“Od 1973. radi se o odnosu iz koristi u kojem je naglasak uvijek bio na ekonomskoj, a ne na političkoj dimenziji”, rekla je uoči referenduma o brexitu Pauline Schnapper, profesorica na Sorbonni u Parizu koja se bavi britanskim suvremenim društvom.
“Nikakvih emocija u tom braku nije bilo”, naglasila je.
Velika Britanija na početku nije htjela pristupiti europskom projektu, osmišljenom nakon Drugog svjetskog rata u duhu pomirenja.
“Nismo se osjećali dovoljno ranjivi da bi mu se pridružili”, sažima Anand Menon, profesor europske politike na King’s College u Londonu.
Zemlja ostaje okrenuta prema posebnom odnosu sa Sjedinjenim Državama i svojim kolonijama, odnosno onome što je od njih ostalo.
Ipak, London prati europski projekt i podupire ga sa strane.
Početkom 60-tih godina prošlog stoljeća stvari se mijenjaju: britanski ekonomski rast zaostaje za francuskim i njemačkim pa London želi uhvatiti korak. Jedinstveno europsko tržište postaje privlačno.
“Britanski čelnici shvatili su da ne mogu ostati izvan onoga što ubrzano poprima izgled najbolje organizacije u ekonomskom, političkom i sigurnosnom smislu u zapadnoj Europi”, pojašnjava Tim Oliver s Instituta za diplomatske studije sveučilišta Loughborough u Londonu.
“Velika Britanija morala se integrirati”.
Ali pristup se ne odvija bez poteškoća. Prva kandidatura 1961. nailazi na veto generala Charlesa de Gaullea koji u Britancima vidi američkog Trojanskog konja i sumnja u iskorenost njegova europskog duha.
Nakon novog veta francuskog predsjednika 1967., Velika Britanija konačno ulazi u Europsku zajednicu 1973.
Ali nesreća je bila u tome što se to poklopilo s prvom svjetskom naftnom krizom i očekivani ekonomski bum nije se dogodio.
Na referendumu 1975. na upit o tome žele li ostati u članstvu EZ-a, dvije trećine Britanaca odgovara potvrdno.
Nije dugo trebalo čekati na prvu krizu.
London 1979. odbija sudjelovali u europskom monetarnom sustavu, braneći svoj nacionalni i fiskalni suverenitet.
Britanija potom odbija svaku inicijativu jačanja političke integracije i suprotstavlja se kritikama da je “jednom nogom unutra, dugom vani”.
Godine 1985. odbija pristupiti šengenskom ugovoru, a 1993. odbija i euro.
Premijerka Margaret Thatcher u govoru u Brugesu 1988. odbacuje ideju “europske superdržave koja dominira iz Bruxellesa”.
Četiri godine kasnije konzervativna čelnica ishodila je i tzv. ‘britanski rabat’ na uplate u europski proračun, koji je zatražila slavnim zahtjevom: “Želim svoj novac natrag”.
Iluzije o slobodi
Nepovjerenje prema Bruxellesu jača sredinom 1990-tih godina, stvaranjem stranke UKIP koja se zalaže za izlazak iz EU-a.
Njezini izborni uspjesi dovode do toga da Konzervativna stranka mora radikalizirati retoriku.
Kriza eurozone i imigracijska kriza doprinose dodatnoj radikalizaciji javnih rasprava zbog čega premijer David Cameron pod pritiskom odlučuje 23. lipnja 2016. organizirati referendum o izlasku ili ostanku u EU-u.
Pristašama brexita to znači da će Velika Britanija konačno moći “preuzeti kontrolu” nad svojim granicama, zakonima, financijama.
Ali ubrzo se suočavaju s realnošću koja pokazuje da nije lako rasplesti desetljeća odnosa, jer se i sami Britanci ne slažu o tome kakvi bi trebali biti budući odnosi s EU-om.
“Britanska strategija bila je loša od početka… jer London nije imao jasne ciljeve”, rekao je Tim Oliver, naglašavajući da je britanski manevarski prostor ograničen želi li nastaviti trgovati s EU27.
Iako je datum konačnog razvoda 29. ožujka 2019., Britanci će nastaviti biti vezani s EU-om u prijelaznom razdoblju dugom najmanje 21 mjesec u kojem moraju ispregovarati buduće odnose.
U tom razdoblju morat će slijediti europska pravila, ali na njih neće moći utjecati, prenosi tportal.hr