer ne želim miješati privatni život i posao. Zato nemam ni svoj Facebook profil, iako su na toj mreži čak 32 Pervana koja glume mene. Ne spominjem ni svoje roditelje ni mlađu, nažalost prerano preminulu sestru. Nakon predstave osjećam se kao da me netko tukao bejzbol-palicom, ali zadovoljan i sretan. Sjedam za volan i jurim kući. I tako do početka srpnja, kad sa svojom Darijom i kćerima odlazim na odmor u našu kuću u Istri – priča Željko.
Suprugu Dariju, veterinarku, koja kao i on obožava biljke, upoznao je kad je imao 27 godina. Sreli su se na rođendanu njegove prijateljice i rodila se ljubav na prvi pogled, koja traje i danas. Višegodišnju borbu s kroničnom bolešću Dariji Pervan olakšavaju suprug i kćeri, a posebno unuka. – Sara ju je u početku zvala “kaba Daia”, nikako da nauči reći “baka”. Obožavaju se. Divim se ženama kao bićima. Sretan sam što imam kćeri i što sam dobio unuku. Toliko ih volim da mi ništa ne fali. A kad me netko pita bih li volio da imam sina… Zašto? Kao da su kćeri nusprodukt. Toliko ih volim da ih ne bih mijenjao nizašto na svijetu! – kaže Željko Pervan.
wpDiscuz