Sveti Ivan, apostol i evanđelist, pisac četvrtog evanđelja, triju poslanica i knjige Otkrivenja, sa svetim Petrom i svojim bratom, svetim Jakovom Starijem, spadao je u krug onih učenika s kojima je Isus Krist imao posebno prisan odnos. Unatoč tomu što su ga više puta pokušavali ubiti, nadživio je sve apostole i umro prirodnom smrću.
Rođen je u Galileji od oca Zabedeja i majke svete Salome i dok ga Isus nije pozvao k sebi, lovio je ribu na Galilejskom moru.
Najveću vjernost i privrženost svomu učitelju pokazao je u zadnjim satima Njegove muke, budući da je unatoč smrtnoj opasnosti kojoj se izlagao ostao do kraja podno Križa, s Marijom Djevicom, Marijom Magdalenom i Marijom Kleofinom. Upravo je njemu Isus u zadnjim trenucima ovozemaljskog življenja povjerio na brigu svoju Majku rekavši joj:
“Ženo, evo ti sina!” (Iv 19,26).
On s Petrom i Jakovom slijedi Krista dok se uspinju na goru Tabor i svjedoči Preobraženju svoga Gospodina, uz njega je i na Maslinskoj gori kad Isus izgovara svoju besjedu o svršetku grada i svijeta, svjedokom je i Njegove molitve Ocu u Getsemanskom vrtu prije samoga uhićenja i muke, na Isusov zahtjev s Petrom priprema posljednju večeru na kojoj Mu sjedi “do krila”.
Nakon Uskrsnuća, Ivan prvi prepoznaje Gospodina i to govori Petru.
Na prvu Pedesetnicu, Ivan i Petar nadahnuti Duhom Svetim krste mnoštvo i propovijedaju mu, nakon čega ih se dovodi pred židovsko vijeće, no, oni unatoč svim prijetnjama i opasnostima nastavljaju neustrašivo svjedočiti istinu o Kristu – Božjem Sinu, Otkupitelju i Spasitelju.
Ivan Evanđelist ubraja se među stupove naše Crkve, a sa svetim Petrom i svetim Jakovom Mlađim bio je i na Apostolskom koncilu u Jeruzalemu (oko 50. godine) na kojemu su ukinuti Mojsijevi zakoni i prihvaćeno Isusovo učenje.
Poslije mučeništva svetoga Petra i svetoga Pavla (po svetom Ireneju Lionskom, teologu i biskupu Katoličke crkve koji je uvršten među crkvene Oce) nastanio se u Efezu gdje je osnivao kršćanske zajednice i imenovao biskupe. Rimski car Domicijan osudio ga je na strašnu smrt: paljenje u vrelom ulju, što je na čudesan način izbjegao, te je poslije toga protjeran na otok Patmos (mali grčki otok u istočnoj Egeji) gdje radi u rudnicima i piše Otkrivenje. Špilja u kojoj se to događalo nazvana je Špiljom Otkrivenja. Poslije smrti Domicijana oslobođen je, vraća se u Efez gdje i umire oko 100-105. godine, za vrijeme vladavine cara Trajana.
Najmlađi je Isusov učenik, jedini koji je ostao uz Njega do same smrti na Križu, svjedočio je praznom grobu i prvi Ga prepoznao nakon Uskrsnuća i jedini je od apostola koji nije podnio mučeništvo, nego umro prirodnom smrću u dubokoj starosti. Smatra ga se posebno zaslužnim za kristijanizaciju Male Azije gdje su se održavali i prvi koncili.
Ivanovi spisi (kako evanđelja, tako i poslanice i Otkrivenje) prožeti su dubokim teološkim porukama, a on će ostati zauvijek upamćen i po najsažetijoj a u isto vrijeme i najljepšoj i najtočnijoj definiciji Boga (“Bog je ljubav”).
Sveti Ivan Evanđelist zaštitnik je pisaca, teologa, nakladnika, slikara, skladatelja, knjižničara, prijateljstva i prijatelja, te mnogih župa diljem svijeta. U Hrvatskoj je ime Ivan jedno od najčešćih i najpopularnijih i pojavljuje se u raznim inačicama i kod muškaraca i kod žena.
Obilježava se 27. prosinca po Gregorijanskom kalendaru, piše kamenjar.com
wpDiscuz