Foreign Policy time implicira da se Rusi šire tek tamo gdje Amerikanci popuste s utjecajem. Međutim slučaj Krima ih demantira. Naime Rusi su intervenirali na Krim iako je utjecaj SAD-a u Ukrajini bio neupitno jak.
Magazin naglašava da glavna meta Moskve nije Hrvatska, koja je članica EU i NATO-a, niti Srbija koja ima dugu prijateljsku vezu s Rusijom.
“Kremlj je fokusiran na Bosnu i Hercegovinu, zemlju koja je okrenuta Zapadu, ali koja je sklona destabiliziranju pogotovo pred ovogodišnje izbore. BiH je administrativno podijeljena na dva entiteta – Federaciju BiH koja je sačinjena većinom od hrvatskog i bošnjačkog stanovništva te Republiku Srpsku sa srpskom većinom.
Ruska politika usmjerena je ka ohrabrivanju separatizma u RS-u”, piše Foreign Policy.
Utjecaj Moskve ovih dana djeluje preko Srpske pravoslavne crkve. U rujnu će u Banja Luci biti položen kamen temeljac za crkvu koju je financirala Rusija, a koja će biti izgrađena u čast ruskog cara Nikole II koji je stao u obranu Srbije nakon izbijanja Prvog svjetskog rata.
“Najveći utjecaj Kremlja se provodi kroz sigurnosne agencije Republike Srpske. Entitet nema svoju vojsku, ali ima svoju policiju koja blisko surađuje s Moskvom. Ta suradnja se očituje u obavještajnom sektoru, protuterorističkim aktivnostima i borbi protiv cyber kriminala. RS je također pristao da bude domaćin ruskim instruktorima, ali i da službenike policije šalje na obuku u Rusiju”, piše američki list.
Akademici u RS-u ne kriju privrženost Moskvi, a jedan od njih je dekan Fakulteta bezbjednosnih nauka Predrag Ceranić koji je autor knjige “Kome to smetaju ‘mali Rusi'”. U ovom slučaju, za Ceranića su “mali Rusi” Srbi. On smatra da su Balkan i Bliski istok centri fokusa velikih sila.
Također, bivši oficir Vojske Republike Srpske Tihomir Ivanović predaje na ruskoj vojnoj akademiji, dok je njegov sin student teologije u Moskvi i aktivist crkvenih poslova u RS-u, Rusiji i Srbiji.
“Pod izgovorom borbe protiv terorizma RS jača svoju policiju na takav način da podsjeća na militarizaciju. Nabavlja se prekomjeran broj dugih cijevi, a gradi se kamp za treniranje regruta na području bivše kasarne Zalužani”, piše Foreign Policy.
Tu je i humanitarna suradnja poput one koju Rusija ima s gradom Nišom. Ipak, ruski humanitarci koji tvrde da su u Srbiji zbog prevencije poplava imaju diplomatski imunitet, što izaziva sumnju u prirodu njihovog djelovanja.
Suradnja s bivšim vojnicima VRS-a ogleda se u njihovim putovanjima u istočnu Ukrajinu i Siriju gdje djeluju kao borci na ruskoj strani ili stranama koje podržava zvanična Moskva.
“Iako Rusija ne ispoljava jasan politički utjecaj u tom bh. entitetu, predsjednik RS-a Milorad Dodik često pokazuje želju da igra na prorusku kartu iako su pojedini njegovi saveznici otvoreno prozapadno orijentisani. Dodik često uzburkava emocije podsjećanjem birača da Sarajevo zanemaruje srpske žrtve tokom rata ’90-ih.
Nazivajući svoje protivnike u RS-u “suradnicima Zapada”, Dodik se javno približava Moskvi, a sve češće izražava negodovanje zbog ‘zapadne politike’. Dodik želi zadržati status quo u BiH jer to garantira autonomiju bosanskih Srba, ali nije jasno želi li otcjepljenje, mada to često cinično spominje”, kaže Foreign Policy.
Za sada, piše list, veze Banje Luke i Moskve su simbolične, ali veze će jačati ukoliko Dodik pobijedi na izborima. Rusija vjerovatno neće činiti nagle poteze, ali će njen utjecaj izazvati Sarajevo ili Zapad da reagira ili spriječi eventualnu secesiju prilikom čega će uloga Rusije postati očigledna.
“Rusija bi mogla postati nepredvidljiva, a ukoliko zatvori oči – Zapad bi tada mogao otrkiti da je za bilo kakvu intervenciju u Bosni i Hercegovini prekasno”, zaključuje Foreign Policy.
wpDiscuz