Odlazak na grob Paveliću ljudi taje, ali za ove se doznalo

Jedan rođen u zabiti kod Konjica, drugi u sličnoj takvoj kod Ljubuškog. Grobove Ante Pavelića i Vjekoslava Luburića vjerojatnije je da će Španjolska prema slovu novog zakona premjestiti na “manje vidljiva mjesta”, čitaj skloniti od pogleda javnosti, nego da će doći do niza vrlo čudnih dogovora po kojem bi se njihove ostatke transportirali u matičnu državu – dakako, govorimo o Bosni i Hercegovini.

Obojica su nakon Drugog svjetskog rata bježala pod okrilje fašističkih diktatura po Španjolskoj i Južnoj Americi kako im se ne bi sudilo za ratne zločine, pa su tako i posljednje, ili možda pretposljednje počivalište pronašli jedan u Madridu, drugi u Valenciji.

A kako su u Španjolskoj, zbog peglanja ideološkog sukoba unutar nacije, slična mjesta tolerirali i nakon smrti Francisca Franca, Pavelićev i Luburićev grob nisu dirali, oni se ni posmrtno nisu vraćali u BiH, još manje u Hrvatsku, kojima nije palo na pamet da ih žele nazad.

Ali su se zato pojedine istaknute osobe itekako kompromitirale kad se ispostavilo da su hodočastili dvojici od najgorih zločinaca protiv čovječnosti u kvislinškom režimu NDH u Drugom svjetskom ratu.

Bio je ljetni ili proljetni dan 1996. kada je tad 30-godišnji Davor Šukerpozirao pored Pavelićevog groba na Cementerio Sacramental de San Isidro. U crvenoj majici kratkih rukava, u trapericama pozirao je Šuker koji je upravo prešao iz Seville u Real, koji je bio na vrhuncu karijere još narednih nekoliko godina, pa je angažman u Madridu iskoristio kako bi provjerio je li taj grob doista od zlata ili običan, kameni, s ukrasnim elementima blizu kiča.

YOUTUBE

Kada su 2010. fotografije procurile u javnost, vrlo je zanimljiva bila reakcija Ćire Blaževića: “Sine, on se zaje…! Ko je… Antu Pavelića, zločinca?!” Rekao je, što zapravo i stoji, da je Šuker sportaš, da je najveće prijatelje imao među Srbima, poput Mijatovića i Savićevića. “Zaboravimo prošlost! Ako se budemo tamo vraćali, onda najbolje da i jedni i drugi da idemo u p… materinu”, govorio je tada Ćiro.

Ali nije to otkriće bilo i jedini skandal. Ispalo je da se Šuker nije osramotio samo zato što je obišao grob čovjeka kojega su čak i mase ustaša prezirale iz niza razloga, nego i zbog posebnog društva u kojem je tada bio.

S njim je bio i danas pokojni Zoran Petrović koji je dosta godina poslije oslobođen kao jedan od optuženih u procesu protiv tzv. zločinačke organizacije, i to za sudski nedokazano naručivanje ubojstva. Petrovića se spominjalo kao vrlo bliskog naknadno ubijenom Zlatku Bagariću, poznatom kao “kralj kocke” i bliskom prijatelju Šukera.

Treći na grobu “ne od zlata” bio je toga dana Miljenko Žaja Krojf, koji će biti s Bagarićem u društvu baš kad su ga naknadno ubili, koji će i sam jedva preživjeti žestoku eksploziju svog automobila u lipnju 1999. usred vožnje u Dubravi, uslijed čega će ostati invalid.

Kao jedan od onih koji su posjetili Pavelićev grob, i to 2003., prije nekoliko godina iskrsnuo je u javnosti i današnji ministar zdravstva Milan Kujundžić. Njegovo objašnjenje bilo je bitno manje konfliktno od džumbusa što ga je izazvao Šukerov posjet.

“Tada nisam bio u politici. Čisto turistički i iz znatiželje sam posjetio i Francov i Pavelićev grob. Pavelić je jedna nesretna osoba iz hrvatske povijesti”, izjavljivao je kasnije, između ostalog i za Express, te je govorio da će posjetiti i Titov grob iz istih motiva kad ga nekad put navede u Beograd. Ostalo je nejasno je li te 2003. organizirao grupni posjet Pavelićevom grobu.

Na Kujundžićevoj izjavi tada je profitirao Anto Đapić, isključivo među svojim ekstremno desnim biračkim tijelom, rekavši: “Kad ja odem na Pavelićev grob, neću to učiniti iz znatiželje nego iz jasne namjere.” Iz toga bi se dalo zaključiti da Đapić nikada nije bio na grobu jednog od najprezrenijih ljudi koji su živjeli u Europi.

WIKIPEDIA

Taj isti Đapić je, inače, u 90-ima bio u onakvom HSP-u koji je u kampanjama lijepio karte RH izjednačene s HDZ-om koja je prikazivala Hrvatsku bez okupiranih područja tijekom rata, SRH izjednačene s SDP-om u avnojskim granicama današnje Hrvatske, te HSP s granicama NDH, doduše, krivotvorenima jer su tu nadodali i Istru i Rijeku i prodane dijelove Dalmacije i Sandžak i Baranju i Međimurje s dijelom Zagorja… Ali, do Madrida mu se nije dalo potegnuti.

Jedna od zanimljivih stvari s posjećivanjem Pavelićevog groba je i to što se time ljudi javno baš ne busaju u prsa. Nije da se srame priznati osobno, ali to mjesto, odavanje počasti ustaškoj ideologiji, i danas je u Hrvatskoj uvelike tabu, točka zazora, iako, ima tih posjetitelja i danas. S raznim motivima.

Boris Beck je nedavno pisao o iskustvu njegovog prijatelja koji je na groblje, kako se da shvatiti, doista došao iz znatiželje. “Pavelića traže!”, dobacila je domarka portiru koji nije razumio engleski jezik i tako je Beckov prijatelj pronašao mjesto gdje leži čovjek kojega su optuživali i da je ubijao manjine, da je na cjedilu ostavio svoju vojsku, da je prodao velike dijelove zemlje, da je bio vođa marionetskog režima.

Zanimljiv je bio opis motiva bivšeg vođe navijačke skupine BBB za posjet Pavelićevom grobu otprije nekoliko godina. Riječi Gorana Kovača Mackaprenosio je Tomislav Židak: “Godinama sam bio etiketiran kao jugonostalgičar i SDP-ovac i zato sam s oko dvjesto navijača otišao na grob Ante Pavelića, zapalili smo svijeće, vidjeli tamo i Spajićev vijenac, otpjevali hrvatsku himnu i otišli prema stadionu.”

Nije veliko iznenađenje to što je svoj trag ostavio i pokojni kontroverzni predsjednik NK Hrvatski dragovoljac Stjepan Spajić. Ali je iznenađenje bilo priznanje vođe BBB-a da se Paveliću išao pokloniti kako bi skinuo sa sebe sumnju da je valjda ideološki nepodoban u svojoj navijačkoj organizaciji.

Posebno bi zanimljivo bilo vidjeti koliko su, zapravo jesu li uopće, grob Pavelića posjećivali sljedbenici Luburića i obratno.