Zato je “Vjesnik u srijedu” poveću reportažu posvetio mladima tog doba, kako se čini 20-godišnjacima, koji su imali i novca i vremena i hrabrosti “furati” se u to vrijeme na hipije, “hašišare”, bitnike, na takve stvari. Rođeni otprilike u “baby boom” generaciji, znači da bi danas imali već oko 70 godina, oni su tada bili “zlatna mladež”, nisu poznavali što znači nemati. Novinar potpisan kao I. Podunajec nabrojao ih je po nadimcima: Crni Morž, Nera, Kamilo, Španga, Bonča, Žuta i Škombra. Izdanje VUS-a što ga je od zaborava oteo Yugopapir donosi članak star skoro pola stoljeća i otkriva da novinar nije mogao niti sanjati kakvu će priču dobiti.
“Spavaju do jedanaest sati, zatim se prošeću do Trga Republike i tu u jednoj od kafeterija popiju ‘dugu’ ili ‘kratku’ kavicu. Na Zdencu života zadrže se sat-dva, stignu u svoj ‘hram slobode’, kavanu ‘Opera’. Ima i drugih ‘hramova’. Na primjer, Džamfa (slastičarnica u Nikolićevoj), vila Rebar, dvorac Brezovica itd., i svaki je od njih gotovo uvijek u određenom vremenu pun. Prosjede tako nekoliko sati, obično do 15 poslijepodne, a zatim odlaze kući na ručak, jer se tatica tada vraća s posla i nema smisla da bez svog ‘sineka’, ili ‘kćerkice’, ruča. Nisu dugo unutar tog zatvorskog, četvorozidnog prostora. U 17 sati već su ponovo vani i – kući se vraćaju kako tko i kako kada, ali najčešće zadnjim tramvajem”, opisao je njihov dnevni raspored Podunajec.
Slijedi opis onoga kako izgledaju ti dugokosi dečki, neki s bradom, neki s “austrougarskim” zulufima, odnosno djevojke u minimalnim mini suknjama. A kako su se takvi uklapali u socijalističko društvo Jugoslavije 1969.?
“Gotovo se svi slažu da nikad mlada generacija nije nastupila tako bučno i provokantno kao danas. Zapanjuje svijet svojim ponašanjem, odijevanjem, razgovorima i postupcima ruši sve zakone estetike starijih. Šokirani, stariji joj zamjeraju apolitičnost, bezidejnost, skepticizam, nihilizam, pa čak i bakunjinizam. Činjenica je, međutim, da je današnja mlada generacija vrlo slojevita. Iako su svi oni djeca našega, današnjeg svijeta – razlike među mladima nevjerojatno su velike. Oni o kojima danas pišemo možda su samo iznimka, a možda i nisu. Ovisi o tome kako ih promatramo”, stoji u tekstu.
Tadašnji svijet nije mogao niti sanjati što će tek donijeti sredina 70-ih i na što će nalikovati eksplozija punka, i što se tiče fizičkog izgleda i što se tiče nihilizma, anarhizma, a tek skandaloznosti… Novinar se s njima zavalio u bijele stolce terase “Opere” i započeo razgovor
“Pa, sastajemo se ovdje gotovo svaki dan, od 11 do 14, i poslijepodne od 19 do 21 sat. Ovdje nam je dobro. Vlada puna sloboda. Iako smo u centru grada, sami smo. Uvijek smo u škvadri. ‘Čkame’ (djevojke), ako nisu s nama, sjede preko puta u svojoj grupi”, krenuo mu je pričati Crni.
Iz današnje perspektive razgovor djeluje nemalo naivno. Bilo iz pozicije VUS-a koji prevodi apsolutno svaku, i najobičniju riječ iz slenga poput “škvadre”, bilo iz pozicije mladića i djevojaka. Kao kad ih je pitao o kakvoj slobodi govore.
“Sloboda, znaš kaj je sloboda. Nema drmatora mira. Mi nikoga ne šljivimo, a nitko ne šljivi ni nas kad, na primjer, uživamo u gledanju onoga što ostaje na svjetlu dana kad ženske u ‘fantabluzičnim’ (strašno kratkim) mini-suknjama lijepo prebace nogu preko noge”, objasnio mu je Crni.
Novinar objašnjava da ta mlađarija dolazi u automobilima Mini Cooper, Austin, MG, Triumph i slično. Morž govori da puše Kent, Pall Mall, Lucky Strike, da djevojke čitaju magazine Grazia, Elle Bazar. Oni, kažu, pričaju o djevojkama, autima, muzici, nekad o politici i “pomalo filozofiraju”, one o momcima, modi, muzici i “intimnim avanturama”, zapravo o seksu. Djevojke sanjaju putovati po Zapadu, a momci o putu u Indiju.
“San su mi sportska kola. Da ih imam, putovala bih po svijetu. Kamo? Pa u Englesku, Francusku, Skandinaviju… Posjetila bih sve klubove, sva mjesta gdje se skupljaju mladi ljudi. Svakako bih htjela vidjeti Beatlese i Rolling Stonese”, otkrila je Nera.
Za mladiće novinar kaže da žele studirati indologiju i da u Indiju žele zbog droge.
“Tamo se slobodno uživa i poslije se ‘haj’ osjećaš”, kazao mu je Bonči, opet nekako naivno.
Bonči je na razgovor došao bos iz hipijevskog štosa. Vrlo zanimljivo je bilo čuti kako je stajala s drogama Jugoslavija, tada vremenski udaljena od Drugog svjetskog rata otprilike isto kao i danas Hrvatska od Domovinskog rata
“Uzimate li i vi drogu'”
“Ne svi. Neki su samo pokušali i zatim odustali, a nekima je to, kako se kaže, ušlo u krv. Nabavljamo je od stranaca, od bitnika. Donedavno je veza bio ‘Kinez’, ali što se s njim dogodilo, vjerojatno znate. Uostalom, veza nije ni potrebna. Oči narkomana dovoljno govore i one su najbolji posrednik pri sklapanju poznanstava s pravim ljudima. Pušimo hašiš, LSD rjeđe, jer se teže nabavlja. Kad nemamo, uzimamo one stvari koje su pronašli Beograđani. Pravimo i dinamit-koktele”, odverglao mu je jedan.
Kada je novinar zaključio da su oni “dakle, obični narkomani”, rekli su mu da ne, da sve to rade iz dosade.
“Isto tako iz čiste dosade luđački jurimo, po ulicama, da gume škripe sve u šesnaest, ali i to je već pomalo dosadno”, odgovorili su mu.
Pa ih je pitao kakve su im žurke, kako izgleda kad oni partijaju.
“Čuj, ‘tulumi’ su ti nekaj posebno. Kolima pokupimo ‘mačke’ i onda u stan, jasno ak su starci na vikendu. Igramo ‘tratinčicu’, na ‘flašu’, Hay King George. Hay King George ti je nekaj specijalno. Sjedne se oko stola, zavrti se flaša i onaj prema kome je okrenut grlić izvodi scenu svlačenja. Pobjednik je onaj tko ostane obučen.”
Nera je primijetila da je sada u modi muški striptiz i to uz muziku Raya Charlesa.
“To ti je ravnopravnost. Zašto da samo djevojke to čine?”
Bosonogi mladić, na pitanje jesu li “tulumi” i ponoćne seanse sve što rade, odgovara:
“Ne, poslije 21 sat odlazimo iz ‘Opere’, svratimo se u Tavernu, Korčulu, čoporativno lunjamo gradom. Kad nam dosadi, kolima skočimo u Zagorje. Sad je vrlo moderno ići u Sutlanske toplice. Tam je nekakva špilja, pa se kupamo. Kako? Goli, naravno. Kad je dobra ‘škvadra’, kaj se imaš sramiti. Ne, omjer nije 1:1. ‘Mačkih’ ima manje, ali to ne smeta, zar ne, dečki?”, otkrio mu je Bonči.
Za revolucionarnost su mu rekli: “Mi smo papifisti. Niš nas ne dira. Nismo izopćeni iz društva i ne mrzimo ga, samo neka svatko gleda svoj posao.” Za demokraciju je Crni rekao da to za njega znači “da sjedne gdje mu se prohtije, recimo na sredinu ulice i da na njega nitko ne obraća pažnju”. Poput pravog vremeplova zvučao je odgovor jedne od djevojaka kakvi im se muškarci sviđaju:
“Lijepa ružnoća, znaš kaj je to? To je Belmondo, Eddie Constantine. Volimo grube tipove koji su opet u ljubavi nježni, ali, za ime božje, papučare ne. Od naših nam se sviđaju Relja Bašić, Bekim Fehmiu i Lado Leskovar.”
Rekli su da se od “ispraznosti života” brane tako što puno putuju. Crni s nekom njegovom ekipom u Beograd, ostali na more, u Sloveniju, u Italiju. Pri kraju su s određenim užitkom stali filozofirati; opisali su se rekavši da su oni “i egzistencijalisti i hedonisti i epikurejci”, da su “sve, ali ujedno i jedno veliko ništa”.
“Da mi vladamo, bio bi mir, nitko se ni na koga ne bi osvrtao, sve bi bilo dopušteno, a to bi ipak bilo loše. Kod nas nema dinamike, a čovjek treba da bude dinamičan, nama je dosadno, a i to je loše. Prema tome, ne predstavljamo zaista ništa što bi bilo vrijedno spomena. Onim pubertetskim glupanima, koji u nama gledaju idole, okrećemo leđa. Zbilja nas iznenađuje to što oni u našoj ništici vide nešto. Savjetujemo im neka idu do vraga!”
Zanimljivo je da novinar već tada koristi sintagmu “zlatna omladina”, što je današnja “zlatna mladež”.
“To su, slobodno ih mogu nazvati, mala djeca velikih roditelja. Djevojčice i mladići od 15 do 23 godina. Mladež koja želi ‘love do krova’, uspjeti u društvu linijom manjeg otpora, a ne na osnovu zalaganja, koja želi piti na tuđi račun i voziti ludo ulicama”, mogu njegove riječi djelovati i aktualno.
S tim što je on tada istaknuo da je riječ o vrlo malom dijelu mladih, dok se pola stoljeća poslije takav film vrti kroz sve slojeve društva. On im predbacuje to što je za njih “beat” mrtav, pa se oduševljavaju Otisom Reddingom, Wilsonom Picketom i Percyjem Sledgeom, dok im je Šerfezi
“narodni” pjevač. Među njima svaki treći ili četvrti ima kola (“Tko ima kola, ima sve!” – Nera), piše dalje, te im očito jako predbacuje to što su sveli “emancipaciju na ravnopravnost u svlačenju”. Opisuje ih kao srednjoškolce i studente koji to zapravo nisu, čiji je raspon kretanja od kafića, preko tuluma do plesnjaka i kartanja, odnosno kina. Odgovor zašto su takvi I. Podunajec traži u, možda, protestu protiv društva koje za njih nije oslobodilo mjesto, možda u tome što da i ne razumiju kopiraju odrasle i njihov život linije manjeg otpora. U svakom slučaju prepoznao je obijest bogatih klinaca kao bitan element.
“Činjenica je, međutim, da taj dio mlade generacije, koji ima mnogo veću slobodu od svih prijašnjih, ne može živjeti izdvojeno od društva, čiji je i sam dio. Oni se žale na pomanjkanje klubova s džuboksom, u kojima se puši, pleše, pije, ili sluša muzika, sportskih terena za mlade, za
tenis, ili mini-golf…”
Za kraj je napisao i ovo: “Mladići odlaze na Zapad i vraćaju se obogaćeni “novim tekovinama zapadne kulture”, a djevojke putuju u Italiju, Francusku, Englesku, gdje rade kao manekenke, vodiči, statisti i strpljivo čekaju svoga “princa”, ne na konju, nego s debelom čekovnom knjižicom.”