Milijunima se trese tlo pod nogama, prijeti im megapotres

Za čeljad nenaviklu na vijesti o potresima kao “normalne”, naći se na nekim dijelovima “vatrenog prstena” posljednjih dana moglo je biti vrlo stresno. U utorak 21. kolovoza potres magnitude 7,3 uzdrmao je istočnio dio obale Venezuele, tako snažno da su se u Caracasu odlamali komadi betona na najvišim katovima sasvim novih zgrada.

Dijelovi zgrada urušavali su se i na Trinidadu i Tobagu, odakle su stizale viralne fotografije poput one o pukotini u podu i tlu ispod u prepolovljenom restoranu, te na Granadi, a potres se osjetio i u Kolumbiji.

Bio je to najsnažniji potres koji je udario u Venezueli još od 1900. godine. No, to još nije vijest. Kao što nije vijest niti da je izostao tsunami ili to što je malo potom potres od 6,7 pogodio južnopacifičku otočnu državicu Vanuatu. Na otoku su stanovnici ljuljanje osjećali skoro pola minute i nije bilo žrtava. Mada, da je Vanuatu smješten nešto bliže epicentru usred Tihog oceana, nekih 200 kilometara sjevernije…

Konačno, još jedan potres od 6,3 stupnja uzdrmao je tlo oko 300 kilometara zapadno od gradića Bandon u Oregonu, točnije, na dubini od procijenjenih 10 kilometara ispod tihooceanskog dna. To što se tlo trese u krugu obala obiju Amerika, Australije i Azije nije nikakvo čudo. Možda nije čudo niti 214 ozbiljnijih potresa u tom krugu u tjedan dana.

No, ovaj put, unatoč tome što onaj potres u Venezueli čak niti ne spada u “vatreni krug”, nego je nastao na sudarištu karipske i južnoameričke ploče, u kanadskoj Britanskoj Kolumbiji, te u američkim državama Washington i Oregon zavladala je više ili manje otvorena zabrinutost da to možda nisu signali predstojećeg “velikog potresa”. Doduše, o tome se šuškalo već neko vrijeme.

Takav jedan “megapotres” bio bi, strahuje se, magnitude 8 ili čak i 9 stupnjeva, a kako je riječ o sjevernom dijelu zapadnoameričke obale uz Tihi ocean, ako ne strah, onda svakako zabrinutost vlada po gradovima kaskadske subdukcijske zone da bi možda sutra, možda bilo kad za naših života ovaj dio Zemlje mogao užasno nastradati. To mjesto na kojem se razmiču dvije tektonske ploče; s istočne strane sjeveroamerička, a s druge ploča Juan de Fuca.

Rasjedna linija pruža se paralelno s Kaskadskim gorjem koje se proteže od sjevera Kalifornije, uz obalu sve do Kanade. Najluđe od svega je to što je čovječanstvo postalo svjesno ugroženosti tog područja od potresa tek posljednjih 30-ak godina. Stoljećima se nitko od bijelaca nije obazirao na indijanske mitove koji su se širili usmenom predajom, o bici između mitske ptice rođene iz groma i kita.

Nitko se nije previše obazirao niti na otkrića nekolicine geofizičara s Caltecha koji su u 80-ima primijetili da u tom kraju na tom mjestu pukotine u stijenama jako podsjećaju na područja razmicanja tektonskih ploča drugdje po “vatrenom prstenu”. I dalje su svi, od obične do stručne javnosti smatrali da zapisa o potresima na sjeveru američke i kanadske pacifičke obale nema, da se nitko ne sjeća ikakvih bitnijih podrhtavanja tla, pa to znači da je to područje mirno.

Nije se puno promijenilo niti od 1986. kada su paleogeolozi počeli otkrivati “šume duhova”, područja gusto položenih debala koja su datirala iz 1700. godine, a koja su se našla na takvom mjestu i pod takvim uvjetima da se pojava mogla objasniti samo time da su ta područja odjednom propala kakva dva metra niže, ispod razine mora, te da ih je prekrio morski pijesak, primjerice uslijed kakvog tsunamija. 1995., kada je pronađena još jedna slična “šuma duhova”, ali ovaj put koja je datirala još iz 900. prije Nove ere, stvari su se naglo promijenile.

1996., konačno, japanski seizmolog Kenji Satake pronašao je u povijesnim arhivima u svojoj zemlji zapise koji su govorili o tsunamiju iz 1700. godine koji je pogodio otok Honšu dvometarskim valom, te da su tada svi u Japanu bili potpuno iznenađeni jer nisu primijetili apsolutno nikakav potres kojim bi mogli objasniti taj tsunami.

Bio je to dokaz da je Brian Atwater, koji je tada već 10 godina sve oko sebe uvjeravao da se tu događa nešto jako gadno, cijelo vrijeme bio u pravu. Krenulo je proučavanje, računanje, ispalo je da je potres taj dio Sjeverne Amerike pogodio u noći između 27. i 28. siječnja 1700., da je bio snažniji od 9 stupnjeva, te da je prouzročio tsunami kojemu je trebalo samo 10 sati da prijeđe Tihi ocean i udari o obale Japana. Bio je to potres 30 puta gori od najgorih ikada predviđenih za rasjed San Andreas.

USGS/ CC BY 4.0

Ispalo je, također, da to područje uopće ne miruje, nego da jedna ploča pod drugu, onu kontinentalnu, klizi brzinom od 4 centimetra godišnje, te da se ovdje ne događa situacija poput one južnije u Kaliforniji, da potresi izbijaju relativno često, nego se ovdje potresi događaju puno rjeđe, ali zato kada se dogode, da su kataklizmičke siline.

2010. godine jedna studija ustvrdila je da postoje šanse od 37 posto ili veće da se na tom području; od Eugenea i Portlanda do Seattlea i sjevernije, do 2060. godine dogodi potres snažniji od 8 stupnjeva. Znanstvenici se uglavnom slažu da se takvi megapotresi na tom mjestu događaju svakih između 300 i 500 godina.

Potom se krenulo sa statistikom, koja bi u slučaju takve katastrofe bila baš gadna zato što se u Washingtonu i Oregonu nikada nije gradilo u skladu s projiciranom otpornosti od potresa kao što je slučaj u Kaliforniji. Zato bi, procjenjuje se, potres od osam stupnjeva u samo nekoliko sekundi u tom pojasu pobio 13.000 ljudi, ranio ih još 27.000, prouzročio zbjeg oko milijun ljudi, a zahvaljujući iskustvima i proučavanju tsunamija u 21. stoljeću, smatra se da bi val tsunamija dosezao visinu do 30 metara.

VOA/ PUBLIC DOMAIN

Takve prognoze nije isključeno da su još i preblage, jer neke druge studije navode da bi već i potres od 6,7 stupnjeva samo u Seattleu pobio 7700 ljudi, da bi uništio 39.000 zgrada, prouzročio 130 požara istodobno i da bi pričinio materijalnu štetu od 33 milijarde dolara. 2009. skupina seizmologa procijenila je da je opasnost u tom području između 10 i 14 posto da bi do 2060. godine tu mogao udariti potres od čak devet stupnjeva po Richteru.