“Poslije zauzimanja bosanskog kraljevstva, Osmanijsko cartsvo pokazuje veliki respekt prema Bošnjanima i Bosni, i ne želi se prevše uplitati u svakodnevni život Bošnjana” , tako doslovce stoji u jednom od mnogih edukacijskih tekstova o povijesti na bosanskom jeziku.
To je jedan opći novogovor koji je zadnjih 20 godina počevši sa Muhamedom Filipovićem, pa preko niza drugih autora, iz godine u godinu usvajan i danas je služben u svim udžbenicima povijesti na bosanskom jeziku.
Ne postoji niti jedan bošnjački udžbenik povijesti koji Otomane u BIH tretira kao režim. Kao zlog agresora koji je dokinuo državnost BIH. Što on doista jeste bio, barem prema onome što nas uče europska sveučilišta.
Otomanski režim dokinuo je jednu do tada stabilno i moćno kraljevstvo na Balkanu. Jedno od moćnijih.
U bošnjačkim udžbenicima, što jako čudi, jer su oni veći patrioti od drugih, ne optužuje se Otomane da su trajno uništili unutarnji supstrat BIH. I da su za dugo stoljeća dokinuli njenu državnost. Da su posvađali narod koji je do dolaska Osmanlija bio prilično jedinstven i da su tako od nekadašanje moćne kraljevine napravili slabu državicu. Pogodnu za razna komadanja u budućnosti ali i vlastite unutarnje ratove.
Nema takvog narativa. Narativ je da su Osmanlije pomogle. I ojačale Bosnu. Što je vidljivo valjda danas. U njenoj državnosti i moći. Kojom zadivljuje cijeli svijet.
I u odnosu jednog dijela naših elita prema najavama neootomanizma s Bosfora. Najavama koje bi u svakoj suverenoj državi bile dočekane kritički. Samo u BIH se provlače normalno.
Biti dobar s Erdoganovim aspiracijama, u dijelu Bosne koji se smatra “patriotskijim” doživljava se čak i kao državništvo. Iako, da postoji intelektuana elita u Sarajevu, takvi potezi nazvali bi se brutalnom izdajom zemlje. Šurovanje s nekim tko želi biti naš novi okupator.
BIH, na žalost, nikada od upada Osmanlija nije uspjela izrasti u jaku državu kakva je bila nekada.
Ona je danas jedna od najslabijih država na svijetu. Premda je do dolaska Otomana imala postojaniju crtu državnosti od susjednih zemalja na Balkanu. Što mnoge u RH i Srbiji ljuti. No doista je imala. Njene granice i vlasti bile su postojanije od onih u Srbiji i Hrvatskoj. Ljudi u BIH živjeli su 3 stoljeća dulje u slobodi nego primjerice ljudi u Hrvatskoj koji su već 1102-e pali pod Ugare.
Predotomanska BIH bila je stabilnija kao tadašnji oblik države, čak i od mnogih europskih. Upadom Otomana BIH je nestala s političke karte Europe. I danas je slučaj u Europi.
Zašto se onda “najveći državnici Bosne” toliko danas kunu u one koji su Bosnu kao državu dokrajčili i trajno je načinili “slomljenom zemljom”?
Osvajač Otoman, El Fatih, dakle nije agresor u bošnjačkim udžbenicima. On ne pokorava državu i ljude ne ubija. On “zauzima”. Ne pljačka zlato. Ne siluje žene. On je dobar, plemenit i prema nama “Bošnjacima” pokazje respekt. Gotovo nam se divi.
Autori udžbenika počesto državu poistovjećuju s današnjim Bošnjacima. Oni drugi, koji su se opirali Otomanima, koji nisu htjeli preći na Islam, oni se gotovo ne spominju. Islamizacija je po većini autora tekla mirno, dostojanstveno i svojevoljno. Režim ju nije poticao. A i kako će ju poticati kad je bio blag i dobar režim.
Sve to opet tvrdi se bez bilo kakvih povijesnih izvora. Teorija izmišljenog sjećanja postaje činjenica. Potom takva činjenica postaje oficijelna istina. Takorekuć znanost.
Toliko je naš osvajač bio milostiv da je čak davao i autonomije bosanskim plemićima.
Tako u jednom tekstu stoj:
Do 1465. godine bošnjanski plemić Herceg Stjepan Vukčić Kosača uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu još od strane Kralja Tvrtka, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg Novi.
Herceg iz Hercegovine je tako bošnjanski plemić. Vojska kojom upravlja je bosanska vojska. A Herceg Novi je u Bosni.
Hum i Hercegovina, nepokorena zemlja, koja se još godinama opirala osvajaču, i iz koje je u konačnici pukla prva puška protiv Otomana, dakle nisu primjer prkosa, slobode. Nisu čak ni to što jesu. Nego su Bosna. Ponižena Bosna koja pati za tim hoće li se Otoman tu vratiti i ponovno zavesti blagostanje.
Herceg Stjepan je primjer kako je Osvajač bio milostiv. Uostalom njegove zemlje su tek dio Bosne. Nema veze što nisu nikada bile Bosna. I što se u povijesti Hum spominje 120 godina prije Bosne. Udžbenici, bošnjački, kažu da jesu. Dakle jesu.
Čovjek, pod čijom komandom je zauzeta Bosna, Sultan Mehmed II nije koljač, on nikako ne može biti genocidan premda je opustošio i ispraznio cijele dijelove Bosne. On nije agresor koji je ubio kralja Stefana Tomaševića i protjerao kraljicu Katarinu, kruna bosanska u Vatikanu se u udžbenicima uopće ne spominje. El Fatih nije čak niti UZP. Njega udžbenici historije na bosanskom spominju kao “ jednog od najuspješnijih vojskovođa Osmanlijskog carstva u njegovoj historiji.” Dive mu se.
Iako autori udžbenika tvrde da pripadaju zapadnoj kulturi, oni kada pišu o El Fatihu, kao da pišu s tugom zašto nije osvojio još neke Zapadne zemlje:
“Potpuno je uništio Venecijansku armiju u Grčkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldaviju i Mađarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju, kada je umro 1481. godine.” U tekstovima je primjetno divljenje snazi okupatora. I prikriveni žal zašto nije slomio Rim. Kad je već slomio venecijansku vojsku u Grčkoj.
Kud umri El Fatihe, oca ti tvog…
Potom patrioti , autori nove bosanske povijesti pišu o asimilaciji i promjeni jezika u Bošnjaka. No tu nema napada. Ne naziva se osvajača tiraninom koji je nasilno mijenjao drevni starobosanski kulturni obrazac, identitet i kulturu do razine potpunog zatiranja. Kao što to pišu svi pokoreni narodi kada pišu o svojoj povijesti kada su bili ropstvo.
Oni neće napisati da je osvajač nasilno i sistemski izbrisao gotovo do nestajanja, kolektivno sjećanje na drevne bošnjačke običaje. Do razine zaborava predotomanskih bošnjačkih plesova, bošnjačkih obreda, koji su bili autentični za Bosnu i Bošnjake a nisu bili niti hrvatski niti srpski. Nego bosanski i bošnjački. Ta koji Bošnjak danas ne bi volio znati plesati te plesove, nositi te starobošnjačke nošnje i kuhati po starobošnjačkim receptima? I diviti se svojoj dalekoj i dubokoj tradiciji.
Nije li logično da moderni bošnjački povjesničari i etnolozi tragaju upravo za tim obrascima? Baš onako kako hrvatski tragaju za hrvatskima i albanski za albanskima a srpski za srpskima. Zašto je to u Bošnjaka grijeh? Traganje za obrascima koji bi se eventualno još mogli pronaći očuvani u Bosni a potom revitalizirati.
Ne bi li bošnjačko oživljavanje zamrlih staroslavesnkih bošnjačkih običaja približilo naše zavađene identitete? Dovelo nas do spoznaje da svi potičemo od sličnog izvora ma kako god se taj izvor zvao? Umjesto toga inzistira se na otomanofiliji. Na identitarnom udaljavanju. I istovremeno se optužuje one druge i treće zašto na to gledaju s čuđenjem?
Bošnjacima je jasno da Srbi i Hrvati, nikada neće prihvatiti takvu vrstu tumačenja BH povijesti i da tu netko namjerno sije razdor i za buduće generacije. A mit o dobrim Otomanima Srbi i Hrvati nikada neće prihvatiti iz istog razloga iz kojeg recimo taj mit ne mogu prihvatiti niti Armenci. Koji su otomanski režim najskuplje platili. Genocidom. O kojem službeno Sarajevo i danas ne smije reći slova. Armenci, koje mi Srbi i Hrvati u BIH svakim danom izdajemo. Ne donoseći deklaracije o osudi genocida nad njima. Iako smo prvi to bili dužni učiniti. Kao narodi koji su živjeli s njima pod istom čizmom pet stoljeća.
Žala za predotomanskim kulturnim identitetom Bosne uopće nema. Ne. Narativ ide tako da se slave novi obrasci. Obrasci koji su nametani. A koji predstavljaju novu Bosnu. Onakvu kakvu je skrojio osvajač.
Sa dolaskom Osmanlija stvari se počinju mjenjati – stoji u jednom edukativnom tekstu za mlade Bošnjake.
Zamislite udžbenik u kojem stoji “S dolaskom Hitlera u Sarajevo stvari su se počele mijenjati, s dolaskom Ratka Mladića u Srebrenicu stvari su se počele mijenjati, s dolaskom HVO-a u Ahmiće stvari su se počele mijenjati”
Osmanilije su dakle došle. Nisu upale. Nisu prodrle. Nisu klale i nisu nabijale na kolac. Došle su. Opalili su selfi i počeli se druškati s nama. Dakle došli su. A etnoidentitet koji potom sustavno režimski mijenjaju su tek “stvari”. Stvari su se počele mijenjati. A što su stvari? Stvari su jezik, kutlura, običaji. Sve.
“Kao prvo dolazi do promjena u bosanskom jeziku što rezultira u tome da se sve više upotrebljavaju narodna imena na \”ak\”, kao \”Poljak\”, \”Slovak\”… Te sve više se počinje govoriti \”Bošnjak\” umjesto \”Bošnjanin\” a u upotrebi je i turski naziv \”Bosnalu\” ali riječ Bošnjak nadvladava te zamjenjuje totadašnje Bošnjanin.”
Prodor turskog u bosansku kulturu je nešto dakle posve pozitivno.
Autor međutim propušta reći da su ti isti osvajači Osmanlije, o Bošnjacima imali jako loše mišljenje. Evo i koje:
Bošnjaci na Balkanu nikad nisu postojali prije dolaska Turaka! Svako zna da su oni bili Srbi prije dolaska Turaka. Tokom 500 godina pravi Srbi su ostali Srbi po svojoj vjeri, crkvi itd ali Srbi koji su prihvatili islam se danas nazivaju Bošnjacima.” Tako “braća” Turci pokušavaju poturčiti Bošnjake, prave, istinske Bošnjake, potomke slavnih Bošnjaka od prije hiljadu godina! Istu ovakvu priču pričaju i Srbi, što i ne čudi mnogo – Turci prije 500 godina : “Nema Bosne i Bošnjaka…” , Srbi danas: “Nema Bosne…” Njihovo viđenje historije je očigledno isto. (Izvor: www.bosanski-nacionalisti.org. Tekst nosi naziv “Poturice”. Tako “Bosanski nacionalisti” nazivaju turkofilne Bošnjake)
Na svom putopisu kroz BiH putopisac Mažuranić piše sljedeće:
“Bošnjaci i Osmanlije premda su Muhamedovci i jedan i drugi, opet se mrze strašno kao prava nebratja. – Bošnjak mrzi na Osmanliu, jerbo kaže, da neima pod nebom gadniega čoveka od Osmanlie, a Osmanlia kaže, da su Bošnjaci Poturice, i da su gori od đaura, zato da jih treba davit i gaziti, nek se boje Poturice, i nek znadu, tko jim zapoveda. I od tuda dolazi, da se Bošnjaci boje Osmanliah, kao i Krstjani od Bošnjakah Turakah.”
Puno je logičnije vjerovati da je srednjovjekovni Bošnjak, stanovnik Bosne imao realnih problema s okupatorom. I da je okupatora nazivao baš tako okupatorom. Da ga je prezirao za života. I da je turskog okupatora jednako mrzio prešao on Bošnjak na Islam ili ne. Nitko Okupatora ne voli. I danas da Turci upadnu s vojskom u Sarajevo i provedu režim, većina Bošnjaka bi ih zamrzila.
Ako je tadašnje bosansko plemstvo izgubilo privilegije koje su dodijeljene onima koji su se pokazali kao bolji podanici Sultana logično je da je netrpeljivost postojala i na toj buržujskoj razini. Ne samo na seljačkoj. Tadašnji Bošnjaci vjerojatno nisu mogli ni pretpostaviti da će im “učeniji” potomci ovako danas slaviti Otomane, njihove okupatore, i da će u udžbenicima povijesti učiti kako su njihovi djedovi zapravo bili oduševljeni svojim okupatorom.
U udžbenicima historije na bosanskom jeziku postoje dvije kontradiktorne tvrdnje.
Na jednom mjestu se tvrdi da su Bošnjaci stari hiljadustoljetni narod Bosne. Temelj Bosne. A potom se tvrdi da se na temeljima orijentalne kulture počinje stvarati budući bošnjački narod:
Bošnjaci su znači gdje su god živjeli i koje su god vjere te i bez obzira na socijalni status bili JEDAN narod koji je prihvatio orijentalnu nošnju, kulturu, tradiciju, i ujedno ušao u orijentalni civilizacijski krug. Tako su Bošnjaci počeli na temeljima svog srednjovjekovnog postojanja da grade budući bošnjački narod.
Dakle imamo stari bošnjački narod i budući bošnjački narod, koji su Bošnjaci počeli graditi kako bi nastao budući bošnjački narod.
Nije li to zapravo jedinstven slučaj u povijesti? Imaš tako jedan narod. Dođe agresor i donese mu nove gadžete. I taj stari narod kaže, jao kako su ovi osvajači simpa, odlične im sablje, vjera im je cool, ovo što plešu podsjeća na lambadu, sviđa nam se njihov sustav sile i upravljanja, idemo bolan da pravimo novi bošnjački narod.
Potom kreću “prihvatati, nošnju” “prihvatati kulturu” i ono što je najvažnije, a što do sada nismo nikada vidjeli u etnografskim pojašnjenjima krenuli su “prihvatati tradiciju“.
Prihvaćanje tradicije
Prihvaćanje tradicije je logički oksimoron. Kao što se ne možeš prisjećati budućnosti tako ne možeš prihvaćati nečiju tradiciju. Kako bi to izgledalo.
Sjedne baka u Bosni i priča unučetu sjećanja neke bake iz Anadolije. Ne svoja sjećanja. I uči baka svoje unuče tradiciji iz Izmira i kolačima iz Izmira nastojeći da joj unuče nikad ne nauči ono što je stvarna naša bošnjačka baka doista učila. Je li tako nešto moguće? Naravno da nije. No u udžbenicima se uči da jest Da su stari Bošnjaci učili svoju djecu tuđoj otomanskoj tradiciji. Nevjerojatno je, al to stoji u udbženicima.
Kako se prihvaća tradicija nekog drugog ili trećeg može li nam netko pojasniti?
Tradicija je nešto što je tvoje. Prihvatiti tuđu tradiciju što to znači? Kako se to radi? Šta uopće znači “prihvatiti nečiju tradiciju kao svoju”.
Postoji u Bosni jedna tradicionalna muslimanska uspavanka za djecu koja se sačuvala u zapisima, u kojoj muslimanska majka, ljulja sina svoga, uspavljuje ga, i pjeva mu. Uči ga da kad odraste će biti veliki vojnik i konjanik i kako će udarit na Turčina.
Ta s koljena na koljeno, sačuvana pjesmica koja nije ništa nego izvorni bošnjački narodni napjev, svjedoči o nečem posve drugačijem od onog što nas danas uče svi bošnjački udžebnici.
Svjedoči da je u narodu bošnjačkom, muslimanskom, bez obzira na islamizaciju, u narodnoj kulturi, čuvan san, o otporu osvajaču.
Dječije pjesmice, uspavanke, igranke najbolje su očuvani etnološki obrasci u svih naroda. Pa tako i u Bošnjaka. Ako je bošnjačka majka, učila svoje dijete, da kad postane muškarac, ima ići na okupatora, mačem, tko su ti tunjisti, i tko su autori bošnjačkih udbženika, i u čije ime oni danas bošnjačku djecu uče drugačije? Jesu li oni Bošnjaci ili su , kako reče Cerić , il kako reče Alija il kako reče Kavazović: Turci, El Fatihovi sinovi ili potomci Otomana?
Ako pak ta turkofilna teza o “prihvaćanju tuđe tradicije” posve neometano stoji u bosanskim udžbenicima, a stoji, jasno stoji, bez ikakvog otpora bošnjačke inteligencije, nije li to jasno priznanje da su stari Bošnjaci, gradeći nove Bošnjake prihvatili tuđu tradiciju? Nije li to jasan dokaz da je Davoutoglu uspio kad je dolazio u Bosnu ugraditi u naše udžbenike otomanofiliju? Jer kad u BIH izraste milijun Bošnjaka koji će se potpuno odreći bošnjačke tradicije i zavoljeti isitnu po Davutogluu a ne istinu po svojim prabakama onda će i ovaj tekst postati potpuni falsifikat.
Ako sami bošnjački učenjaci svoju djecu dezinformiraju kroz školski sustav, da su njihovi djedovi, oduševljeno prihvatili tradiciju njihovog osvajača, iako nisu, koliko je to uopće zdravo za ponos jedne nacije? Nacije koja cijelo vrijeme tvrdi da joj je strana bilo kakva izdaja Bosne? I da su oni veći patrioti Bosne od nas? Je li Erdogan također veći patriot Bosne od nas kojima Otomani nikada neće biti simpatični?
Mogli bi listati bošnjačke udžbenike mjesecima, i svega bi našli. Ovo je tek kratak primjer, kako proces turkofilije, koji se povremeno manifestira na kojekakvim priredbama u Zenici ili u Predsjedništbu BIH nije tek na razini ekscesa. On je sustavan. I njega se svakodnevno tiska. On je dio ove države. Otomanofilija je dio BH sustava.
Turkofilija je danas dio jednog od tri oficijelan službena školska programa. Kada bi se germanofilija, ili rusofilija ove razine pojavila u hrvatskim ili srpskim udžbenicima na nogama bi bila cijela Bosna.
Zato valjda svi moramo ući u jednu školu pod jednim krovom i s jednim udžbenikom povijesti. Da bi nam svima bilo bolje. I da bismo prihvatili “građansku” unitarnu Bosnu.
Da učimo, kako je dolazak El Fatihovog mača, na vratove naših djedova i baka, bio zapravo civilizacijski pomak, i svjetlo s Istoka, koje nas je iz tamnice mraka i zatucanosti gurnulo u 4 stoljeća progresa, rahatluka i napretka. Na čemu su nam zavidile mnoge zapadne prijestolnice.
Ako budemo dobro učili, pod tim krovovima neootomanofilskog školskog sustava možda jednog dana dostignemo prosvijećenost Tunje Filipovića, i shvatimo da smo svi mi, Hrvati i Srbi, zapravo šizma. Nacionalna šizma. I sretno se vratimo u okrilje Bošnjaštva. Shvatimo da mi nismo Srbi i Hrvati. Baš onako kako je Tunjo pisao a i pričao kao naš ambasador u Londonu. Kojeg smo mi, Srbi i Hrvati, valjda za to plaćali. Dobro je da nije pričao engleski. Jer nekog bi tamo možda i uvjerio u to.
Ako budemo sretni i pametni možda postanemo dio inkluzivnog bošnjaštva. Koje je toliko divno da će nam oprostiti što ne volimo otomanske agresore, i što nam je trebalo cijelih 5, 6 stoljeća da shvatimo da su oni zapravo dobrice i totalni hipsteri.
A da smo mi samo tek zalutali pripadnici bošnjačkog naroda, koji imaju tu sreću, da oni pripadnici našeg naroda koji nisu zalutali nama opraštaju, i primaju nas nazad u okrilje našeg drevnog identiteta. Samo ako i mi prihvatimo tradiciju koju su oni prihvatili puno prije nas.
Ako budemo pametni, i dobri, možda čak jednog dana to i postignemo.
A.Z. l poskok.info
wpDiscuz