Kako se rat u Siriji bliži kraju, a “bombe-bačve” prestaju terorizirati zemlju, zemlje u koje su izbjegli Sirijci, sve ih više potiču da se vrate tamo odakle su pobjegli. Oni koji su to učinili, shvatili su da progoni pred kojima su pobjegli, nisu prestali. Pojedini Sirijci koji su se vratili, nestali su u zloglasnom zatvorskom sustavu kao podsjetnik na opasnosti po bivše izbjeglice u ovoj zemlji. Foreign Policy je razgovarao s rodbinom dvoje takvih Sirijaca i aktivistima koji tvrde da takvih slučajeva ima i puno više.Nekoliko drugih su u međuvremnu uhićeni i regrutirani u vojsku. Sirija je bila i ostala policijska država s istom vladom i istim sigurnosnim aparatom, optuženim za tisuće političkih zatočenja. Samo, vlade koje su prihvatile veliki broj izbjeglica, uključujući Libanon i Njemačku, pod velikim su domaćim političkim pritiskom da izbjeglice pošalju kući. UNHCR je upozorio vlade da ne vraćaju izbjeglice prisilno, što bi bilo u sukobu s međunarodnim zakonima.
Ali, čak i kada zemlje koje su ih prihvatile slijede te upute, one nastavljaju s politikama koje dovode do sličnih rezultata, a zbog čega uzbunu podižu i izbjeglice i aktivisti. Jedan mladić, Asser, odlučio se vratiti kući iz Njemačke nakon što nije uspio prebroditi birokratske prepreke koje su sprečavale njegovu zaručnicu iz Sirije da mu se pridruži u Njemačkoj. Dodatni poticaj mu je bilo to što mu je vlada Njemačke ponudila jednokratnu stipendiju od 1200 eura kako bi mu pomogla pri povratku u Siriju, a tu je i sve veće neprijateljstvo prema izbjeglicama u Njemačkoj.
Dva tjedna nakon što se vratio u Damask, pozvali su ga na ispitivanje u lokalnu ispostavu obavještajne službe. Obitelji je telefonski javio i rekao im da će se brzo vratiti kući. Od tada o njemu nisu ništa čuli. Njegovi roditelji, koji ostaju anonimni kako bi ih se zaštitilo od osvete režima, platili su posredniku da se raspita, a on im je javio da je Asser zatočen.
Ovakvi posrednici redovito služe kako bi se doznalo za sudbinu nestalih i zatvorenih jer vlada službeno takve podatke ne objavljuje. Asserov rođak, koji je još uvijek u Njemačkoj, ispričao je za FP, također uz uvjet da ostane anoniman.
“Nekoliko puta je pokušao dovesti zaručnicu, ali nije uspio”, rekao je. “Nedostajala mu je, počeo se osjećati iscrpljenim i depresivnim. Bio je to najvažniji razlog zašto je otišao.”
Njemačka vlada odobrila je Asseru novac u sklopu programa “Starthilfe”, odnosno “pomoći za početak”. Njemačka je za taj program pripremila 43 milijuna eura kako bi olakšala financijski pritisak na ljude koji su već odlučili vratiti se. Kritičari, ipak, kažu da je program postao faktor koji izbjeglice nagoni da riskiraju s povratkom kući. Yasim, drugi Sirijac koji je napustio Njemačku pod sličnim okolnostima, također je nestao.
Njegov rođak Mohammad, koji je još uvijek u Njemačkoj, kaže da Yasim nije mogao doći do dokumenata po kojima bi u Njemačku došla njegova supruga. Svi njihovi dokumenti uništeni su u Yarmouku, palestinskoj izbjegličkoj četvrti u južnom Damasku gdje su živjeli, tijekom borbi između vlade i pobunjenika.
“Napustio je Njemačku, da bi ga zatočili kod granice između Libanona i Sirije. O njemu nakon toga ne znamo više ništa”, rekao je Mohammad i dodao da se Yasim, bez svoje supruge, nije uspijevao prilagoditi životu u Njemačkoj, kulturi koju ne poznaje. “Nije se mogao nositi s time.”
Nitko Njemačku ne optužuje da je u slučajevima Assera i Yasima postupila nezakonito. Obojica su se vratili dobrovoljno. Ali je dukotrajni pritisak na kancelarku Angelu Merkel i njenu politiku otvorenih vrata prema izbjeglicama iz 2015. prisilio vladu na politiku koja sirijske izbjeglice dovodi u poziciju iste onakve opasnosti od kakve su bježali. Razvoj događaja otvara pitanje jesu li vlade dužne brinuti o sigurnosti izbjeglica koje se vraćaju i preko onoga što propisuju zakoni.
Od početka rata tisuće Sirijaca naprosto su nestali u zatvorskom sustavu režima bez tragova o tome što im se i gdje dogodilo, a izbjeglice koje se vraćaju posebno su ranjive na tako oštar tretman. Neki od onih koji su u izbjeglištvu, sudjelovali su u protestima protiv vlade ili su sumnjivi da su bili pobunjenici. Neki imaju rodbinu koja je bila među pobunjenicima, iako oni sami nisu. Režim usto pokazuje da već i sam čin napuštanja zemlje smatra temeljem za sumnju.
Bellinda Bartolucci, savjetnica za pravnu politiku u njemačkoj organizaciji za prava izbjeglica Pro Asyl, kaže da je odluka službenog Berlina da ograničava okupljanja obitelji mogla navesti ljude koji su bježali od rata i mučenja na dramatične odluke, uključujući povratak u zemlju u kojoj im prijeti da ih se “progoni, ubije ili prisili na život u nehumanim uvjetima”. Bartolucci je rekla da se čini da njemačka vlada nije sasvim razumjela utjecaj svoje politike. Rekla je da, dok njemačka vlada nije kršila međunarodne zakone, ostala je etička dvojba je li to pridonijelo odlučivanju ljudi da se vrate unatoč tome što im je i dalje prijetio progon.
“Netko bi se trebao zapitati je li to onakvo razumijevanje ljudskih prava kakvo bi se trebalo zagovarati”, rekla je.
Bill Frelick iz Human Rights Watcha rekla je da bi kombinacija poticajnih faktora mogla biti razine prisilnog povratka čak i ako o tome nema službene politike.
“Koncept ‘konstruktivnog refoulementa’, odnosno ‘konstruktivnog izgona’, kao kumulativni efekt uvjeta u zemlji domaćinu, sve one koji sami ne bi kršili principe ne-izgona, zapravo ipak može prisiliti na povratak, iako su izbjeglice, što je kršenje međunarodnih zakona”, kazao je.
Ahmad Hosain, direktor britanske Akcijske grupe za Palestince iz Sirije, posebno je pratio povratak izbjeglica sirijskih Palestinaca. I Asser i Yasim bili su sirijski Palestinci. Rekao je da su u prosincu 2018. snage sirijske vlade uhitile nekoliko sirijskih palestinskih izbjeglica koji su se vratili u Siriju iz neke europske zemlje nakon što im je odbijen zahtjeva da se ujedine s članovima obitelji.
“Skupina izbjeglica zatočena je nakon što ih je policija na aerodromu u Damasku odvela na ispitivanje u palestinski odjel. Gdje su i kako su, otada je nepoznato”, kazao je.
Yousef Wehbe, sirijski aktivist u Njemačkoj, također je čuo za uhićenje te skupine. Rekao je da vjeruje da sada postoji dovoljno svjedočanstava kako bi se to pitanje povuklo u njemačkoj politici.
“Nijemci ih ne prisiljavaju na povratak, ali ako se netko želi vratiti, oni ga puštaju da ide. Ima tu etički dvojbenih detalja. Vjerujem da oni ljude kampanjom potiču da se vrate. U idealnoj situaciji, oni bi odgovarali da je tamo još uvijek nedovoljno sigurno, ali im njemačka politika to ne dopušta da učine.”
Hosain je rekao da je najmanje troje ljudi koji se u Siriju vratili iz Libanona, također nestalo. Libanonska vlada tvrdi da se prošle godine dobrovoljno vratilo 110.000 Sirijaca, dok je službeni broj UNHCR-a 17.000. Elena Hodges iz organizacije Sawa for Development and Aid, kaže da se brojke koje objavljuje vlada Libanona napuhavaju, te da su spornje njihove tvrdnje da se oni dobrovoljno vraćaju.
“To je debata oko toga gdje povući granicu između ‘prisilnog’ i ‘dobrovoljnog'”, kazala je Hodges.Od samog početka rata Libanon je otežavao ostanak u zemlji više od jednog milijuna izbjeglica iz Sirije. Uvodio je ograničenja zapošljavanja, činio im je teškim i skupim dobivanje dozvola boravka. Mnoge su se izbjeglice suočile s utapanjem u dugovima i s manjkom hrane. Tisuće djece prisilno su vjenčane ili prose po ulicama. Mnogi Sirijci u Libanonu kažu da i dalje smatraju da je nesigurno za povratak. Neki kažu da se vraćaju samo zato što im je nemoguće preživjeti u jadnim uvjetima na koje su prisiljeni.
“Vlada Libanona stoji na tome da su svi povratci do sada bili dobrovoljni, što znači da se poštuje princip da se ljude ne protjeruje”, kazala je Hodges.
“Aktivisti za ljudska prava i društvene organizacije tvrde da sve veći pritisak na izbjeglice da se vrate, skupa s teškim uvjetima u zemljama koje su ih prihvatile i s nesmanjenim sigurnosnim rizicima u Siriji, čine kontekst u kojem su povratci po defaultu nedobrovoljni.”
UN-ova rezolucija o izbjeglicama iz 1951. jasno kaže da je obavezan povratak nedopušten ako su u opasnosti “život ili sloboda zbog rase, vjere, nacionalnosti, članstva određenoj društvenoj skupini ili političkih stavova.” Rezolucija, međutim, ne spominje odgovornost zemalja koje su prihvatile izbjeglice, o slučajevima dobrovoljnog povratka. Aktvisti sada zahtijevaju da predstavnici UNHCR-a budu prisutni svaki put kad Sirijac podnosi zahtjeva za povratak kako bi se njemu ili njoj dalo točan savjet o sigurnosti na terenu u odnosu na njihovu osobnu situaciju.
Iako zatočavanja mogu biti i nasumična, onima koji su bili povezani s protuvladinim protestima, prijete puno ozbiljnije opasnosti. Istina je da sirijski predsjednik Bašar al Asad i njegovi saveznici više ne bombardiraju područja koja su vratili. No, njegov sigurnosni aparat, optužen za naređivanje mučenja, tisuće ilegalnih zatvaranja i izvansudska pogubljenja, još uvijek djeluje. Prošlog ljeta, možda i nenamjerno, sirijska vlada obnovila je fokus na kršenje ljudskih prava, objavljujući smrtovne listove stotina ljudi koji su umrli tijekom zatočeništva.
Human Rights Watch kaže da se zatočenja nastavljaju i nad onima koji su ostali u nekoć pobunjeničkim područjima, a sada pod vlasti režima, kao što je pokrajina Daraa, koja se predala vladinim snagama u srpnju 2018. Na osnovu svjedočenja obitelji aktivistima, broj progonjenih povratnika još uvijek je razmjerno malen. Ali je ipak vrijeme da ih se zaštiti. No, države koje su primile izbjeglice, odlučne da udovolje zahtjevima svojih glasača, čini se da su podlegle priželjkivanim iluzijama o opasnostima koje su u Siriji i dalje prijete.
Nastavak je u cijelosti preuzet s Foreign Policyja
wpDiscuz