“Zašto bih ja bio manjina u vašoj zemlji kad vi možete biti manjina u mojoj?” Ova rečenica koju je izgovorio sin bivšeg makedonskog predsjednika Kire Gligorova na sjajan je način podvukla jedan od dubinskih uzroka ratova u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih. Niti jedna nacija nije željela ostati nacionalnom manjinom u republici druge nacije. U Bosni i Hercegovini (“BiH”), Daytonski sporazum je donio krhki mirrješavanjem ove temeljne zagonetke. Dayton je ustanovio strukturu koja treba osigurati jednaku raspodjelu moći između tri nacije BiH (Srba, Hrvata i Bošnjaka). Definirao je svaku od te tri nacije kao “konstitutivni narod,” što je različito od etničke većine ili manjine, osiguravajući time da se niti jedan od njih ne mora bojati da će “postati manjina u zemlji drugog,” da parafraziramo Gligorova mlađeg.
Piše: Luka Mišetić, Misetic Law
Unatoč tomu, nedavni izbor Željka Komšića kao hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, od strane Bošnjaka koji su se upleli u izbor hrvatskog predstavnika, još jednom je rasplamsalo političku krizu. Većinska bošnjačka populacija je izabrala tek formalno hrvatskog člana Predsjedništva BiH, svodeći time efektivno Hrvate na nacionalnu manjinu i lišavajući ih njihovog ustavnog statusa “konstitutivnog naroda” u BiH. U sustavu bivše Jugoslavije, razlika između “konstitutivnog naroda” i nacionalne manjine je bila značajna: status “konstitutivnog naroda” garantirao je svakoj naciji pravo na samo-određenje kroz garantiranu raspodjelu dužnosti i prava u donošenju odluka, razlikujući time “konstitutivni narod” od nacionalne manjine koju većina može nadglasati. Efektivnim lišavanjem Hrvata njihovog statusa konstitutivnog naroda i njihovim svođenjem na nacionalnu manjinu kojoj predstavnikebira nacionalna većina, demontiranje temeljnih načela delikatne ravnoteže u podjeli vlasti koja je postignuta u Daytonu je sad prilično poodmaklo.
Odluka Ljubić i bošnjačka opstrukcija
Posebno je zabrinjavajuća činjenica da je nedavni slijed događaja rezultat neuspjeha u primjeni sudskih odluka u BiH. Ustavni sud BiH je već presudioda Hrvati imaju pravo, kao konstitutivni narod, izabrati svoje vlastite predstavnike na svim razinama vlasti, bez upletanja bošnjačkih (ili drugih ne-hrvatskih) birača. U takozvanom “Predmetu Ljubić”, Božo Ljubić, hrvatski političar iz BiH, pokrenuo je postupak 2014. godine pred Ustavnim sudom, tvrdeći da Izborni zakon diskriminira Hrvate kao konstitutivni narod jer im ne dozvoljava izabrati svoje vlastite predstavnikeu gornji dom zakonodavnog tijela Federacije BiH.
Ustavni sud BiH je 1. prosinca 2016. godine presudio(u Predmetu U-23/14, takozvanoj “Odluci Ljubić”) da određene odredbe Izbornog zakona BiH (diopod-poglavlja B, Članak 10.12 (2), te Članak 20.16A paragraf 2 stavke a-j) nisu sukladne Članku I(2) Ustava BiH. Sud je ustvrdio da te odredbe ne dozvoljavaju konstitutivnim narodima BiH (Bošnjacima, Hrvatima i Srbima) “sudjelovanje u demokratskom odlučivanju koje se ostvaruje kroz legitimno političko predstavljanje.” Po Ustavnom sudu, donositelji Daytonskog Ustava su “predvidjeli proporcionalno predstavljanje Bošnjaka, Srba i Hrvata, kao konstitutivnih naroda, u svim institucijama BiH.”
Sud je ustvrdio da je načelo jednakosti svih konstitutivnih naroda temelj i natkrovljujuće načelo Daytonskog sporazuma i Ustava BiH, kao što je presudioi 2000. godine (u Predmetu U-5/98). Sud je također potvrdio da konstitutivni narodi moraju imati mogućnost neovisno i slobodno izabrati svoje vlastite legitimne političke predstavnike, bez upletanja drugih konstitutivnih naroda.
Ustavni sud je dao Parlamentarnoj skupštini BiH (PS BiH) šest mjeseci da implementira Odluku Suda. Tijekom perioda od šest mjeseci, jedino hrvatske stranke koje predvodi HDZ BiH su uputile u parlamentarnu proceduru prijedlog kojim bi se mogla implementirati Odluka Ustavnog Suda. Ostale političke stranke nisu uputile niti jedan drugi prijedlog, što nije začuđujuće obzirom da je Odluka Suda izravan rezultat hrvatske žalbe i pokušaja Hrvata da dostignu pravu jednakost s druga dva konstitutivna naroda BiH.
Hrvatski prijedlog je prošao Ustavnopravno povjerenstvo Doma naroda PS BiH, koje čine bošnjački, hrvatski i srpski članovi. Bošnjački izaslanici u Domu naroda su se pozvali na “zaštitu vitalnog nacionalnog interesa” u svibnju 2017. godine, pokušavajući time staviti veto na prijedlog. Hrvatski prijedlog je zato iznesen pred Ustavni sud koji je trebao presuditije li njime povrijeđen vitalni nacionalni interes Bošnjaka.
Ustavni sud je presudiou Predmetu U-3-17 (takozvani “Predmet Čolak“) 6. srpnja 2017. godineda prijedlog HDZ-a BiH nije štetan po vitalni nacionalni interes Bošnjaka. Sud je presudioda je prijedlog sukladan Ustavu i da se o njemu može glasati. Prijedlog je tad usvojen u Domu naroda, ali je bio konačno odbijen od zastupnika iz bošnjačkih stranaka u Zastupničkom domu (donjem domu) PS BiH.
Obzirom da PS BiH nije uspjela implementirati Odluku u okviru danog zakonskog roka od šest mjeseci, Ustavni sud je 6. srpnja 2017. godine stavio izvan snage protuustavne odredbe Izbornog zakona, ostavljajući Federaciju BiH i državnu razinu vlasti u BiH bez zakonskog temelja za popunjavanje gornjih domovanjihovih parlamenata. Ovaj zakonski vakuum postoji i danas.
Izbori su neovisno o tomu održani prije nekoliko tjedana, unatoč činjenici da ne postoje izborna pravila koja bi omogućila konstituiranje Doma naroda na federalnoj i državnoj razini. Uslijed razloga koje ću objasniti u narednom postu na blogu, ova situacija je stvorila ustavnu krizu u BiH, te dovela u pitanje legitimnost izbora, uključujući i izbor Željka Komšića.
Izbor Željka Komšića krši Ustav BiH jer njega nisu izabrali Hrvati kao konstitutivni narod kojeg bi on trebao predstavljati, što je temeljno načelo Ustava BiH, što je potvrdio i Ustavni sud BiH.
Tko je odgovoran za ovu situaciju, koja stavlja BiH u ustavnu krizu bez presedana?
Ovo me dovodi do teksta JasminaMujanovića, pod naslovom “Croatian Ruling Party’s Dangerous Meddling in Bosnia,” koji je objavljen na stranici Balkan Insight 24. listopada 2018. godine. G-din Mujanović iznosi niz lažnih ili nedokazanih tvrdnji u svom pokušaju da krivicu za nastalu situaciju prebaci s bošnjačkih elita na HDZ BiH, vodeću hrvatsku stranku u BiH. Detaljnija analiza Mujanovićevih tvrdnji pokazuje da njegova analiza nema utemeljenja i ne može izdržati provjeru.
Slijedi moj odgovor, točku po točku.:
1. Nema dokaza da su Hrvati bili angažirani u “izbornoj prevari s glasovima poštom”
G-din Mujanović najprije iznosi senzacionalističke tvrdnje da se vladajuća stranka u Hrvatskoj, HDZ, koordinirala s ruskim obavještajnim operativcima kako bi izvela sustavnu izbornu prevaru s glasovima poštom u BiH. Ove optužbe su utemeljene na tri članka koja je napisao bošnjački novinar Avdo Avdić, a koji su objavljeni na Avdićevom internet portalu. U tim člancima, Avdić tvrdi da postoji veza između HDZ-a u Hrvatskoj (članice NATO-a) i ruskih obavještajnih operativaca. G-din Avdić, štoviše, pripisuje ove tvrdnje “izvještajima inozemnih tajnih službi,” ali ne otkriva identitet niti jedne takve “inozemne tajne službe”,niti izvore svojih pretpostavki ili bilo koji drugi dokaz koji bi mogao podržati njegove tvrdnje.
Obzirom da su te tvrdnje neutemeljene, iznenađujuće je referiranje g-dina Mujanovića na njih bez otkrivanja čitatelju da nema poznatih dokaza koji bi podržali tvrdnje. Pored toga, sam predmet optužbe –izborna prevara s glasovima odsutnih – već na prvi pogled je lako dokazivo lažna. Kandidat HDZ-a za Predsjedništvo, Dragan Čović, dobio je samo 11.486 glasova odsutnih. Obzirom da rezultati popisa iz 2013. godine svjedoče da je više od 200.000 Hrvata napustilo BiH zbog rata, 11.486 glasova odsutnih pokazuju slab odaziv na izbore Hrvata izvan BiH. Treba primijetiti da je bilo ukupno 48.276 glasova poštom na izborima za Predsjedništvo. Tvrdnje g-dina Mujanovića o izbornoj prevari i ukradenim izborima ne mogu izdržati ni površnu provjeru.
2. Cijela hrvatska politička scena je osudila izbor Komšića
Tvrdnje g-dina Mujanovića da su “predstavnici različitih liberalnih i socijaldemokratskih stranaka iz Hrvatske najšire pozdravili Komšićevu pobjedu” su također već na prvi pogled lažne. Cijela politička scena Hrvatske, od ljevice do desnice, osudila je izbor Željka Komšića za Hrvatskog člana Predsjedništva. Lider oporbene stranke desnog centra“Most”, Božo Petrov, bio je čak i rječitiji od predstavnika HDZ-a, pozivajući da se Komšić proglasi za personu non grata u Hrvatskoj.
Još važnije, lideri najveće ljevičarske stranke u Hrvatskoj, Socijaldemokratske partije (“SDP”), također su osudili Komšićev izbor. Lider SDP-a, Davor Bernardić, izjavio je da Ustav BiH mora biti izmijenjen da bi se pronašlo rješenje za “slučaj Komšić.” Još jedan član Predsjedništva SDP-a, Ivo Jelušić, izjavio je da zbog toga što su Bošnjaci (a ne Hrvati) izabrali Komšića, on ne može predstavljati Hrvate i njegov izbor je loš za BiH. Njegov stranački kolega i zastupnik Europskog parlamenta, Tonino Picula, izjavio je da je izbor Komšića manifestacija volje onih koji žele unitarnu BiH, što je protivno vrijednostima koje je promovirao Europski parlament u svojim rezolucijama u kojima je pozivao na poštivanje načela federalizma u BiH i jednakopravnosti tri konstitutivna naroda.
Vesna Pusić, članica malog Građansko-liberalnog saveza, rekla je da je Komšić bio izabran po istim pravilima po kojima je Čović bio izabran prethodni put, pa da zbog toga mora biti prihvaćen. U svakom slučaju, niti to ne predstavlja proslavljanje ili pozdravljanje njegove pobjede. Niti jedan zastupnik u Hrvatskom saboru nije pozdravio Komšićevu pobjedu, suprotno tvrdnjama g-dina Mujanovića.
Konačno, 26. listopada 2018. godine, svi zastupnici Europskog parlamenta iz Hrvatske s cijele političke scene (od ljevičarskih euro-zastupnika poput Ivana Jakovčića i Tonina Picule do desničarskih poput Ruže Tomašić), potpisali su pismo liderima Europske unije tražeći akciju od EU-e u svjetlu protu-Daytonskog izbora Komšića. Ovo pismo čini neupotrebljivim tvrdnje g-dina Mujanovića da su “predstavnici različitih liberalnih i socijaldemokratskih stranaka iz Hrvatske najšire pozdravili Komšićevu pobjedu.”
3. Ljubuški i Livno nisu više “etnički homogeni” nego Tuzla i Sarajevo, a Hrvati nisu nikada zahtijevali da samo Hrvati iz većinski hrvatskih područja mogu izabrati hrvatske predstavnike
G-din Mujanović potom lažno tvrdi da su Livno i Ljubuški (dominantno hrvatski gradovi) etnički homogeni, dok su Tuzla i Sarajevo (dominantno bošnjački gradovi) multietnički. On koristi tu tvrdnju da bi podržao svoju tezu kako lideri Hrvata u BiH žele spriječiti Hrvate iz “multietničkih” gradova da glasuju, a dozvoliti samo Hrvatima iz etnički homogenih područja da biraju hrvatske predstavnike.
Sukladno rezultatima popisa iz 2013. godine, Bošnjaci (najbrojniji narod) čine oko 81% stanovništva u četiri općine koje čine grad Sarajevo (usporedbe radi, Bošnjaci su 1991. godine činili tek malo iznad 50% stanovništva grada). U Tuzli, Bošnjaci čine76.4% stanovništva (1991. godine, oni su činili 52.6% stanovništva grada). Pri usporedbi, u Ljubuškom, Hrvati (najbrojniji narod) čine 83% stanovništva grada, samo 2% više nego što većinska bošnjačka populacija čini u “multietničkom Sarajevu.”
U Livnu, koje g-din Mujanović naziva “etnički homogenim gradom”,Hrvati čine samo 62% stanovništva, gotovo 20% manje nego 81% Bošnjaka u “multietničkom” Sarajevu i 15% manje nego 76% Bošnjaka u “multietničkoj” Tuzli.
Koje kriterije g-din Mujanović primjenjuje da bi opravdao svoje označavanje Livna i Ljubuškog kao “etnički homogenih,” dok su Sarajevo i Tuzla “multietnički”?Jasno je da su Sarajevo i Tuzla nekada bili multietnički, ali to više nisu. Mostar je, iako multietnički kao cjelina, također podijeljen grad s jasnom većinom jednog naroda u svakoj polovici grada. Taj grad je daleko od uzora multietničnosti.
Vrlo je važno naglasiti da, suprotno tvrdnjama g-dina Mujanovića, hrvatski predstavnici nisu nikada tražili da Hrvatskog člana Predsjedništva trebaju birati isključivo birači iz Livna i Ljubuškog, ili drugih većinski hrvatskih područja. Umjesto toga, oni uporno tvrde da Hrvatskog člana Predsjedništva moraju izabrati Hrvati koji žive širom Federacije, bez upletanja bošnjačkih birača.
4. Hrvati ne provode izborni inženjering da bi izabrali “nacionalističke konzervativce” na račun “progresivnijih i umjerenijih Hrvata iz Bosne”
G-din. Mujanović zatim tvrdi da “ovaj izborni inženjering služi institucionalizaciji izbornog monopola HDZ-ovog nacionalističko-konzervativnog, zapadnohercegovačkog izbornog tijela i razvlaštenja progresivnijih i umjerenijih Hrvata iz Bosne.” Ova tvrdnja nema temelja u činjenicama i jednostavno nije točna.
Najprije, Dragan Čović, kandidat HDZ-a, dobio je većinu glasova u doslovno svakoj općini u kojoj Hrvati čine više od 45% stanovništva, dobivši uz to više od 80% glasova u mnogim od tih općina. Unutar ukupne hrvatske populacije Federacije BiH, oko 80% Hrvata živi u općinama u kojima je Čović dobio najveći broj glasova. To uključuje i svih 12 općina u Bosni u kojima su Hrvati većina stanovništva ili su blizu većine, kao i 10 općina u Zapadnoj Hercegovini i 4 općine na području Sjeverne Hercegovine i Završja koje su susjedne Zapadnoj Hercegovini.
Unutar ukupnog broja njegovih glasova, samo 67.443 Čovićeva glasa je došlo iz 10 općina Zapadne Hercegovine. Čović je dobio ukupno 82.658 glasova u tri kantona koji čine širu regiju Hercegovinu. U sedam kantona koji čine regiju Bosnu i u Brčko Distriktu Čović je dobio 58.693 glasova.
Drugim riječima, Čović je dobio oko 48% svojih glasova u Zapadnoj Hercegovini i 52% izvan nje (to jest, u oblasti Bosne i općinama susjednim Zapadnoj Hercegovini). Kada dodamo ostale hercegovačke općine koje su susjedne Zapadnoj Hercegovini, odnos između cijele regije Hercegovine i cijele regije Bosne je oko 58:42. Usporedbe radi, unutar Federacije BiH i Distrikta Brčko, oko 54% Hrvata živi u široj regiji Hercegovini (uključujući Sjevernu Hercegovinu i Završje), a 46% u regiji Bosni.
Suprotno tvrdnjama g-dina Mujanovića, analiza izbornih rezultata pokazuje da je Čović u prosjeku dobio gotovo istu glasačku potporu u Zapadnoj Hercegovini i u Bosni. Na temelju čega može Mujanović tvrditi da su hercegovački Hrvati veći “nacionalisti” od njihovih “progresivnih” sunarodnjaka Hrvata u Bosni, ako glasovi za Čovića u ove dvije regije gotovo da oslikavaju odnos između broja Hrvata koji žive u tim dvjema regijama?
Dominacija HDZ-a među Hrvatima u regiji Bosna postaje čak i jasnija kada se uzmu u obzir preferencije hrvatskih birača prema političkim strankama. U Mujanovićevoj takozvanoj “tvrdolinijaško nacionalističkoj” Zapadnoj Hercegovini, HDZ i njegova koalicija su dobile 67% svih glasova koje su dobile hrvatske stranke na izborima za skupštinu Županije zapadnohercegovačke, što znači da je odnos glasova između HDZ-a i drugih hrvatskih stranaka bio 67:33. U Kantonu 10 (Livno), koji je u susjedstvu Zapadne Hercegovine, taj odnos je bio 44:56, što znači da su ostale hrvatske stranke ukupno dobile više glasova nego HDZ-ova koalicija. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, taj odnos je bio 78:22.
U Mujanovićevoj “progresivnoj i umjerenoj” Bosni, Čović i HDZ uživaju istu ili čak veću podršku među Hrvatima nego u Zapadnoj Hercegovini. U Središnjoj Bosni, na primjer, Hrvati su glasali za HDZ u odnosu 87:13. U Posavini, odnos između glasača HDZ-ai ostalih hrvatskih stranaka je bio 72:28. U Zeničko-dobojskom kantonu, taj odnos je bio 91:9. Čak i ako dodamo oko 16.000 hrvatskih birača u Bosni koji su teorijski mogli (premda to nije vjerojatno) glasovati za multietničke političke stranke, HDZ je i dalje dobio podršku najmanje 70% Hrvata u toj regiji. U usporedbi, HDZ je dobio podršku 69% Hrvata u Hercegovini.
HDZ je ukupno dobio 68.027 glasova u Hercegovini i 58.246 glasova u Bosni. Odnos 54:46 odražava odnos hrvatskog stanovništva te dvije regije. Kad se sve to uzme u obzir, HDZ je u prosjeku dobio isti postotak glasova u Bosni kao i u Hercegovini.
Logična pitanja za g-dina Mujanovića su: “zašto su Hrvati u Bosni ‘progresivniji’ ako, u prosjeku, podržavaju HDZ u istoj mjeri kao njihovi sunarodnjaci u Hercegovini?” “Zašto bi HDZ i Čović željeli ‘razvlastiti’ Hrvate iz Bosne koji ih tako snažno podržavaju?”
5. Hrvati ne traže da “Hrvatskog člana Predsjedništva bira isključivo dio hrvatskog društva u BiH koji živi u većinski hrvatskim područjima.”
G-din Mujanović dalje tvrdi, “HDZ Hrvatske i HDZ BiH zajedno tvrde, međutim, da nije dovoljno da se Hrvatski član Predsjedništva jednostavno izjašnjava kao Hrvat, kao što Željko Komšić radi. Umjesto toga, Hrvatskog člana Predsjedništva mora birati isključivo dio hrvatskog društva u BiH koji živi u većinski hrvatskim područjima.” To je također netočno, a g-din Mujanović ne nudi niti jedan citat bilo kakvog takvog ili sličnog zahtjeva HDZ-a.
Najprije, HDZ ne traži da Hrvatski član Predsjedništva mora biti izabran u većinski hrvatskim područjima. HDZ umjesto toga traži da većina Hrvata iz cijele Federacije mora izabrati Hrvatskog člana Predsjedništva. Ovo stajalište je utemeljeno u Ustavu BiH i u odlukama Ustavnog suda BiH, što je razjašnjeno u Predmetu Ljubić na sljedeći način:
“[P] rema općem načelu demokracije pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem koje mora biti utemeljeno na demokratskom izboru onih koje predstavlja i čije interese zastupa. U tom smislu veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvara temelj za stvarno sudjelovanje i odlučivanje.”
Obzirom da Hrvatski član Predsjedništva ne predstavlja samo građane Federacije, već i Hrvate kao konstitutivni narod, jasno je da mora uživati njihovu podršku da bi bio njihov legitimni politički predstavnik. Isto važi i za izaslanike u Domu naroda Federacije BiH, Domu naroda BiH i Vijeću naroda Republike Srpske. Ova tri tijela su namijenjena isključivo predstavljanju konstitutivnih naroda (i Ostalih, na entitetskim razinama), dok je Predsjedništvo namijenjeno i predstavljanju općeg građanstva i predstavljanju konstitutivnih naroda.
Ustavni sud je također bio jasan u svojoj odluci da je protuustavno da pripadnici jednog konstitutivnog naroda biraju predstavnike drugog konstitutivnog naroda. To je u suprotnosti s natkrovljujućim Daytonskim načelom jednakosti tri konstitutivna naroda.
Načela podjele vlasti, pariteta i jednakosti, neovisno o tomu koliko su nesavršeno primijenjena u sadašnjem stanju u BiH, dio su europske pravne stečevine primijenjene u drugim složenim i višenacionalnim federalnim državama u Europi, kao što su Belgija, Švicarska i UK. One ne sliče užasnim praksama Bantustana, kao što sugerira Mujanović.
Konačno, Mujanović tvrdi da se “reakcionarnim politikama” HDZ-a protivi “praktično cijeli bosanski politički establišment”. To je također netočno. Velika većina političkih stranaka u BiH je prepoznala potrebu reforme Izbornog zakona. Praktično sve hrvatske i srpske političke stranke i neke bošnjačke stranke su prepoznale to kao prioritet. Najzad, “bosanski (i hercegovački) politički establišment” uključuje sve stranke u Bosni i Hercegovini, uključujući hrvatske i srpske stranke, a ne samo bošnjačke (i ne-nacionalne po imenu ali većinski bošnjačke) stranke koje preferira g-din Mujanović.
Štoviše, lideri sedam najvećih stranaka u BiH, uključujući po dvije najveće bošnjačke, hrvatske i srpske stranke i multietnički SDP, složili su se 1. listopada 2013. godine u Briselu da “Metoda izbora dva člana Predsjedništva iz FBiH treba kroz ustavne amandmane, uvažavajući presudu Suda u Strasbourgu, spriječiti nametanje rezultata izbora bilo kojem od konstitutivnih naroda ili “Ostalima”.” To znači da Bošnjaci ne smiju nametati Hrvatima “hrvatskog” člana (kao što je Komšić) u tročlanom Predsjedništvu.
6. Reforma Izbornog zakona koju je naložio Ustavni sud BiH ne bi vodila suvremenom “Kompromisu tri petine”
G-din Mujanović citira tvrdnju Serwera da bi reforma Izbornog zakona koju je naložio Ustavni sud “bila jednaka suvremenom ‘Kompromisu tri petine’” ako bi se usvojio prijedlog HDZ-a, te da bi značila diskriminaciju prema “progresivnijim” Hrvatima u Bosni.
Najprije, glede Doma naroda Federacije BiH, Ustavni sud je, a ne HDZ, potvrdio ustavno načelo zacrtano u Daytonu da samo Hrvati mogu birati hrvatske predstavnike. Samo Bošnjaci mogu birati bošnjačke predstavnike. Samo Srbi mogu birati srpske predstavnike. Samo Ostali mogu g birati predstavnike Ostalih. U suprotnom, predstavnici ne bi imali legitimitet i ne bi mogli legitimno predstavljati grupe koju predstavljaju. Ovaj paritet postoji da bi štitio manje brojnije konstitutivne narode od nadglasavanja od strane brojnijeg naroda, da bi spriječio “da mi postanemo manjina u vašoj zemlji kad bi vi mogli postati manjina u našoj.”
Ako se želi zadržati nacionalni paritet (na čemu inzistiraju Srbi i Hrvati) a izbjeći se predstavljanje i glasanje duž nacionalnih linija, tada bi model utemeljen na švicarskim kantonima, ili belgijskom modelu ili državama SAD mogao kombinirati oba cilja. Treći, većinski hrvatski entitet bi mogao biti formiran da zaštiti prava Hrvata kao “konstitutivnog naroda,” što bi rezultiralo uklanjanjem etničkih kvota i dozvolilo svim ljudima u svakom entitetu kandidiranje za sve dužnosti i glasovanje za kandidata kojeg preferiraju, neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Za bošnjačke stranke to je neprihvatljivo zbog uvijek prisutnog straha da bi treći, hrvatski entitet vodio neizbježnoj podjeli BiH. Protivljenje kolektivnim pravima nacionalnih skupina, međutim, nužno vodi k jednoj od dvije opcije: (1) stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta, praćeno ukidanjem nacionalnog modela za raspodjelu dužnosti i glasovanje, ili (2) ukidanje svih entiteta i uvođenje načela “1 čovjek, 1 glas” u cijeloj BiH kao jednoj izbornoj jedinici. Druga opcija je neprihvatljiva Hrvatima i Srbima jer prijeti njihovim pretvaranjem u nacionalne manjine.
Kad se pažljivo analiziraju opcije, postojeći Daytonski model (kako je interpretiran u Odluci Ljubić) ostaje najizvedivija opcija.
Prijedlog HDZ-a, premda nesavršen, prošao je Ustavnopravno povjerenstvo Doma naroda BiH. Ustavni sud ga je ocijenio sukladnim Ustavu. Premda je vrijednost glasa hrvatskih birača za Dom naroda bila donekle različita, taj odnos je puno bliži jednakom nego po prethodnom sustavu koji je izrazito pre-zastupao Hrvate u nekim regijama (posebice u Bosni), a pod-zastupao ih u drugim, uključujući i Zapadnu Hercegovinu.
7. Bošnjačke stranke nisu nikada ponudile prijedlog kojim bi se primijenila Odluka Ustavnog suda u Predmetu Ljubić i koja bi prošla provjeru ustavnosti
G-din Mujanović tvrdi da “kada je koalicija bošnjačkih i multietničkih stranaka predložila rješenje Predmeta Ljubić, koje je dobilo široku podršku međunarodne zajednice, HDZ je bio taj koji je torpedirao dogovor.” Ovo je potpuno netočno. Bošnjački prijedlog je sadržao odredbe doslovno identične onima koje je Ustavni sud BiH ranije proglasio protuustavnim i stavio izvan snage. Bošnjačke stranke su također uputile svoj prijedlog u pogrešno tijelo vlasti BiH, tijelo vlasti koje nema zakonskih ovlasti za primjenu Odluke Ustavnog suda.
Ustavni sud je naložio Parlamentarnoj skupštini BiH da implementira Odluku i reformira Izborni zakon BiH, koji je na državnoj razini (to jest, zakon koji se primjenjuje u cijeloj BiH, za razliku od zakona na entitetskoj razini, na primjer na razini Federacije BiH). Bošnjačke i multietničke stranke su uputile svoj prijedlog u Parlament Federacije BiH, na entitetskoj razini. Očigledno, Parlament jednog entiteta (Federacije) nema ovlasti mijenjati Izborni zakon koji je na državnoj razini i koji se primjenjuje u cijeloj BiH. Ustavni sud BiH je bio jasan da samo Parlamentarna skupština BiH ima i ovlasti i obvezu implementirati Odluku. Pokušaj bošnjačkih i multietničkih stranaka da izmjene zakon na entitetskoj razini je bio protuustavan.
Dalje, bošnjački prijedlog nije imao podršku međunarodne zajednice. Naprotiv, veleposlanica SAD Cormack i predstavnik EU Wigemark su, u zajedničkom priopćenju 29. ožujka 2018 godine izjavili da politički lideri moraju provesti reformu Izbornog zakona “uzimajući u obzir Odluku Ustavnog suda BiH u Predmetu Ljubić i postojeći zakonski okvir.” Glede Predsjedništva, izjavili su, “Stranke se moraju fokusirati najprije na urgentne prioritete, uključujući Dom naroda Federacije BiH i Mostar, te sačekati do poslije izbora s otvaranjem drugih pitanja, uključujući Predsjedništvo, sukladno relevantnim odlukama ESLjP i Ustavnog suda.” Oni su odbili nametnuti rješenje i jasno izjavili da rješenje za reformu mora doći od lokalnih aktera. Oni su također odbili podržati bilo koji prijedlog, već su odlučili jednostavno facilitirati dijalog.
Kao što je ovo dvoje predstavnika međunarodne zajednice izjavilo, implementacija Odluke Ljubić za Predsjedništvo također mora uključiti relevantne odluke ESLjP. HDZ, međutim, ne opstruira takve izmjene, suprotno tvrdnjama g-dina Mujanovića. Sami predstavnici međunarodne zajednice su izjavili da Dom naroda Federacije mora biti prioritet, a poslije reforme Izbornog zakona i formiranja vlasti, odluke ESLjP također moraju biti implementirane.
Konačno, nitko ne sumnja da odluke ESLjP moraju biti implementirane, ali odlukama ESLjP ne smiju manipulirati oni koji žele negirati jednakost konstitutivnih naroda garantiranu Ustavom, s krajnjim ciljem svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu. Kao što je ranije navedeno, Ustavni sud BiH je presudio2000. godine da je međusobna jednakost konstitutivnih naroda “natkrovljujuće načelo” cijelog Ustava koje sva druga načela, zakoni i zakonski akti, uključujući entitetske ustave, moraju slijediti.
Ta međusobna jednakost konstitutivnih naroda je natkrovljujuće načelo Ustava BiH, ali i “duh Daytona,”to jest vodeće načelo Daytonskog sporazuma. Glede Komšića, tvorci Daytona nisu nikada zamislili da bi jedan konstitutivni narod mogao izabrati predstavnike drugog konstitutivnog naroda. Takva praksa je izvan okvira dobrog političkog ponašanja u složenoj državi. Teško je zamisliti da jedna od tri zajednice u Belgiji bira predstavnike druge zajednice. To je zato što je, kroz nekoliko ciklusa federalizacije, više mehanizama kočnica i ravnoteža institucionalizirano, da bi spriječili takve pojave i osigurali legitimno predstavljanje.
8. Hrvatska je garant Daytonskog mirovnog sporazuma i članica Europske unije, a njena Vlada ima ustavnu obvezu braniti interese Hrvata u BiH
Vlada Hrvatske je preuzela aktivnu ulogu u fokusiranju pažnje na položaj Hrvata u BiH i na kršenje Daytonskog ustava učinjeno Komšićevim izborom. G-din Mujanović sada tvrdi da Hrvatska “nije garant Daytonskog sporazuma” bez obzira na tvrdnje Hrvatske. On se također žali da se Hrvatska “miješau unutarnje stvari suverene zemlje.”
Najprije, Hrvatska svakako jeste garant Daytonskog sporazuma. Treba samo pogledati izjave Ureda visokog predstavnika i Vijeća za implementaciju mira (“PIC”), u kojima se više puta spominjala Hrvatska kao “garant Daytonskog sporazuma“. Primjerice:
Drugo, nema sumnje da je Europska unija garant Daytona, inter alia kroz ulogu EU u Upravnom odboru PIC-a (u kome su i Europska komisija i Predsjedništvo EU članovi). Kao zemlja članica EU, Hrvatska ima puno pravo izraziti svoje poglede u unutarnjim institucijama EU, uključujući Predsjedništvo, Komisiju i Europski parlament.
Treće, Članak 10 Ustava Hrvatske obvezuje državu Hrvatsku (uključujući njenu Vladu) da “dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske”. Posljedično, Vlada Hrvatske ima ustavnu obvezu štititi prava Hrvata u BiH.
Hrvatski premijer Andrej Plenković je bio potpuno u pravu kad je primijetio da izbor Komšića krši “duh Daytona.”“Duh Daytona” je utemeljen na načelu da su svakome od tri naroda garantirana jednaka i kolektivna i individualna prava. Niti jedna grupa se ne mora bojati da će postati “manjina u vašoj zemlji kad vi možete postati manjina u našoj.” Izbor Komšića je odricanje od obećanja Daytona i poziv na povratak atmosferi kolektivnog straha koja je dovela do tragičnih posljedica u 1990-im.
Karta 1 – Izborni rezultati za Predsjedništvo na teritoriju FBiH i DB, 2018. godina
Ova karta pokazuje koji kandidat je dobio najviše glasova u svakoj općini u FBiH i Distriktu Brčko (područje s koga se biraju Bošnjački i Hrvatski član Predsjedništva). Bećirović, Džaferović i Radončić su bili kandidati za Bošnjačkog člana, a Čović i Komšić kandidati za Hrvatskog člana.
Karta 2 – Stanovništvo po nacionalnoj pripadnosti u FBiH i DB, rezultati popisa
Ova karta pokazuje koji konstitutivni narod ima apsolutnu ili relativnu većinu u svakoj općini u FBiH i u Distriktu Brčko, po rezultatima popisa 2013. godine. Na prethodnoj karti se može primijetiti da je Čović pobijedio u sve 24 općine s hrvatskom apsolutnom ili relativnom većinom, dok su u svih 14 općina u kojima je Komšić pobijedio Bošnjaci apsolutna većina. U sedam tih općina Hrvati čine manje od 3% stanovništva, a u svim općinama u kojima je Komšić pobijedio osim jedne Hrvati čine manje od 10% stanovništva.
Karta 3 – Izborni rezultati za Hrvatskog člana Predsjedništva na teritoriju FBiH i DB, 2018. godina
Ova karta pokazuje koji kandidat za Hrvatskog člana Predsjedništva je dobio najviše glasova u svakoj općini u FBiH i Distriktu Brčko. Može se primijetiti da je Čović pobijedio u svim općinama, osim jedne, u kojima Hrvati čine 20% ili više stanovništva. Može se primijetiti i da na plavim područjima, na kojima je Čović nadmoćno pobijedio, živi 441.299 Hrvata, ili 86% od ukupnog broja Hrvata u FBiH i u Distriktu Brčko. U narančastim područjima, u kojima je Komšić pobijedio i u kojima Bošnjaci imaju većinu, živi samo 73.906 Hrvata, ili 14% od ukupnog broja Hrvata u FBiH i u Distriktu Brčko. Očigledno je, kad se pogledaju ove karte i statistički podaci, da je Komšić imao minijaturnu podršku Hrvata i da su ga izabrali Bošnjaci.
Karta 4 – Postotak glasova koje je dobio Komšić u svakoj od općina u FBiH i DB, 2018. godina
Ova karta pokazuje postotak glasova koje je dobio Komšić u svakoj od općina u FBiH i DB (Brčko) u odnosu na ukupan broj glasova. Kad se usporedi s narednom kartom, postaje jasno da su Komšića izabrali Bošnjaci, te da je imao vrlo nisku podršku hrvatskih birača.
Karta 5 – Postotak Hrvata koji žive u svakoj od općina u FBiH i DB, 2018. godina
Ova karta pokazuje postotak Hrvata u svakoj od općina u FBiH i DB. Kad se usporedi s prethodnom kartom, postaje jasno da Komšić nije imao podršku hrvatskih birača, te da je izabran u općinama s bošnjačkom većinom.
Karta 6 – Postotak glasova koje je dobio Čović u svakoj od općina u FBiH i DB, 2018. godina
Ova karta pokazuje postotak glasova koje je dobio Čović u svakoj od općina u FBiH i DB (Brčko) u odnosu na ukupan broj glasova. Kad se usporedi s prethodnom kartom, postaje jasno da podrška Čoviću gotovo da preslikava raspored Hrvata u FBiH i DB, te da je dobio ogromnu većinu, gotovo 80% hrvatskih glasova.
wpDiscuz