Nikad više ništa neće biti isto, jer niti jednog potpredsjednika Vlade nisu rušili preko seksi fotografija, kokaina i prostitutkiAndrej Plenković je sijao od ponosa objavljujući kako su špijuni u službi njegova veličanstva u senzacionalnoj obavještajno-forenzičnoj operaciji njegovu Vladu spasili od destabilizacije, a njegova ministra od moralnog i političkog potonuća. Vjerojatno ni japanski car nije bio tako sretan kad su njegovi obavještajci ulovili famoznog Sorgea, najvećeg špijuna 20. stoljeća.
SOA-ina analiza bazirala se na tvrdnjama da Tomislav Tolušić nikad ne nosi cipele zaobljenog vrha i da nema sat s bijelom narukvicom. Analiza Nacionalovih eksperata pokazala je, međutim, nešto drugo – kako nije moguće otkriti tragove montiranja, što je cijeloj priči dalo prizvuk zagonetke.
U trenutku završavanja ovoga broja Expressa upućeni izvori bliski Vladi uvjeravaju nas kako će krivac za ovu aferu – naručitelj, a možda i autor spornih fotomontaža – uskoro biti otkriven, a njegovi motivi raskrinkani. Bilo bi sjajno ako uz logičke, modne i stilske indicije nadležni istražitelji pokažu javnosti i neki čvrsti dokaz – originalne fotografije na kojima je rađena montaža, “manekena” koji je glumio Tolušića itd. I djevojka s fotografije sigurno bi imala što reći o okolnostima njezina nastanka.
Pa ako je već riječ o ni manje ni više nego “pokušaju destabilizacije Vlade” (ovoga puta sretno je zaobiđen inflatorni pojam “hibridnog rata”), onda bi se mogla zatražiti i eventualna međunarodna pravna pomoć – ako je sve snimljeno u Zemunu – pa tim putem ispitati djevojku, kome je sjedila u krilu i kakav se to prah bijeli ispred muškarčeva nosa?
Ako istražitelji pokažu originale fotografija i prezentiraju nedvosmislene dokaze, Tolušić će debelo profitirati od ove afere – ispast će heroj borbe za zakonitost protiv kojeg se koriste sva oružja, junak bez straha i mane, a dobit će poneki poen i Vlada.
Vlada je već sad na dobitku – Tolušić je bacio u treći plan aferu s avionima, masovna prelijetanja zastupnika Bandiću (koja su već počela nagrizati reputaciju Vlade), suđenje Kalmeti i mnoge druge nepodopštine. Neki vjeruju kako iza cijelog aranžmana i stoje provladine snage, ali to je ipak odveć nalik na teorije urote.
Čini se, svakako, da ovoga puta nije riječ o uobičajenom frakcijskom ratu, koji je u pravilu uvijek obilježen većom količinom mržnje od međustranačkog, kao što se čini i da u ovoj priči nisu sudjelovali ni uobičajeni sumnjivci iz tzv. obavještajnog podzemlja, nego je motiv bio ekonomski interes koji je Tolušić osujetio. Čini se i da mu se može vjerovati kad kaže kako je riječ o ljudima čije su poslovne prakse kriminalne, a interesi veliki. No sačekajmo rezultate istrage – od “čini se” pa do “sigurno je” dug je put.
Ono što je jasno i prije kraja istrage jest činjenica da su ovim uspostavljeni neki važni presedani i da su duboko pomaknute neke do jučer čvrste granice. Odnosno, da Hrvatska tone još dublje u glib. Seks je – kao što će se vidjeti u ostatku teksta – uvijek bio rubno područje političkih ucjena i manipulacija, no nikad dosad ni jedan potpredsjednik Vlade ili ministar nije bio meta rušenja slobodnim snimkama, na kojima se vide prostitutke, kokain ili slično.
Sad je zvučni zid probijen, granica je prijeđena. Tolušić se, barem zasad, obranio tvrdnjama da je riječ o montaži, pri čemu mu je prisnažila SOA, ali hoće li to moći neki drugi napadnuti dužnosnik? Hoće li nekom drugom službe pomoći, procjenjujući da je ugrožena nacionalna sigurnost? Hoće li tako postupiti neovisno o tome iz koje je stranke dužnosnik?
Zanimljivo je da je zadnjih desetak godina nekoliko važnih ljudi iz obavještajne zajednice prešlo u – HDZ. Jedan od njih htio je postati čak i premijer – Tomislav Karamarko – dok je drugi postao potpredsjednik Sabora, Brkić. No oni nisu usamljen primjer – HDZ uvijek rado prima bivše obavještajce, pri čemu pojam “bivši obavještajci” treba uzeti s rezervom. Oni su to, najčešće, do kraja života.
Posve je jasno da ti ljudi u stranačkom ili državnom aparatu, sa spoznajama iz službe, djeluju kao na steroidima: oni znaju sve o svima, a znanje, osobito ta vrsta znanja, uvijek je moć. Iako je izostalo službeno objašnjenje o tomu kako je, prije koju godinu, zastupnik srpske nacionalne manjine pretrčao ni manje ni više nego Tomislavu Karamarku, sasvim je jasno koja mu je vrsta “ponude koju ne može odbiti” stavljena na stol.
Čini se da se ta vrsta nagovaranja s vremenom i pojačala. U ovom sazivu Sabora čak su dvije eskadrile zastupnika preletjele iz kluba u klub; upitno je jesu li svi imali neku računicu ili su neki morali prići tankoj većini htjeli to ili ne. U njihovu nagovaranju koriste se tzv. udbaške metode, a oni kao obranu od napada koriste kao izgovor tvrdnju da su “žrtve udbaških metoda” ili “klasičnih udbaških metoda”…
Afera Tolušić pomaknula je, dakle, granice napadnog djelovanja: ovog puta objavljene su fotografije koje su nastale montažom. Što kad netko novinarima dostavi fotografije koje to nisu? Ili podatke o odlascima prijateljicama noći? Korištenju droga? Pomaknute su i granice obrane: sad će se lakše tvrditi da je riječ o krivotvorinama…
Nadležne službe sad se hvale kako su s lakoćom – u dva ili tri dana – riješile napad na Tolušića, pa nije jasno zašto se ne riješi i rekonstrukcija famoznog sudskog spisa s dokumentima o klijentima Pančova salona za masažu. No moguće je da je ta rekonstrukcija odrađena, a da materijali sad služe kao instrument za utjerivanje poslušnosti, što znači da cilj nije uspostava pravnog poretka nego osiguravanje dodatne moći vladajućoj vrhuški, tojest prostranački angažman.
Na Pančovoj listi bili su, naime, važni, i danas moćni ljudi. Objava podataka ozbiljno bi im naštetila, kako na javnom tako i na privatnom planu. U Hrvatskoj još ne postoji Berlusconi, kojemu su divlje orgije samo dizale političku reputaciju. U jednoj od njegovih “bunga bunga zabava” na njegovu sicilijanskom Xanadu dvorcu, čak je i češki premijer Mirek Topolanek snimljen u krajnje eksplicitnim trenucima, no ni njega to nije ubilo, a Silvio Berlusconi kani se kandidirati u EU parlament.
Ali konzervativna Hrvatska nije raspojasana Češka ili slobodoumna i hedonistička Italija. U prošloljetnoj aferi čija je meta bio pleternički HDZ-ovac Franjo Lucić, nepoznat netko plasirao je fotografije na kojima ovaj, lica ozarenog od sreće, u Ateni uživa s nepoznatom damom. Lucić se branio kako mu je sve napakirano pa je naglo zašutio, ali i prije no što je progovorio, u javnost su dospjele nove – ovog puta homoseksualne – snimke njegova kolege, koje, međutim, nitko nije objavio.
Lucić se branio da je žrtva udbaških metoda, što je naletjelo na dobar doček šire publike. Te su metode, ali – u odnosu na današnje standarde – korištene vrlo diskretno.
Tuđman je figurirao kao arbitar koji je presuđivao o unutarstranačkim sporovima. Jedno od glavnih oružja prljavog rata bile su difamacije. Ona o “pederaštvu” svakako je jedna od najučinkovitijih. Godinama se govorilo o transkriptu u kojem Tuđman i Šarinić komentiraju “pederaštvo” jednog poznatog političara, o kojemu je Ljubo Ćesić Rojs pričao bajke.
Rojs je tvrdio da je vidio videosnimke s tim političarom u klinču, a vidjela ih je navodno i jedna TV novinarka, kojoj je od toga bila muka. No te snimke nikad nitko nije potvrdio. Tuđmana je ta tema veoma zanimala.
U jednom trenutku Hrvoje Šarinić kaže Tuđmanu kako dotični ima takve “tendence”, no ne potvrđuje sumnju izrijekom…
Tuđman: “Šta je, po tvome, sa tim pričama o pederaštvu, i njegovom i drugih?”
Šarinić: “Čujte, predsjedniče, ja kako sam vražji, sam sam mu rekao. Ja velim: ‘Čuj, jesu li tamo neke ženske bile, pa se on rukuje s njima, Nataša Mance itd. A kako su – Novo leto, ja se poljubim s njima, a on se rukuje. Ja velim, čuj, daj se i ti poljubi – bogamu, što se priča po gradu, bolje da se sa ženskama malo ljubiš’. Onda se on tako malo kiselo nasmijao oko toga. I onda mi je rekao da zna on da se priča o tome itd. Čujte, ja ću vam reći, ja njega malo… on mi fizički, načinom razgovora itd. i nije tako nemoguće da ima te tendence. A kakvu babu ima, ja bih radije spavao s muškim, ne bih s njom…”
Tuđman: “Naime, zanimljivo je to da su to proširili, ali to dobrim dijelom šire iz ovih lijevih krugova.”
Šarinić: “Predsjedniče, i Mate to širi, i Mate to širi. Mate je barem 20-ak osoba u uho ovo rekao, za NN-a i meni…”
O Milanu Bandiću – političaru koji je po stečenom imunitetu najbliži Berlusconiju – kolaju samo tračevi, prema kojima nalikuje na Don Juana – uvijek ima ne manje od tri a ne više od pet ljubavnica, stalno mu je potrebna svježa krv, doslovno i metaforički, nos mu je razvaljen od kokaina, i tako dalje i tomu slično. No ni tu nitko nikad nije objavio neki dokaz, pa je sve ostalo u sferi mašte, a pitanje je bi li to Bandiću i naštetilo ili bi mu koristilo.
“Od Vašeg zdravstvenog stanja se može ispisati cijela enciklopedija dijagnoza. Kad ste išli na operaciju nosa, pisalo se da je to od kokaina”, upitali su ga novinari 24sata u live prijenosu na Facebooku, na što je Bandić odgovorio:
“Dabogda svi trošili kokain ko Bandić, da se svi navuku na bijelo. Nemojte se iznenaditi ako se sad počne pričati da imam jedno dijete u Rimu, jedno u Berlinu, vikendice, kuće i tako dalje. Javite mi se poslije pa ću Vam reći što je istina…”
Poslije smo se javljali gradonačelniku, ali nam se nije javio, pa za istinu ostajemo prikraćeni.
I Milijan Brkić bio je meta napada u kojima su korištene izmišljotine o njegovom emotivnom životu.
Jedan je hrvatski portal lice Milijana Brkića – koje je nalik na gipsanu masku, pa emocije na njemu ne mogu prepoznati ni forenzički uređaji – prilično duhovito opisao kao lice čovjeka koji se zaljubio pa blista od radosti kao Gospa s eBaya.
Pod egidom “Casanova iz Klobuka” oni su u veljači 2017. godine plasirali “informaciju” prema kojoj – ovo je naslov: “Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner”.
“Insajderi tvrde”, pisao je portal, “da šarmer Vaso i atraktivna Ana već neko vrijeme žive zajedno u unajmljenom stanu u zagrebačkom naselju Špansko i, što je iznimno zanimljivo, u toj njihovoj vezi podupire ih i bivša Brkićeva supruga”.
Potom su dodali: “I neki će nakon ovoga reći da se Milijan Brkić od osobe koja je do sada uglavnom bila iznimno konzervativnih stavova, ponekad čak i rigidnih, potpuno preobratio ili preobrazio u dijametralno suprotnu osobu, srdačnu, otvorenu, punu ljubavi i topline. Za takav ‘preobražaj’ najveće zasluge, reći će njegovi prijatelji, ima upravo prelijepa Ana Rucner… Brkić danas više nije mrk, zabrinut, strog, pomalo i osvetoljubiv, nego osoba koja iz sebe emanira ljubav i radost života.
Mnogi još ne mogu vjerovati u takvu Brkićevu ‘duhovnu preobrazbu’, tim prije što je on na početku svoje političke karijere s ‘Hvaljen Isus i Marija!’ svojedobno pozdravljao čak i direktore iz Hrvatske udruge poslodavaca, koji su se, usput rečeno, prilično iznenadili načinu na koji je tad u središnjici HDZ-a otvoren službeni sastanak. Ali takav njegov način ophođenja nije iznenađivao one koji su ga dobro poznavali…
“ Brkiću ove tvrdnje nisu politički naštetile – naprotiv, pomalo je i osnažio svoj imidž grubog momka, fajtera, na kojega padaju žene. No očito je bila riječ o izmišljotini s ciljem da ga se difamira. Ono što je na njemu primijenjeno u zametku, na Tolušiću je isprobano punim intenzitetom.”
Ana Rucner tračeve je otpilila vrlo hladno:
“Nisam u vezi s političarom. Trenutačno nisam zaljubljena, nisam u vezi”, rekla je medijima Ana Rucner i na tome se sve i završilo.
“Kad sam u jednom tjedniku vidjela naslov da sam u ljubavnom trokutu s dvoje političkih kolega, oblio me hladan znoj”, rekla nam je za Express svojedobno bivša premijerka Jadranka Kosor, koja trač smatra najubojitijim političkim oružjem.
“Naravno da je to bila velika i jako neugodna laž. Ovakav tip trača je najpogubniji. Za cilj ima da vas destabilizira i automatski više o tome razmišljate nego o poslu. Ne možete sazvati konferenciju kako biste se od takvih stvari opravdali jer biste još više pogoršali stvar. Morali biste se oglušiti, mahnuti rukom i nastaviti raditi i živjeti kao da ništa niste čuli, no ja to nikad nisam uspjela”, dodala je.
Prisjetila se dana kad je čula da ima buran ljubavni život.
“Vozili smo se u kombiju u Dalmaciju na sastanke. Bio je prisutan i kolega s kojim su me povezali. Taj šok kad smo to pročitali ne mogu vam opisati. Prvo vam kroz glavu prođu obitelji. Nelagoda vas hvata u blizi te osobe. Znam da sam odradila sve sastanke, ali misli su mi stalno lutale u smjeru toga groznog trača. Kad sam se vratila s puta, posjela sam sina. Pokazala mu što se pisalo i rekla: ‘To je laž, velika laž i ja te molim da mi vjeruješ’. Nije to samo taj trenutak kad čujete gnjusnu laž. Problem ide dalje. Trudite se ne gledati, ali vidite podsmijehe kolega. Posao trpi, a upravo je to cilj onih koji šire tračeve, jer nesvjesno počnete izbjegavati dotičnu osobu, u mojem slučaju dva muškarca. Trudite se ne ići na službena putovanja s njima, a zbog posla je to nekad nemoguće. Pa shvatite da to nema nikakvog smisla jer što imate nekoga izbjegavati zbog trača?! Borite se ostati na nogama. Protiv takve vrste tračeva ne možete se suvereno boriti”, pojasnila je iskusna političarka, dodajući da postoji nekoliko vrsta tračeva.
“Imate unutarstranačke i izvanstranačke tračeve. Ovi prvi obično se plasiraju prije unutarstranačkih izbora, a ova druga vrsta kreće od izvanstranačkih političkih konkurenata. Nikad se time nisam služila, a sama sam se protiv tog pokušavala i još se pokušavam boriti tako da ne slušam kad mi netko i pokuša tračati.”
Na tapetu se našao i Zlatko Ževrnja, već tad istaknuti HDZ-ovac i kao gradonačelnik Dugopolja i kao osoba koja je trebala imati mjesto u Karamarkovoj vladi u sjeni. U vrijeme kad je u Splitu puknula seks-afera vezana uz manekenke i misice iz izvjesne modne agencije, pukla je i vijest da je pronađen popis klijenata, redom poslovnih ljudi i političara, koji su navodno bili klijenti djevojkama koje su se prostituirale.
No ispalo je da je Ževrnja bez veze stradao. Dva biznismena koji su se spominjali kao korisnici usluga prostitutki, a bilo je tu i maloljetnica, nagodili su se. Ževrnja je tijekom suđenja već bio župan, a iako su njegovo ime spominjali u izvornoj optužnici, to je na kraju otpalo.
Takozvane udbaške metode ne zastaju na granicama HDZ-a. Njima su izloženi i SDP-ovci. Tajnik SDP-a Igor Dragovan također je, kao akter seks-skandala, ustvrdio da je žrtva “udbaških metoda”. Koja je razlika između “klasičnih udbaških metoda” i “udbaških metoda”? Velika: Udba je prije od zavodnika i švalera radila nevinašca; danas od nevinih ljudi radi razvratnike.
Na čuvenom šestom partijskom kongresu SKJ koji je pedesetih godina održan u prostorijama današnjeg Studentskog centra, a prenošen je na radiju, jedan je srpski general napao svoje kolega iz vojske i partije da kolektivno šaraju s njegovom ženom.
Tito je dobio slom živaca, prozvao je užičku partijsku organizaciju “užički jebhoz” (aluzija na kolektivna gospodarstva, kolhoze i sovhoze, gdje je sve bilo zajedničko), general je sklonjen iz javnosti, a strani je tisak, uvijek spreman uživati na našoj patnji i nesreći, Šesti kongres (six kongres) nazvao – “Sex kongres”. Sredinom 2013. usred seks-skandala našao se tadašnji SDP-ov saborski zastupnik i tajnik stranke Igor Dragovan.
Njemu su jednog dana stale stizati prijetnje SMS-ovima, a kad je Dragovan prijetnje prijavio policiji, ispalo je da je bila riječ o tome da je izvjesni član tadašnjeg NO HRT-a s lažne e-mail adrese, tako smišljene da podsjeća na Dragovana, slao kompromitirajuće fotografije izvjesne zaposlenice HRT-a njenom suprugu. S te e-mail adrese slao je iste fotografije na još nekoliko desetaka drugih adresa i na kraju – završio je na sudu.
Nije uvijek sigurno kako će seksualne udbaške metode djelovati na metu napada. Izvjesno je da gotovo nikad ne možete pronaći ključne zlotvore, režisere afere. Ni danas se, recimo, ne zna tko je plasirao čuvene Severinine snimke, ali je jasno da su one Severinu lansirale u nebo. Ne postoje ljudi koji nisu čuli za Severinin film, Titov pogreb i atentat na Johna Fitzgeralda Kennedyja. Izvjesno je i da će Jelena Karleuša – kad pregrmi najgore – postati folk ikona, kakva bez ove afere ne bi nikad bila.
Što je s političarima? Franjo Lucić sklonjen je u zavjetrinu. Milijan Brkić nije se ni uzdigao ni pao, mada mu se možda rejting macho tipa ipak učvrstio. No Karleuša i nepoznata djevojka u špagericama, u krilu lažnog Tolušića, doista su u drugi plan bacile političke događaje ne samo nacionalnog nego i regionalnog značenja. Karleuša je atraktivnija od demonstracija protiv Aleksandra Vučića; Tolušićeva afera spasila je Damira Krstičevića, osiguravši mu bar pet-šest dana predaha, a u pet do šest dana svaka afera lagano izgubi dah…
Udbaške metode s vremenom dobivaju na snazi i značenju, iako Udba ne postoji od već šest desetljeća. Ako u Google, najpouzdanije mjerilo reputacije nekog pojma, imena ili brenda, ukucate frazu “udbaške metode”, dobit ćete ravno 41.700 rezultata. Pojam “udbaške metode” koriste mnogi: političari uhvaćeni s prstima u pekmezu, u tuđem krevetu, u krivotvorenju, pronevjeri, lakšem ili težem kaznenom djelu. Ona je univerzalna obrana, ali jednako korištena i u napadima.
Udba ima osobine Duha Svetoga – nevidljiva je, ali radi čuda, osobito ako u nju vjerujete. Od sveca može napraviti grešnika, od grešnika sveca. Može vas uvući u nevolje, ako ste prijestupnik, ali vas iz nevolja može i izvući ako surađujete. Netko je ovih dana rekao kako ljudi u Hrvatskoj više respektiraju Udbu nego SOA-u. Nakon Tolušićeve afere Udba bi trebala biti poražena, a njene metode poslane u skladište. No hoće li tako biti?
Čini se da neće. Kad bi cilj naših institucija bio raščišćavanje stanja, onda bi one sve dobivene podatke – neovisno o tome kome idu u prilog a kome štete – dostavljale sudovima. No one ih zadržavaju, što znači da ne funkcioniraju kao sredstvo pravne države nego kao alat zastrašivanja i osiguravanja stranačke vlasti. A to znači da ćemo s “udbaškim metodama”, samo proširenim a ne “klasičnim”, imati posla i ubuduće.
boris rašeta l express.hr
wpDiscuz