NE POSTOJI VEĆI IZDAJNIK KOJEG LOŠI UČENICI I DANAS VIŠE SLAVE: Kako je Pavelić prodao, pa izdao Zadar

Bio je Dan mrtvih 1943. kada su se 10 minuta nakon 20 sati u Zadru po treći put oglasile sirene za zračnu opasnost. Šest srednjih bombardera iz 18. eskadrile britanskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva istresle su na grad 24 bombe ukupne težine šest tona, što relativno i nije bilo puno, ali je poginulo čak 160 zadarskih civilaod kojih 38 djece.

Razlog je bilo to što su bombe pogodile sklonište broj 16 u Voštarnici, u centru grada, nedaleko od Poluotoka. Bio je to početak razaranja Zadra koje je trajalo sve do listopada 1944. i s kojim se eventualno može usporediti samo razaranje grada iz 1202. godina kada je Zadrom divljala križarska vojska.

U dokumentiranih 33 bombardiranja britanskih i najčešće američkih bombardera, u kojima je na grad bačeno oko 500 tona eksploziva, potpuno je uništeno 80 posto zgrada, a ostatak je teško oštećen.. Tek s oslobođenjem Zadra 1. studenog 1944., kojim je Zadar vraćen u sastav Hrvatske nakon 25 godina vlasti, bombardiranja su prestala.

Desetljećima poslije među izbjeglim Esulima, posebno u krugovima profašističketalijanske desnice, često se ponavlja teza po kojoj je savezničko razaranje Zadra od Saveznika naručio Tito kako bi uništio talijanski nacionalni karakter grada i time njegovo lakše pripajanje Hrvatskoj i Jugoslaviji. Po toj tezi partizani su navodno lažno informirali Britance o njemačkim snagama u gradu i važnosti zadarske luke kako bi provocirao razaranje.

Isti krugovi, u kontekstu te iste teze, tvrde i da je u bombardiranjima pobijeno čak 5000 stanovnika grada u kojem je uoči rata živjelo njih 20.000, što cijelu priču svodi na razinu bajke. Nesporna je, naime, činjenica da je od 4. studenoga 1943. do 22. listopada 1944. na zadarskom groblju pokopano 467 ljudi. Za tako mali grad to su i dalje jezive žrtve, ali na tom mjestu postaje jasno da talijanska desnica iz političkih razloga stvaran broj pobijenih uvećava za 10 puta.

PUBLIC DOMAIN

A tu je još i činjenica da je Zadar na sam dan oslobođenja, 1. studenog 1944., kad u njemu više nije bilo ni jednog vojnika Wehrmachta, još triput bombardiran, što je dokaz za jednu drugu tezu, da je linija zapovijedanja između partizanskih postrojbi i savezničkih zrakoplovnih snaga na jugu Italije bila jako spora jer je morala prijeći nekoliko instanci, u nekim slučajevima čak i do 10 dana.

Govora o Titovom naručivanju bombardiranja zato naprosto ne može biti, jer to ni teoretski nije moglo funkcionirati, sve da je ovaj i imao takvih ideja. Osnovni razlog zašto je Zadar toliko stradao bilo je to što je, za razliku od Šibenika, Pule, Rijeke, Splita i Trsta, koji su i češće bombardirani, u slučaju Zadra luka bila u samom središtu grada.

A preciznim pogocima smatrali su se pogoci bombi do 500 metara udaljenih od mete. Zato se bombardiralo naprosto sipanjem bombi u velikim količinama, pa što na metu padne, padne.

S druge strane, ako je netko od Hrvata u tom ratu upropastio Zadar, to je bio Ante Pavelić sa svojim, najblaže rečeno licitiranje Dalmacijom u skladu s interesima Benita Mussolinija, ako ne čak i prodajom i izdajom tog dijela Hrvatske. Kada je Zadar 1918. pripao Italiji, ogorčenje Hrvata, posebno u Dalmaciji, bilo je neizrecivo.

Samo devet godina poslije, u srpnju 1927. Ante Pavelić Mussolinijevom ministarstvu vanjskih poslova poslao memorandum u kojem izražava spremnost da s Mussolinijevim vlastima “surađuje na pitanju Dalmacije”, o čemu je nakon rata pisao u svojim memoarima Mussolinijev dugogodišnji diplomat Filippo Anfuso. Mussolini je jako dobro nanjušio kakve je prirode “domoljublje” inače revolucionarno raspoloženog Pavelića, koji se smatrao hrvatskim nacionalistom.

Ako je bilo jasno kao dan da to znači obećanje ustupanja Italiji većeg dijela hrvatskog Jadrana, još je i jasnije da je to značilo i totalno cementiranje Zadra kao apsolutno talijanskog grada. U zamjenu Pavelić je dobio svaku podršku od Mussolinija.

US HOLOCAUST MEMORIAL MUSEUM/ PUBLIC DOMAIN

Do proglašenja Šestosiječanjske diktature 1929. Pavelić je bio zastupnik u jugoslavenskom parlamentu u Beogradu, da bi tada otputovao u Italiju, uskoro i u Beč. Pola godine poslije u Jugoslaviji je zbog podrške makedonskom VMRO-u, s kojim su ustaše usko surađivale, u odsutnosti osuđen na smrt.

Nekoliko godina poslije Beč je protjerao Pavelića jer mu je, s aktivnošću njegove terorističke organizacije UHRO, odnosno ustaše, bivao sve vrući krumpir. A onda, nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934., Pavelić se “sretnom slučajnošću” u to vrijeme zatekao u Italiji.

Tako da ga Italija nije izručila Francuskoj koja ga je posljedično na smrt morala osuditi u odsutnosti. 1934. Mussolinijeva Italija je, na pritisak Francuske, Pavelića ipak zatvorila, ali na samo dvije godine, što je neobično blag postupak prema osuđeniku na smrt. Zapravo bi se prije moglo reći da mu je Mussolini tim pritvaranjem sačuvao glavu na ramenima s obzirom na snagu želje kojom mu joj je Francuska u tom trenutku čeznula odvojiti od tijela giljotinom po slovu presude.

Pavelić je svih tih godina bio toliko upućen na Mussolinija u prvom redu zato što nacistička Njemačka nije bila previše zainteresirana za stvaranje NDH, za razliku od Mussolinija koji je imao teritorijalnu računicu. Pavelić je u Hrvatsku došao tek 13. travnja 1941., tri dana nakon proglašenja NDH, što je proveo Slavko Kvaternik sa šačicom ustaša pristiglih s njemačkom okupacijskom vojskom. U Zagreb je Pavelić stigao četiri dana poslije proglašenja NDH, u noći sa 14. na 15. travnja.

NDH je uspostavljena, ali uz naplatu dogovorenog. 18. svibnja 1941. u 12.30 u Rimu su predsjednici vlada NDH i Kraljevine Italije, te svi ministri NDH bili nazočni dok su Mussolini i Pavelić potpisivali Rimske ugovore. Bila je to najveća izdaja u povijesti Hrvata.

Konstatiralo se da je Zadar već talijanski, pa su Italiji pripali još i okolica Zadra, Šibenik, Split, otoci Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčula, Mljet i mnoštvo drugih manjih otoka, kao i Boka Kotorska te dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Bilo je to 5380 kilometara četvornih teritorija, naseljenih sa 380.000 stanovnika, mahom Hrvata.

JOŽE GAL/ PUBLIC DOMAIN

Talijanski ministar vanjskih poslova, grof Galeazzo Ciano, poslije je naveo da je jedini Pavelićev argument kojim se na pregovorima u Ljubljani nekoliko dana prije usprotivio da Italiji pripadne cjelokupni potez od Rijeke do Boke Kotorske, bio taj što bi “time sigurno pao s vlasti“. Mussolini je to uvažio i zadovoljio se ovime.

Nadalje, u praktično skoro cijelom preostalom dijelu Pavelić se obavezao da, osim za potrebe policijskog nadzora, NDH neće dizati nikakve vojne instalacije. A nije bilo samo to. Rimskim ugovorima NDH je bila predviđena kao talijanski protektorat. Istog dana talijanski princ Aimone proglašen je hrvatskim kraljem Tomislavom II. Dalmacija je tako u najvećem dijelu postala sastavni dio Italije, a i ostatak NDH je zapravo bio marionetska država, a ne nezavisna.

Stradanje Zadra u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu jedan je u nizu dokaza o nikakvoj neovisnosti NDH. Pavelić se stanovništva Dalmacije i Hrvatskog primorja sjetio tek dva nakon kapitulacije Italije i 10. rujna 1943. proglasio Rimske ugovore ništavnima, čime je sve te teritorije proglasio da ulaze u sastav NDH, pa tako i Zadar. I naravno da se u tom trenutku više nitko na njega nije obazirao.

Dalmatinci, Gorani, Riječani, Istrani, svi oni koje je izdao, masovno su se već dvije godine žestoko borili u partizanima, a i Nijemci su ga totalno ignorirali te su na sva područja koja su do tada pripadala Mussoliniju, poslali svoje trupe. Tako i u Zadar koji se preko noći našao na prvoj liniji fronte. Zbog jedva ikakvih prometnih veza Dalmacije s unutrašnjosti, a onda još i zbog partizanskih napredovanja u Bosni i u Lici, Zadar je postao prva njemačka luka na Jadranu, ključna za opskrbu sporim brodovima od Trsta do Albanije i nazad.

Saveznici su pak bili potpuno nadmoćni u zraku. Dotle da su Zadar bombama povremeno zasipale čak i tako egzotične vojne snage poput  Grčkog kraljevskog ratnog zrakoplovstva i Južnoafričkog ratnog zrakoplovstva. U svim savezničkim ciljevima uvijek se navodilo da su ciljevi napada njemački vojni ili opskrbni brodovi i luka, nikad civilni ciljevi, i to nakon analiza fotografija izvidničkih aviona u svakodnevnim preletima iznad Zadra.

Saveznicima je to svakako bilo neusporedivo brže nego čekati tko zna koliko dana da partizani uoče nešto u luci, pa da se svojim gerilskim komunikacijama probijaju do Saveznika do trenutka kad u gradu stanje više ne bi bilo ni izbliza onakvo kakvo je bilo na početku. U konačnici, grad od bombardiranja zapravo nisu ni mogli braniti ustaše, jer ih tamo nikada nije ni bilo, kao što ih nije bilo ni jedne jedine minute tijekom cijelog rata, nego Wehrmacht.