Koliko god smo po puno osnova podijeljeni i suprotstavljeni, mi smo još uvijek jedno društvo i znamo da se nismo raspali sve dok dijelimo neke zajedničke koordinate, neke zajedničke vrijednosti koje su utoliko vrjednije što bivaju rjeđe.
Jedna od njih bilo je poštovanje prema glumcu Ivi Gregureviću. Priznanje njegovom daru i načinu na koji ga je koristio u ovim danima nakon njegove smrti iskazuje se jednodušno, kao za malo koga ranije. Od Indexa do Naroda, od Matanića do Vrdoljaka, lijevi i desni, stariji koji su ga mapirali kao Netijaka i njihovi unuci koji kao prvu asocijaciju na njega imaju Odmori se, zaslužio si, svi su se ovih dana poklonili velikanu hrvatskog glumišta.
___________piše: Nino Raspudić I Večernji list
O Gregureviću pišu i još će pisati mnogi. Ljudi iz struke će kvalificiranije govoriti o njegovoj glumi, oni koju su ga osobno puno bolje poznavali upućenije će govoriti o stvarnom čovjeku. Unatoč tome, odlazak velikana me, kao nekoga tko godinama piše o društvenim fenomenima, a njegova apsolutna omiljenost jest fenomen, obvezuje da se iz laičke perspektive gledatelja i poštovatelja osvrnem na tu legendu.
Prva asocijacija pri spomenu Ive Gregurevića je dojam da je, kao i svi genijalci u svom poslu, svoj posao radio s krajnjom lakoćom, a prava lakoća, poučava Italo Calvino, nije površnost, već vrhunac umijeća.
Za Ivu Gregurevića premalo je reći da je bio izvrstan glumac. Gledajući ga s drugima u kadru, čini se kao da su tu neki ljudi koji glume i jedan stvarni čovjek. Nije to fingiranje naturščika, već vrhunsko umijeće zahvaljujući kojem fikcija može biti uvjerljivija, stvarnija od “stvarnosti”. Dok je glumio, izgledao je kao stvarnost, ne remeteći fikciju, što mi se čini kao vrhunac fikcije.
Njegova posvemašnja omiljenost, i kod ljudi iz struke i kod širokog gledateljstva, može se objasniti i time da je doticao neko kolektivno nesvjesno, jer taj uspjeh govori o njemu ali i o zajednici koja se u njegovoj glumi prepoznaje.
Za mnoge druge glumačke veličine naći će se neki koji će imati izdvojeno mišljenje, reći da su precijenjeni, da bi bili bolji kad bi bili ovakvi ili onakvi i slično. Kod Gregurevića to nije slučaj. Zašto ga svi vole i cijene? Ne može se reći da je išao samo na sigurno, dapače, radio je puno, bio sveprisutan, od HNK do nepretencioznih TV serija, ali je u svemu bio dobar, po mjeri. Nije preglumljivao, nije bilo nikakvog viška, nabora, repova, neravnina između glumca i uloge.
Kao da je nosio arhetip našeg čovjeka kojeg je uspijevao konkretizirati u pojedinačnim likovima uvijek na drugačiji, ali opet prepoznatljiv način. Uvijek je to Ivo Gregurević, ali ne kao Vegeta, već kao pogođen, specifičan začin za svaki kontekst.
Gdje god da sam ga gledao, nekako sam mu vjerovao da je u tom trenutku to što uprizoruju. Ne laže, paradoksalno bi se moglo reći da ne “glumi”. A glumi. Glumi tako da ne vidiš da glumi. Inteligencija koja djeluje kao priroda – Kantova je definicija genija. Gregurević je u svom poslu to bio. Čini se kao najlakša stvar na svijetu kad je on radi, ali to može pomisliti samo onaj koji nikada nije stao pred kameru ili publiku.
Pišući prije tri tjedna o odlasku meteorologa Milana Sijerkovića na kraju mi je ostalo zaključiti kako odlazak tih velikana malih životnih segmenata treba iskoristi kao poticaj da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko je takvih ljudi, dobrih ili čak genijalnih u svom poslu, još uvijek oko nas i kako upravo na takvima počiva svijet. Na istoj razini, u svom pozivu, blistao je Ivo Gregurević.
Javna je tajna bila već godinama da je Gregurević najveći živući hrvatski glumac. Nije bilo potrebe da se to eksplicitno kazuje, sada, kad ga više nema, se to može, i treba reći. Bavio se svojim poslom, u kojem je bio najbolji, a da nije to morao isticati. I nije se petljao u tuđe.
Rijetko i nevoljko je davao intervjue. U jednom je istaknuo kako želi da ga ljudi pamte samo po ulogama i po ničem drugom. Jedini njegov izrazitiji javni angažman, a opet povezan s glumom, bilo je pokretanje i vođenje Dana hrvatskog filma u Orašju. Ivo Gregurević, rođen u Donjoj Mahali, tako je, kako se to uobičava reći, vraćao dug rodnom kraju, iako mi nije dugovao ništa što mu već nije vratio svojim glumačkom slavom i ljudskim dobrim glasom. Svoja prijateljstva i filmske veze, sav svoj “socijalni kapital” nesebično je ulagao radeći “malu Pulu” u Orašju, festival koji je s godinama postao najvažniji kulturni događaj u Posavini.
Nažalost, ljude često na pravi način poslušamo ili pročitamo tek onda kada je prekasno za postavljanje potpitanja. Iščitavajući jučer njegove rijetke intervjue, posebno me zaintrigirao jedan u kojem, govoreći o svojim ulogama, Gregurević, koji je glumio u 90 filmova kaže sljedeće: “Nikad prije nisam razmišljao po čemu je neka uloga posebna, a druga ne. Svaka je posebna i nijedna nije jednaka. Lijepo je što glumac može imati tu razliku među ulogama, da je svaka drukčija i da svatko ulogu karakterno može napraviti drukčijom. Nemam više od šest ili sedam dobrih uloga na filmu. Sve je ostalo ili prosjek ili loše”.
Ova pretjerana kritičnost prema vlastitu radu, koja mi nije djelovala ni kao poza ni kao puka skromnost podsjetila me na nešto i na jedan posredan način još jednom potvrdila Gregurevićevu veličinu. Andrej Tarkovski u svoj dnevnik je na sličan način napisao: “Gledao sam ‘Rubljova’. Loše je to sve, i ‘Solaris’ i ‘Rubljov’… Jedino što me opravdava jeste činjenica da drugi prave još gore filmove od mene…” A radi se o nekim od najboljih filmova u povijesti kinematografije. Kod obojice umjetnika u podlozi ovakvog stava prema vlastitom djelu leži najviši kriterij, težnja da daš sve, osjećaj, s odmakom, da si mogao još bolje.
Ostaje dojam da je Ivo Gregurević par desetljeća vukao našu kinematografiju, od koje je bio veći. Ovih dana, među njegovim brojnim ulogama, svi ističu svoje favorite. Moj izbor je Božo u filmu Tomislava Radića “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”, kojeg nakon četrnaest godina vrijedi opet pogledati jer je u današnjoj Hrvatskoj aktualniji nego ikada. Ivo Gregurević je imao sreću da radi ono za što ga je Bog stvorio i da u tome bude najbolji, ne izazivajući zbog toga zavist manje dobrih, već opće poštovanje i ljubav. A to je rijetko i vrijedno.
wpDiscuz