Stranke nedavno osnovanog bosanskohercegovačkog bloka (SDP, DF i NS) se uglavnom u sarajevskim medijima nazivaju građanskim, dok se u hrvatskim medijima u BiH uglavnom proglašavaju bošnjačkim strankama.

Opet, one sebe smatraju građanskima, dok su za Dragana Čovića, i ne samo za njega, to isključivo bošnjačke stranke bez obzira kako one sebe doživljavaju.

Mislim da ni prvo ni drugo stajalište nije sasvim ispravno.

Iako spomenuti blok nije ostvario značajan rezultat u Mostaru, a ni u drugim podijeljenim sredinama gdje suvereno vladaju SDA i HDZ, interesantno je usporediti odnos glasova koje su stranke dobile iz istočnog i zapadnog dijela grada Mostara.

U zapadnom dijelu Mostara je glasalo 53% od ukupnog broja birača u Mostaru, dok je u istočnom glasalo preostalih 47%.

Očekivano, HDZ je 97% svojih glasova dobio u zapadnom dijelu, dok je SDA 94% svojih glasova dobila u istočnom dijelu grada.

Demokratska fronta je 79% svojih glasova dobila u istočnom dijelu, a samo 21% u zapadnom.

Socijaldemokratska partija je 69% svojih glasova dobila u istočnom, a 31% u zapadnom dijelu.

Ovaj odnos je najujednačeniji kod Naše stranke, koja je dobila 54% glasova u istočnom, a 46% u zapadnom dijelu grada.

Prethodni podaci na neki način oslikavaju mišljenje koje sam ranije kreirao na osnovu djelovanja ovih stranaka.

DF je ustvari jako malo građanska, a mnogo više bošnjačka stranka; neki pojedinci iz te stranke zaista zastupaju građanske vrijednosti, dok su mnogi u službi bošnjačkog nacionalizma.

Za SDP bi se moglo reći da je pretežno građanska stranka s određenim elementima priklanjanja većinskom nacionalnom sentimentu.

Što se tiče Naše stranke, tu bismo mogli govoriti o istinskoj građanskoj stranci.

To ne poriču čak ni istaknuti hrvatski nacionalisti, pa je i Mario Karamatić nedavno gostujući na N1 televiziji rekao kako je Naša stranka jedina iskrena građanska stranka (što je svojevrsna antireklama za NS u Sarajevu).

Međutim, do sada je Našoj stranci pravljenje imidža „istinske građanske stranke“ bilo olakšano s obzirom da su se bavili lokalnim i kantonalnim temama koje se tiču svakodnevnog života građana.

Sada, kada su postali mnogo prisutniji na višim nivoima vlasti, moraju se baviti „velikim“ temama oko kojih se javnost konstantno polarizira te su na taj način primorani odabrati stranu.

To se vidi već na primjeru izbornog zakona i popisa po kojem će se popunjavati Dom naroda, zbog čega ugled NS u dijelu hrvatskog biračkog tijela opada, nakon što je bio značajno popravljen zbog zaista pozitivne kampanje Boriše Falatara (pa su čak i Hrvatima koji su glasali za HDZ i Čovića, Naša stranka i Falatar bili prihvatljiva opcija).

S druge strane, nazivanje ovih stranaka bošnjačkim samo zbog toga što uglavnom djeluju na prostoru sa bošnjačkom većinom je banaliziranje.

Prije svega, to da li je neka stranka bošnjačka ili ne se određuje po djelovanje te stranke, a ne po strukturi članova i glasača.

No, čak i kad bi se gledala nacionalna struktura glasača, oni koji na taj način trivijalizuju stvari zaboravljaju (ili prešućuju) nekoliko detalja.

Uzmimo kao primjer Kanton Sarajevo.

Na posljednjem popisu nešto preko 80% građana se izjasnilo kao Bošnjaci.

Na zadnjim izborima za KS su stranke SDA, NiP, SBB, NBL, BOSS, BPS i još neke ipak bošnjačke stranke osvojile oko 60% glasova.

Ako u tu skupinu dodamo DF dolazimo do 66% glasova.

Mislim da je jasno da se bar 95% biračkog tijela pomenutih stranka izjašnjava kao Bošnjaci.

To znači da je struktura preostalih glasača, uglavnom glasača Naše stranke i SDP-a, zaista multietnička.

Jedna od najzabavnijih izjava u posljednje vrijeme je izjava Dragana Čovića kako je za stranke okupljene oko HNS-a glasalo 98% hrvatskog biračkog tijela, valjda misleći da će se ta tvrdnja uzeti zdravo za gotovo (barem među hrvatskim biračkim tijelom).

Iako je kolega Franjo Šarčević u tekstu Izgubljeni u procentima detaljno objasnio apsurdnost ove izjave, i ovdje ćemo se, čisto radi zabave, osvrnuti na nekoliko detalja.

U Kantonu Sarajevo prema zadnjem popisu živi 4,24% Hrvata. S druge strane, HDZ je u KS osvojio 1.09% glasova.

Dakle, ako uzmemo da za HDZ glasaju isključivo Hrvati (a na primjeru Drvara, Glamoča i nekih drugih većinski srpskih mjesta se vidjelo da se tu nađe i pokoji nehrvat), onda dolazimo do zaključka da je za HDZ glasao svaki četvrti sarajevski Hrvat!

Ako zanemarimo rezultat HDZ 1990 u KS (a zaista je zanemarljiv), dolazimo do zaključka da skoro 75% sarajevskih Hrvata nije glasalo za stranke HNS-a.

Kako prema zadnjem popisu sarajevski Hrvati čine 3,5% ukupnog broja Hrvata u FBiH, dolazimo do podatka da je samo u Sarajevu 2,6% Hrvata iz FBiH koji nisu glasali za stranke HNS-a (a po Čoviću ih je ukupno 2%).

S obzirom da rejting ovih stranaka nije značajno bolji niti u TK niti u ZDK, u kojima čak ima više Hrvata nego u KS, jasno je da ima mnogo više od 2% Hrvata koji nisu glasali za stranke HNS-a.

Međutim, još je interesantnije da su u zapadnom Mostaru stranke bosanskohercegovačkog bloka osvojile 9% glasova, što će reći da ovaj podatak nije ni izbliza točan čak ni u mjestima gdje su Hrvati apsolutna većina.

Za kraj, mišljenja sam da je Sarajevu potrebno mnogo više samokritičnosti i manje samodopadljivosti; da se bude mnogo oprezniji pri nazivanju pomenutih stranaka građanskim, te da se dobro zapita zašto su sarajevski mediji izbjegli vijest da se na Komšićevom skupu u Tuzli našao transparent gdje se poziva na nabijanje na kolac i zabijanje „do jaja“ hrvatskoj predsjednici.

S druge strane, kroz medije „pravih Hrvata“ se konstantno potenciraju nacionalna pitanja, zbog čega izostaje ozbiljna diskusija o drugim pitanjima kao što je npr. obrazovanje.

Očigledno nije dovoljno važno što je Sveučilište u Mostaru u katastrofalnom stanju.

Ne problematizira se činjenica da se na BH matematičkoj olimpijadi učenici po bosanskom planu i programu i učenici iz Republike Srpske bore za prva mjesta i prolazak na Internacionalnu matematičku olimpijadu (IMO), dok učenici po hrvatskom planu i programu iz godine u godinu zauzimaju posljednja mjesta.

Da li je realan podatak da za 20 godina nitko od učenika po hrvatskom planu i programu nije bio ni blizu da prođe na IMO, a svake godine prolazi 6 najboljih učenika iz BiH?

Slična je situacija iz fizike i informatike.

Kao ilustraciju toga, navest ću sljedeći primjer: za vrijeme dok se na Balkansku matematičku olimpijadu (BMO) išlo po kriteriju 3+2+1 (3 po bosanskom planu i programu, 2 iz RS i 1 po hrvatskom planu i programu; razlog je što je BMO po kalendaru prije BH matematičke olimpijade), naši učenici su na jednoj olimpijadi ostvarili rezultate na slici.

Što mislite koliko je bodova imao učenik iz kvote po hrvatskom planu i programu?

Kakvoj budućnosti se nadati bez kvalitetno obrazovanih kadrova i ulaganja u obrazovanje i nauku? Ima li smisla toliko potencirati nacionalne teme?

Inače, Hrvatska i Srbija su značajno bolje od BiH u spomenutim oblastima.

Autor: Admir Beširević l Prometej.ba