Andrija Artuković, ustaški ministar unutarnjih poslova, kojemu sam sa Srđom Popovićem i Željkom Olujićem bio odvjetnik, mislio je da mu sude za Lički ustanak, otkriva nam odvjetnik Silvije DegenNjemački nobelovac Gunther Grass svojedobno je objavio memoare pod čudnim naslovom “Dok ljuštim luk”.
Slavni pisac je htio reći da, prebirući po uspomenama, sa svojeg života skida ljuske koje okružuju njegovo tajnovito središte kao što ljuske okružuju jezgru lukovice, tjerajući suze na oči.
Boris Rašeta l Express.hr
Gunther Grass je ispričao priču o svojoj SS prošlosti, za koju nitko u Njemačkoj nije znao. Silvije Degen (rođ. 1942.), jedan od najpoznatijih hrvatskih odvjetnika, mogao bi memoare koje upravo piše nasloviti s “Dok čekam jetru” jer dane provodi čekajući transplantaciju koja bi trebala biti obavljena na Merkuru.
“Sad sam treći na listi”, kaže Degen. “Krenuo sam, ne znam točno, negdje s dvadesetog mjesta. Za tu transplantaciju mora se podudariti niz faktora, od krvne grupe nadalje, tako da nije jednostavno. Čekajući jetru prešao sam na strogu dijetu i sad su mi svi nalazi krvi odlični pa se malo kolebam”.
Degen je dosad imao sedam operacija pa će mu jetra – ako ne odustane – biti osma.
“Ova je zadnja operacija” kaže on pokazujući na grlo, “bila pitanje života i smrti. Druge su bile lakše”. Vječiti šaljivčina, okorjeli vicmaher – Degen je jedan od onih ljudi koji izmišljaju viceve, a nikad ih ne vidimo i uvijek se pitamo postoje li stvarno – kaže kako “granate padaju sve bliže” šaleći se na račun svojega stanja.
Ipak, kancelarija u kojoj je tisuće predmeta radi besprijekorno.
“Pita me čovjek kak da uteram dug. Velim mu: isto kao i kratak”, kaže cerekajući se…
U salon Degenova stana u Branimirovoj ulazi fotograf, pomalo zadihan.
“Ušao sam u lift”, kaže, a neki me čovjek pitao: “Idete k Degenu?” “Da, rekao sam” pripovijeda fotogaf. “Čovjek je onda uzdahnuo – a, onda ni’ dobro…”.
“U karijeri, koja traje pedeset godina, imao sam više stotina krivičnih predmeta u kojima sam branio, krvnih delikata i sl.”, objašnjava Degen, dok mu se oko nogu vrzma mlada jazavčarka Nela, treća u zadnjih četvrt stoljeća.
“Prva je bila Perla, ona je bila pravi lovac, potom Pupi, a Nela ima dvije godine, ljepotica je, samo bi se mazila. Ne biste vjerovali, pas vam navečer upije svu negativnu energiju, to znaju svi koji imaju pse. Jedan moj prijatelj, Zlatko, čovjek koji nikad nije bio u državnoj službi, a obožavao je konje i pse, govorio je “Ja sam čovjek, a samo ako to shvatite, možete postati pas”.
Dok se fotografira, u salonu u kojemu dominiraju stari portreti predaka, koji su u Zagrebu značajni već nekoliko stoljeća, Degen pripovijeda kako u zadnje vrijeme mnogi na sajmu rabljenih stvari kupuju stare obiteljske albume.
Na naše pitanje čemu to, koja je svrha te neobične transakcije, kaže: “Ljudi kupuju prošlost. Imate puno tih Homo novusa koji izmišljaju obiteljske fotografije. Onda im ti albumi dobro dođu, da ih mogu pokazati”.
“Braneći diljem bivše Jugoslavije uvijek je postojala individualna ljudska drama, mali ili veliki motivi, i sve će to biti obrađeno u mojoj knjizi koja obuhvaća 50 godina moje karijere, a zvat će se ‘Odvjetnik kao svjedok vremena’, kaže Degen pa nastavlja:
“Tijekom života puno sam učio i naučio, u raznim djelatnostima. Sport je važan za oblikovanje karaktera. U sportu sam stekao hrabrost, počevši kao igrač velikog rukometa. Veliki rukomet igrao se na nogometnom igralištu, to mlađi ljudi danas ne znaju. Mali rukomet je prihvaćen krajem 50-ih godina prošlog stoljeća. Tu sam počeo igrati s velikanima sporta, kao što su dr. Zlatko Šimenc, Carek Rudo, Delimar Kostelić-Gips, Milković, Žagar i mnogi drugi koju su proslavili hrvatski rukomet u svijetu. Preteča malog rukometa, što također malo ljudi zna, bila je ženska hazena, tj. mali rukomet koji su igrale žene. Hazena je uvela dame u sport na velika vrata, a pored toga je kasnije omogućila i značajan napredak i razvitak rukometa.”
“Navečer sam, nastavlja Degen, obično statirao u HNK, gdje sam također mnogo naučio. Šef statista tada bio je bivši tast sadašnjega potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka, dr. Osman Muftić, sveučilišni profesor i ambasador kojeg je imenovao pokojni predsjednik Franjo Tuđman. U HNK u Zagrebu sam stekao glazbenu naobrazbu pa sam tako sudjelovao kao statist u poznatim operama i dramama, kao što su ‘Tosca’ s legendarnim opernim pjevačem Titom Gobbijem ili pak u predstavi ‘Posjet stare dame’ Miroslava Krleže s Belom Krležom. Radio sam i kao voditelj poznatog, kultnog kluba ‘Tribina pet minuta poslije osam’ u Studentskom centru. Sportsku kulturu i borbu za tzv. sportsko pravo započeo sam kao odvjetnik NK Dinamo, kaže Degen, a tada sam sudjelovao u mnogim transferima poznatih nogometaša, kao što su Ramljak, Žungul, Deverić, Zambata, Rora i mnogi drugi. Upoznao sam tada i ondašnju nogometnu ‘kaljužu’. To je naročito došlo do izražaja kad sam zastupao Slavka Šajbera kojega su tadašnji rukovodioci NK Partizan iz Beograda optužili za šverc dukata. Dokazano je da nije istina, a povod je bio da je Slavko Šajber ukinuo jednu sezonu Jugoslavenske nogometne lige zbog namještanja rezultata.”
U 50 godina rada štošta se promijenilo.
“Danas su vam na suđenju presudni uglavnom vještaci”, kaže on. “U ovih 25 godina Kazneni je zakon promijenjen čak osam puta i u tome se i najiskusniji teško mogu snaći. Drugo, mislim da je važno da se optužnice pišu hladno, bez osjećaja, na temelju činjenica i dokaza, jer inače padaju u vodu, a sad vidimo kako neki vrlo razvikani slučajevi, baš zato što su optužnice pisane s osloncem na emocije, mržnju, a ne dokaze, padaju u vodu”.
Kroz Degenovu je kancelariju prošetala masa “celebrityja”, uglednika, moćnika, to jest, uglavnom bivših moćnika. Najpoznatija su, vjerojatno, “dva A – Artuković i Arkan”.
Degen voli istaknuti i slučaj Sonje Netig, o kojemu je 70-ih godina pričala cijela Hrvatska.
“Arkana sam branio još dok je bio dječak”, kaže Degen koji opisuje kako je kasniji ratni zločinac još kao golobradi mladić bio revolveraš, Billy the Kid iz Bregane.
“Držao je pištolj ispod tkanine dok je bio kod frizera, pa je pucao na čovjeka. Sjećao me se iz tih dana pa me je angažirao kasnije, kad su ga uhitili na Banovini. Uhitili su ga Srbi, iz lokalne policije. U Zagrebu je na sudu oslobođen, ali ne bih sad o detaljima.”
Ono što Degen, koji je još za života ušao u Krležinu enciklopediju, neće reći, otkrio je Josip Manolić u svojim memoarima. Arkan je, naime, razmijenjen za kćer Franje Tuđmana, Nevenku, koju su Arkanovi ljudi u Beogradu, kako se čini, oteli čim su saznali da im je šef uhićen.
“Kad je Arkan ubijen, najviše su plakale Ceca i Nada, moja žena, zato kaj mi nije nikad platil”, šali se Degen.
Drugi poznati klijent, Andrija Artuković, ministar unutarnjih poslova Nezavisne države Hrvatske, bio je toliko dementan da je bio uvjeren kako se umjesto na suđenju u Zagrebu nalazi na suđenju za Lički ustanak (1932. godine), koji su organizirali pripadnici organizacije Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić.
U to vrijeme Artuković je bio odvjetnik u Gospiću pa se i tada na raspravi Degenu obraćao kao kolegi.
“Amerikanci su izručili Artukovića zato što je imao stalne sukobe sa ženom pa je bio tzv. ‘susjed iz pakla’, zbog čega su ga susjedi prijavili policiji. Zbog toga, a naravno i zbog zahtjeva za izručenjem, Washington ga je odlučio vratiti u Jugoslaviju, iako to za njih nije bio neki realni povod, ma koliko to zvuči neobično.“
Inače, njegov sin Radoslav, koji je pratio proces u Zagrebu, bio je više ljutit na Amerikance. Andriji Artukoviću moglo se suditi samo prema ekstradicijskom aktu, i to samo za nekoliko optužbi.
Za Degena i ostale odvjetnike (Srđa Popović iz Beograda i Željko Olujić iz Zagreba) to je bio unaprijed izgubljen predmet. Ipak, bio je toliko praćen u cijelom svijetu da su o njemu izvještavali svi domaći mediji.
Ministar unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske bio je velika zvjerka u svjetskim razmjerima.
Jugoslavenske vlasti puno su puta Amerikancima poslale zahtjev za njegovim izručenjem te je 14. studenoga 1984. Artuković uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima u noći na 12. veljače 1986. godine te otpremljen u Zagreb.
U doba deportacije bolovao je od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti tako da tijekom suđenja nije bio svjestan mnogih stvari oko sebe. Iz zrakoplova je izašao u bolesničkom krevetu.
Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegova zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.
Tijekom trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu.
Zbog tog propisa obitelj Artuković, navodi Wikipedia, nikad nije doznala gdje im je otac pokopan. Štoviše, donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim. Degenu je suđenje ostalo u živom sjećanju.
“Na suđenju su nazočili inače vrlo simpatičan sin Radoslav te kćeri Ruža i Nada”, kaže Degen.
“Ante Nobilo je bio glavni tužitelj i zastupao je optužnicu protiv Artukovića. Tu zapravo započinje njegov uspon. Predsjednik Velikog vijeća Okružnog suda u Zagrebu bio je Milko Gajski, koji je prilično ‘frizirao’ sve što je rečeno na raspravi, jer se navodno nije odnosilo na optužnicu.
Takvih je detalja mnogo. U zapisniku recimo uopće ne piše da bi ga eventualno ‘Milovan Đilas zatvorio nakon Drugog svjetskog rata, ali je on pobjegao, a žena je ostala uhapšena’, kaže jedan naš sugovornik, novinar, koji je tih godina također pratio cijeli predmet.
Pokušavajući biti objektivan, Degen je tada branio Andriju Artukovića utvrdivši da je isti nesposoban da prisustvuje raspravi, tako da je rasprava prekidana svakih pola sata, a “prodani” sudski psihijatri su utvrdili da je on sposoban braniti se.
Optužnica je sadržavala i dio u kojemu stoji da je Artuković bio prisutan prilikom likvidacije.
“Njegov vozač, 16-godišnji Bajram Avdić zvani Bajro, kao izmišljeni svjedok postao je primjer lažnog svjedočenja, tako da se poznata gostionica na Zrinjevcu prozvala ‘Kod lažnog svjedoka’, otkriva Degen podrijetlo naziva čuvene krčme, koje svi znaju, ali nitko ne zna kako je do njega došlo.
Artukovićev sin Radoslav nedavno se Večernjem listu požalio kako mu je otac osuđen bez valjanih dokaza.
“Pet od sedam svjedoka tužiteljstva nije mojeg oca nikad vidjelo. Sve se vrtjelo oko iskaza Franje Truhara i Bajre Avdića koji su bili neistiniti i proturječni prijašnjim iskazima (koje su vlasti u to vrijeme skrivale od nas), a čak su u prijašnjim pokušajima Artukovićeva izručenja jugoslavenske vlasti ocijenile Avdićeva svjedočenja neuvjerljivima te da od Truharovih navoda nema koristi. I te zaključke jugoslavenske vlasti skrivale su od nas…”
Prema nekim navodima, Artukovićevo truplo je spaljeno, a prah bačen u neki potok. Degen je branio i bezbroj drugih političkih slučajeva, pa je tako sudjelovao u obrani koja je bila vezana uz kosovskog Albanca Azema Vlasija, koji je na kraju zajedno s ostalima oslobođen.
U to vrijeme na toj obrani su učestvovali svi vrlo značajni odvjetnici u Jugoslaviji.
Degen je također branio okrivljenika u poznatom slučaju navodno podmetnute eksplozivne naprave ispred Zagrebačke banke, koja je eksplodirala 1976., dan nakon Titova dolaska u Zagreb. Jedan od okrivljenih je pod pritiskom događaja priznao, iako nije bilo nikakvih dokaza.
Degen je branio i Špegelja u novijoj hrvatskoj povijesti pred Vojnim sudom, tako da je i tu doživio velike prijetnje i sl.
“Nasreću, Vojni sud je ukinut. Sjećam se predmeta koji je suđen u Bjelovaru, a koji su beogradski novinari ocijenili kao slabost hrvatske policije jer je, osim ljubavnika Sonje Netig, kao suizvršilac sudjelovao i šef za krvne delikte Zagrebačke policije. Uvijek se tražilo nekakvo izjednačavanje u to doba pa je tomu poslužila i afera Vartilen iz Varaždina te njezina direktorica Bešanić Barbar, koja je bila optužena, slično kao i Fikret Abdić u Agrokomercu”, govori Degen.
Već tada su započela prepucavanja Zagreba i Beograda, tako da je policajac oslobođen, iako je optužen da je zajedno s ljubavnikom Sonje Netig ubio pokojnicu, a truplo bacio u Dravu.
Sudilo se tada i za beznačajne političke, čak i verbalne delikte studentima zagrebačkog Sveučilišta, bila su to “vunena vremena”, kaže Degen, koji se u karijeri rado bavio raznovrsnim aktivnostima.
“Okušao sam se i kao predavač na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, i to s vrlo aktualnom temom, a to je pravo na život i pravo na smrt, koja je doživjela svoj uspjeh s pojavom ultrazvuka i napredovanjem medicine. Kroz medicinu, kao pozvani govornik, sudjelovao sam na mnogobrojnim kongresima, a i objavio sam više znanstvenih radova iz tog područja, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Iz svega toga proizašli su predmeti gdje sam branio mnoge poznate ljude, pa tako i prof. dr.sc. Asima Kurjaka, koji je oslobođen, no to je ostalo gotovo nezapaženo. Potpuno je neosnovano optužena i nekadašnje ravnateljice Caritasa, Jelena Brajša, koja je na kraju oslobođena, ali je to ostavilo duboki trag na psihu te žene, koja se cijeli život žrtvovala za druge. Nekako svoj životni promašaj vidim u činjenici mojeg političkog djelovanja, kada sam zaista mislio da ću nešto moći promijeniti, pa sam tako i bio relativno uspješan predsjednički kandidat za predsjednika države u ime stranke SSH, a kasnije sam zajedno s Mikom Tripalom i ostalima utemeljio stranku ASH, gdje sam u dva mandata bio potpredsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba. Naravno, politika nije za sve one koji razmišljaju sa srcem. No u životu nema malih uloga, ali zato postoje maleni glumci”, parafrazira Degen poznatu misao teatrologa Stanislavskog, koji je rekao da nema malih uloga, ali ima slabih glumaca.
“Čovjek može postići pravdu za druge, ali za sebe nikada. Možda mi je u mojoj karijeri ostala jedna pravna misao koja je uvijek prisutna, jer kao branitelj nikad nisam branio djelo već čovjeka. Žrtve kaznenih djela su naravno uvijek zanemarene, ali i okrivljeni pred sudom očekuje pravdu za sebe koju nikad neće postići, što je posebno interesantno kod kaznenih djela u prometu. Branio sam i okrivljene za avionsku nesreću nad Vrbovcem, gdje su na kraju svi oslobođeni, a sve na temelju vještačkih nalaza i pritiska međunarodne javnosti. Mogu, kad povučem crtu pod karijeru, reći da je najlakše optužiti, lakše braniti, a najteže suditi. No, bolje da se učini nepravda nego da svijet bude bez zakona koji moraju biti jednaki za sve.”
wpDiscuz