Nedavno je hrvatska vladajuća nomenklatura u BiH organizirala proslavu proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Nije bilo baš onako veličanstveno kao što su Srbi običavali slaviti poraz na Kosovu polju, ali okupila se na svečanosti u susjednoj državi reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika da bi obilježili jedan od najbesmislenijih poteza i najvećih promašaja hrvatske politike.
Zašto je bilo besmisleno proglašavati Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu koncem kolovoza 1993.? Zato što je to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu, koji je podrazumijevao ustrojstvo BiH od tri nacionalne republike. Ali kako nije bilo suglasnosti o teritorijalnom razgraničenju, bio je to još jedan u nizu mirovnih procesa koji je samo služio kao paravan za iscrtavanje unutarnjih granica ratom.
Pred slomom
Teritorijalni spor je bio oko izlaza muslimanske i srpske republike na more. Alija Izetbegović bio je odlučan osvojiti izlaz na more ratnim sredstvima, operacijom Neretva 93, najvećom ratnom operacijom koju je ikada pokrenula muslimanska Armija BiH. Slobodan Milošević i Radovan Karadžić čekali su rezultat, spremni u sljedećoj fazi uzeti za sebe komad hrvatske obale kod Dubrovnika.
A Hrvatska i Hrvati u BiH nalazili su se te jeseni 1993. u jednoj od najgorih pozicija nakon međunarodnog priznanja države: četvrtina Hrvatske bila je pod srpskom okupacijom u koju taj Owen-Stoltenbergov plan uopće nije dirao, opasnost da Armija BiH dolinom Neretve izbije na Jadran bila je realna, Hrvatskoj su nad vratom visile međunarodne sankcije, iznutra se pripremalo rušenje Tuđmana. Hrvatska je te jeseni zapravo bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom.
Proglasiti u takvim okolnostima Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini.
Politički autogol
A što se dobilo zauzvrat? Memorandum nepostojeće republike na papiru. Uz to, na brzinu proglašena republika dezavuirala je ideju i svrsishodnost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kao oblika samoorganizirane lokalne samouprave u vrijeme velikosrpskih osvajanja, zahvaljujući kojoj su Hrvati u BiH uspjeli opstati i obraniti prostore na kojima su živjeli. Bio je to čisti politički autogol. A republike su se hrvatski politički predstavnici za pola godine odrekli s jednakom lakoćom s kojom su je i proglasili. A s njome su bacili i HZ Herceg-Bosnu.
Proglašenje republike bilo je još besmislenije ako se znade da se u to vrijeme ispod stola već uvelike pripremao drugi mirovni proces, sa SAD-om u glavnoj ulozi, da se istodobno predsjednik Tuđman, bez čije suglasnosti HR Herceg-Bosna ne bi bila proglašena, trudio u taj proces ući kao američki saveznik, svjestan da je jedino na taj način moguće završiti rat, preokrenuti srpsku vojnu dominaciju i da jedino uz pomoć SAD-a Hrvatska može izići iz mirovnog procesa kao država u svojim međunarodno priznatim granicama.
Zašto mi se čini danas važnim osvijestiti tu priču o slavljenju poraza, kada to zbilja nije jedini primjer besmisla hrvatske politike, niti kada je riječ o Hrvatskoj, a niti kada je riječ o Hrvatima u BiH? Zato što je pred vratima očito nova runda definiranja država na postjugoslavenskom prostoru, u kojoj se SAD nakon dugog političkog izbivanja s ovih prostora opet vraća u igru, sa željom da vrati svoju narušenu političku uvjerljivost. Započelo je grčko-makedonskim dogovorom oko novog imena Makedonije.
Nastavlja se pokušajem dogovora između Srbije i Kosova u kojem se u igru uvodi mogućnost dogovorne promjene granica. S obzirom na vojno-sigurnosni profil Trumpovih najbližih suradnika, na njihovu sklonost pragmatičnim dogovorima, nije isključeno da će dogovorna promjena granica i postati dio nekog srpsko-kosovskog sporazuma.
Besmislena osporavanja
I sasvim je besmisleno da hrvatski premijer Plenković ili ministrica vanjskih poslova, kao njegova glasnogovornica, unaprijed osporavaju pravo na takav dogovor. Prvo, zato što je ponekad šutnja zlato. Oni nisu ti koje će poslušati Trump, Putin ili Merkel. A drugo, zato što dogovorna promjena granica, kao sredstvo rješavanja međudržavnih sporova, nikada nije bila sporna. Sporna je njihova promjena silom. No, istina je da se dogovori o promjeni granica vrlo teško postižu, obično je potreban neki katalizator, međunarodni pritisak.
Nakon jesenjih izbora, na red za novo političko resetiranje će vjerojatno doći BiH. I za politiku Hrvata u BiH i za politiku Hrvatske koja bi im trebala biti potpora i time osigurati vlastite granice, bilo bi mnogo svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993. Iz potpuno gubitničke pozicije ujesen 1993., Hrvatska je 1995. godine postala glavni akter mirovnog procesa, a postrojbe HV-a i HVO-a u operacijama Maestral i Južni potez u zapadnoj Bosni postale su glavni američki partner na terenu u stvaranju uvjeta za američki daytonski mir. Početak promjene je sagledavanje dubine i razloga vlastitog političkog poraza. I spoznaja da hvatanjem za propale projekte kao za slamku spasa taj poraz može biti samo veći.
Višnja Starešina l Slobodna Dalmacija
wpDiscuz