Koliko god bila slatka ova pobjeda nad Engleskom – koja je s nepodnošljivom arogancijom hrvatsku nogometnu reprezentaciju nazivala “mrtvacima” i inim uvredama – treba se radije sjetiti izjave veleposlanika Andrewa Dalgleisha koji je kazao da je njegovo srce hrvatsko.
Ma i diplomatska, ta je izjava ono što odzvanja i dalje u ušima i po čemu valja pamtiti večerašnjeg suparnika: pobijedili smo nacionalnu reprezentaciju zemlje koja je kolijevka nogometa, zemlje koja ima moguće najjaču nogometnu ligu svijeta, i to tim je ova pobjeda veća i značajnija.
Engleska ni nakon pola stoljeća neće vidjeti finale, nogomet se ne vraća kući kako je to želio David Beckham, no ja sam siguran da Englezi kakav je gospodin Dalgleish uživaju u činjenici da će jedna mala zemlja kakva je Hrvatska igrati svoje prvo nogometno finale.
Moji prijatelji rasuti širom svijeta, najviše naravno Berlineri, čestitaju mi bez prestanka: oni, kao i prijatelji iz Italije, znaju što to znači biti finalist SP u nogometu, i dive se Hrvatskoj.
Što god bilo u finalu – a sve je moguće i kao što i večerašnja pobjeda pokazuje treba do kraja vjerovati da je nogomet igra koju igra 22 igrača i u kojoj na kraju pobjede Hrvati – mi smo već pobjednici.
Jer nema kutka svijeta u kojem se s udivljenjem ne gleda na ove pobjede i Hrvatsku. Udivljenjem, upravo zato jer se shvaća kolika je vrijednost ovako velikog pothvata reprezentacije ovako male zemlje.
Zato valja čestitati Englezima i bez onoga što Nijemci zovu Schadenfreude, užitka u tuđem poniženju, okrenuti se, i krenuti prema finalu.
Finalu za koje Hrvatskoj nije trebalo pola stoljeća. 🙂
Romano Bolković