”Ove slike su moja impresija. Sve se vrti oko mene, mojih emotivnih stanja i meni bitnih događaja”, ukratko će o svojim slikama reći Anđelka Hrkać, samouka slikarica i kiparica iz Širokog Brijega, koja je svome rodnom gradu podarila svoju četvrtu izložbu slika.Tekst članka se nastavlja ispod banera
U organizaciji širokobriješkog ogranka Matice hrvatske, zajedno sa svojim ljubuškim kolegom Ivanom Hercegom, Anđelka Hrkać je proteklih dana javnosti i ljubiteljima likovnog oblikovanja ploha predstavila svoje u radove u Narodnoj knjižnici u Širokom Brijegu, čija je stalna zaposlenica.
Glinenu pepeljaru napravila je kao petogodišnjakinja
Od ranoga djetinjstva slikarstvo i kiparstvo su omiljena tema za Anđelku Hrkać. Iako nema osobitu likovnu naobrazbu, cijeli je svoj život provela gledajući i učeći od osoba vještih likovnom stvaralaštvu. Jedne je prilikom priznala kako je slikarstvo zavoljela zahvaljujući susjedu i daljem rođaku, pokojnom širokobriješkom slikaru Zvonimiru Perki – Đoni.
”Slikam i kiparim iz čiste ljubavi. Mogu reći kako sam cijeli život nešto crtala i kreirala. Moje su igračke bile od gline, a još uvijek kući čuvam svoje crteže iz rane mladosti. No, za javnost, ozbiljno se likovnošću bavim posljednjih deset godina”, istaknula je na početku razgovora za Bljesak.info Anđelka Hrkać, koja je svoj prvi rad napravila kao petogodišnjakinja kada je svome ocu napravila pepeljaru od gline.
”Motivi mojih radova su moje emocije, neke životne situacije i ljudi u mome okruženju. Zapravo, zadnjih sam godina sebe uzela za motiv svojih slika. Želim reći kako svojim radovima nastojim prikazati kako vidim i osjećam ljude, prirodu i svoje najbliže”, dodaje naša sugovornica.
U sedmom je razredu osnovne škole napravila prvu bistu i tada osjetila strast i prema kiparstvu. Talent za kiparstvo dodatno je usavršila učeći od akademskog kipara i profesora Željka Marića i jednog od osnivača Srednje likovne škole u Mostaru.
Ne opterećuje se izvanjskim sudovima
Anđelka Hrkać često ističe spremnost na stalno učenje i stjecanje novih znanja i tehnika stvaranja. Svoje stvaralaštvo predstavlja kao čin unutarnjeg zadovoljstva onime što radi i ne opterećuje se izvanjskim sudovima o svojim radovima.
”Kada bi slušala i svoje najbliže možda bih davno kist bacila. Ja volim slikati, volim svoje slike i svaki dan nešto novo napravim i istražujem te nikome ne dotvoljavam da mi to ospori”, poručuje u razgovoru za Bljesak.info ova naoko krhka, ali odvažna sugovornica koja većinom slika na prirodnim platnima, juti i lanu.
Kako su joj djeca porasla i krenula svojim životnim putovima, Anđelka je dobila više slobodnoga vremena za svoj stvaralački rad, ali i prenošenje svoga talenta djeci kroz tečajeve slikanja. Štafelaj joj je stalno ”na oku” pa zna po nekoliko puta dnevno do njega navratiti i dodati ili urediti nešto na slici.
”Volim poticati mlade u njihovom kreativnom razvoju. Volim vidjeti kako svoju maštu razvijaju bojama ili glinom. U radu s djecom nerijetko otkrijemo nove talente vrijedne pozornosti i poticaja. Naše je podneblje uvijek obilovalo talentima, bilo u umjetnosti, sportu, gospodarstvu ili glazbi. Na to trebamo biti ponosni”, zaključila je naša sugovornica uz poruku kako se nijedan talent ne može do kraja ostvariti bez puno uloženog truda i rada.
wpDiscuz