Sad je nogomet opijum za narod, zato ga Crkva ignorira

Zlouporaba sporta od strane politike postala je uobičajena slika na svim velikim sportskim natjecanjima. Dovoljno je bilo vidjeti svjetske političke besprizornike tijekom Svjetskog prvenstva u Rusiji kako se bahato i s visoka kite tuđim perjem. Jedna od najpoznatijih maksima Karla Marxa, koju je nesmiljeno koristio ideološki aparat socijalističke Jugoslavije, bila je ona o religiji kao opijumu za mase. Vrijedi li ta sintagma danas? Čini se da ne vrijedi.

Josip Mlakić l express.hr

Religiju je danas moguće zlouporabiti u političke svrhe, ali samo kao zamjensku ideologiju, dok ona u globalnom kontekstu nema ni približno toliko značenje niti snagu kao u vrijeme u kojem je nastala. Međutim, u današnjem svijetu postoji zamjenski “opijum” koji funkcionira gotovo kao Marxova religija. Pogodili ste, radi se o nogometu.

Nogomet je već poodavno pretvoren u neku vrstu pseudoreligije, pogotovo od kada je uspostavljen novi format Uefine Lige prvaka te enormne zarade koje su to pratile. Poveznice, odnosno analogije između religije i nogometa su brojne: od navijača kao vjernika koji “vjeruju”, odnosno “ne vjeruju” u uspjeh svoje momčadi, gdje je promjena predmeta obožavanja, omiljenoga kluba, izdaja ravna religijskom konvertitstvu koje kod jednih, “svojih”, izaziva prijezir, a kod drugih služi kao uzor, primjer poželjne “evangelizacije”.

Također, navijači, odnosno “vjernici” koji možda ne sudjeluju zdušno u tim jeftinim ceremonijalima riskiraju da budu proglašeni izdajnicima, odnosno “hereticima“. Zatim je tu bahato i nadmeno podcjenjivanje drugih. Dobar primjer su engleski mediji uoči sraza njihove nogometne reprezentacije s Hrvatskom u polufinalu Svjetskog prvenstva, pogotovo ako uzmemo u obzir da je “sakralizacija” nogometa u gore opisanom kontekstu upravo u Engleskoj dosegnula svoj vrhunac.

Tu su zatim izrazi poput “osveta” te, na primjer, “pregaziti protivnika kao plitak potok”, što je neka vrsta pseudoreligijskog prozelitizma. A da ne govorimo o “umiranju“, “mučeništvu” te cijelom nizu drugih religijskih simbola koji se danas gotovo pa prirodno koriste kad se govori o jednoj iznimno lijepoj i spektakularnoj igri kakva je nogomet.

ROBERT ANIĆ/PIXSELL

U tom smislu možemo drakonske Fifine novčane kazne nacionalnim nogometnim savezima promatrati kao neku vrstu dogmatizma koji svoje ideološko pokriće crpi iz uzusa političke korektnosti kao jednog od ključnih narativa za iskrivljivanje stvarnosti u kojoj živimo. Možemo, također, govoriti i o svojevrsnoj “ekskomunikaciji” koju je na svojoj koži iskusio, primjerice, Ognjen Vukojević, i to zbog jedne u principu lijepe i humane geste.

Svojevrsna simbioza politike i sporta najviše dolazi do izražaja u slučajevima iznimnih sportskih uspjeha, kao što je to slučaj s Hrvatskom ovih dana, jer doći u finale Svjetskog prvenstva u nogometu je sportski Mount Everest, koji je dostižan samo najvećima. U toj sveopćoj euforiji oko nogometa pomalo je zanimljiv izostanak aktivnijeg sudjelovanja Crkve, iako je Crkva u nekim ranijim slučajevima, kad je riječ o “raspirivanju patriotizma”, uvijek bila u prvim redovima.

Zbog čega se to događa? Možda upravo zbog tih pseudoreligijskih elemenata u priči o nogometu, čime se nogomet pretvara u neku vrstu “konkurencije”? Način prikazivanja Svjetskog prvenstva u hrvatskim informativnim emisijama, gdje se težište stavlja na proslave u hrvatskim gradovima, pomalo je dosadan i predvidiv, ali je jedna stvar u tome iznimno zanimljiva: u religijskom smislu izraz “Crkva u Hrvata” obuhvaća i Crkvu u BiH, dok to s nogometom nije slučaj. BiH, odnosno Hrvati iz te zemlje, su iz uspjeha hrvatskih sportaša uglavnom isključeni.

Naime, niti u jednom od onih silnih priloga koji su prikazivani na hrvatskim javnim televizijama, ili ga ja nisam vidio, nije prikazano slavlje iz Livna, na primjer, odakle je hrvatski izbornik. Ili iz Mostara, odakle je hrvatski reprezentativac Tin Jedvaj. Ili iz Kraljeve Sutjeske, srca katoličko-bosanske duhovnosti, odakle je Dejan Lovren. Ili iz Žepča, rodnog mjesta majke Ivana Rakitića, u koje Rakitić s vremena na vrijeme svraća.

Da je Dalić kojim slučajem njemački izbornik i da je doveo Njemačku do finala, bi li neka od njemačkih televizija prikazala djelić atmosfere iz Livna, primjerice? Uvjeren sam da bi. Hrvatska se ponosi uspjesima sportaša podrijetlom iz BiH, ali se prema njima odnosi kao, na primjer, Francuska prema svojim fenomenalnim tamnoputim igračima, poput Mbappea ili Pogbe, koji su motor jedne nove atomske Francuske.

Prilikom prijenosa utakmica u kojima igra Francuska, u trenucima u kojima kamera prikazuje navijače, među onim francuskim gotovo je nemoguće vidjeti tamnoputo lice. Jesu li Francuzi trebali svjesno “prošarati” tribine na kojima su njihovi navijači? Mislim da jesu.

Ali ne zbog političke korektnosti i sličnih gluposti, trebali su to napraviti iz čina zahvalnosti prema svojim sjajnim nogometašima afričkih korijena, da pokažu da je njihov uspjeh na neki način i uspjeh nesretnih zemalja iz kojih potječu, jer je to možda u tom trenutku jedini tračak utjehe Mbappeovim ili Pogbinim zemljacima, kao što su to Hrvatima u BiH ovih dana pobjede hrvatske reprezentacije, bez obzira što to iz vizure Uefinih “dogmata”, ali i iz vizure bošnjačkih nacionalista, nije politički korektno.

Hrvatska je to trebala napraviti iz poštovanja prema cijelom nizu vrhunskih nogometaša podrijetlom iz BiH koji su sudjelovali u povijesnim uspjesima hrvatskog nogometa, poput Dejana Lovrena, Vedrana Ćorluke, Marija Mandžukića, Matea Kovačića, Ivana Rakitića, iz današnje generacije, ili braće Kovač, Davora Šukera, Josipa Šimunića, Stjepana Tomasa, Marija Stanića, da spomenem samo neke, iz prethodnih generacija.

A vrlo važno je istaknuti i to da su kreatori oba povijesna uspjeha hrvatskog nogometa bili jedan Travničanin (Ćiro Blažević) i jedan Livnjak (Zlatko Dalić). A, uzgred, i HTV-ov komentator Svjetskog prvenstva Drago Ćosićpodrijetlom je iz BiH, iz Teslića. Jednoj od sličnih zlouporaba sporta, odnosno nogometa, svjedočili smo ovih dana.

Naime, Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, nakon otvaranja manifestacije Kulturno-vjerska baština Hrvata Bosne i Hercegovine u Zagrebu, te susreta Hrvata iz BiH koji žive u Republici Hrvatskoj, s posjetiteljima ove manifestacije, pratio je četvrtfinalnu utakmicu Hrvatska – Rusija. Gledanje je organizirano vani, ispred ulaza u Hrvatsku maticu iseljenika u Zagrebu. Uz Čovića, iz prvog reda, utakmicu su promatrali kardinal Vinko Puljić te cijeli niz dužnosnika bosanskohercegovačkog HDZ-a.

Također, tad se okupilo u Zagrebu mnogo KUD-ova i udruga iz BiH. Ono što je posebno zanimljivo, nakon zajedničke mise koju je predvodio kardinal Puljić, svi koji su došli u Zagreb iz BiH mogli su se registrirati za sljedeće izbore u BiH ako to kojim slučajem nisu učinili u sredinama u kojima žive. Razgovarao sam s nekima od tih ljudi kojima je njihov odlazak u Zagreb predstavljen drugačije, te su se nakon svega osjećali zlouporabljenim i poniženim.

Postavlja se pitanje zbog čega, primjerice, kardinal Puljić i Dragan Čović nisu javno gledali utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije u Kraljevoj Sutjesci, odakle potječe jedan od ključnih igrača današnje hrvatske reprezentacije, Dejan Lovren, čija je obitelj prebjegla u Hrvatsku neposredno prije brutalnog etničkog čišćenja općine Kakanj, u kojoj se nalazi Kraljeva Sutjeska, te jedan od tri najvažnija samostana provincije Bosne Srebrene (uz Fojnicu i Kreševo).

GORAN STANZL/PIXSELL

Razlog je jednostavan: broj izbornih glasova iz Kraljeve Sutjeskeneusporedivo je manji od onoga iz Zagreba. Ne znam postoje li slične statistike, ali mislim da je Zagreb vjerojatno najveća izborna jedinica bosanskohercegovačkih Hrvata. Napisao sam nedavno kako je svaka lokalna sredina u BiH politici vrijedna onoliko koliko im donosi izbornih glasova. Zagreb je stoga bosanskohercegovačkim političarima iznimno važan, ali ne samo zbog toga.

Naime, Hrvati koji su se iselili iz BiH od politike ništa posebno ne traže, sentiment je počesto dovoljno pogonsko gorivo za izlazak na izbore, dok šačici preostalih Hrvata u Kraljevoj Sutjesci ipak treba osigurati nešto, barem elementarnu sigurnost, što često nije slučaj.

U ovom slučaju, dakle, možemo govoriti o izbornom inženjeringu koji ne pokazuje stvarno stanje na terenu nego je samo jedan vid samozavaravanja, odnosno služi tek tome da se pojedina politička opcija dočepa vlasti te da se dobije novo vrijeme za (ne)rad kadrova kojima je jedina kvaliteta stranačka poslušnost, a metoda rada “netalasanje”. Najeklatantniji primjer tog izbornog inženjeringa u BiH, na kojem se može vidjeti koliko je to poguban proces, je Srebrenica iz jednog od ranijih predizbornih ciklusa.

Tad se cijeli niz javnih osoba iz Sarajeva, novinara, sportaša, celebrityja, političara, registriralo za glasovanje u tom gradu. Te godine pobijedio je zajednički bošnjački kandidat, što se pokazalo Pirovom pobjedom, jer je već u sljedećem izbornom ciklusu gradonačelnik Srebrenice prvi puta postao kandidat Dodikova SNSD-a. Umjesto da pozitivnim procesima ožive “grad mrtvih”, politika je odabrala onaj najpogubniji, izborni inženjering.

Hoće li politika barem donekle uspjeti iskoristiti nevjerojatan uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, kako ona u Hrvatskoj tako i ona u BiH, pretvoriti ga u nešto konkretno, dalekosežno? U tom slučaju mogla bi im se i oprostiti paradiranja po počasnim ložama ruskih stadiona ili zavlačenja u svlačionice.

Odgovorit ću i ovaj put starom bosanskom poslovicom: “Dabogda, kćeri, da te beg uzme!” Koji je razlog ovom pesimizmu? Prije svega lik i dosadašnja djela političke elite kojima je nogomet samo sredstvo, jedno od neizgovorenih lažnih obećanja, slika iznimnog uspjeha projicirana na sebe, ali, nažalost, ne i poticaj.