On je mogao spriječiti krvavi raspad Jugoslavije

Zvali su ga najboljim pregovaračem na svijetu. Spriječio je rat između Turske i Grčke, zaustavio je sukob u Zimbabveu nakon gotovo petnaest godina krvavog ratovanja, desetljećima je vršio neke od najtežih dužnosti u britanskoj vladi, ali svijet će ga pamtiti po neuspjehu na području bivše Jugoslavije.

Peter Carington, barun od Carringtona, umro je u utorak, pomalo simbolično, u tjednu kada se obilježava masakr u Srebrenici što je najgori genocid na europskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata i gdje se jasno pokazuje koliko je ta famozna međunarodna zajednica bila nesposobna zaustaviti pokolje tijekom krvavog raspada Jugoslavije.

Na prijelazu devedesetih, kad se po Jugoslaviji već opasno kuhalo, Carrington je uživao u svojoj mirovini već nekoliko godina. Naime, on je 1982. godine bio ministar vanjskih poslova u vladi Margaret Thatcher i podnio je ostavku nakon argentinske invazije na Falklandsko otočje. Dvije godine kasnije je postao glavni tajnik NATO-a, ali je 1988. otišao u poprilično zasluženu mirovinu.

Mirovna konferencija u Hagu održana početkom rujna 1991. godine, trebala je zaustaviti rat u Hrvatskoj i Carringtonu je povjereno njeno vođenje. Međutim, 12 članica tadašnje Europske zajednice, nije se moglo dogovoriti oko ničega. Kako se nisu mogli dogovoriti što zapravo žele, cjelovitu Jugoslaviju, pojedinačne države s granicama iz Jugoslavije ili će priznati teritorijalne pretenzije Srba, EZ je besposlenopromatrala rasplamsavanje rata. Jedno vrijeme se govorilo da bi trebalo poslati i europske trupe kako bi smirile situaciju, ali Velika Britanija uz podršku Danske i Portugala je to zaustavila.

Kasnije je Francuska tražila slanje bataljuna Ujedinjenih naroda, ali Vijeće sigurnosti se nije moglo dogovoriti ni oko toga pa je samo uveden katastrofalni embargo na uvoz oružja. Osim što je otvorena prilika raznim krijumčarima da se pošteno obogate, omogućeno je raznim paravojnim jedinicama pobunjenih Srba da postanu jedine dobro opremljene jedinice na ovom području što je imalo svoj poseban utjecaj na rat.

Carringtonu ipak svi priznaju da je uspijevao pronaći neobične saveznike. Određeni stručni časopisi u svojim analizama donose priču kako je u studenom 1991. godine predstavio mirovni plan gdje bi se očuvala Jugoslavija, ali bi republike i pokrajine dobile znatno veću autonomiju, a i područja gdje je manjinsko stanovništvo bi imala svoju autonomiju. Priča se da je čak i crnogorski predstavnik Momir Bulatović podržao taj plan, ali Carrington nije mogao slomiti Slobodana Miloševića. Usprkos brojnim razgovorima u četiri oka, često su trajali i po nekoliko sati, Milošević je ostao čvrst u svojim zahtjevima za Jugoslavijom koja bi zapravo bila Velika Srbija.

Otprilike u to vrijeme je Vukovar već bio pod opsadom i bilo je očito da se nešto krvavosprema. Međutim, Carrington je bio uvjeren da se sve može riješiti mirnim putem. Kasnije će u javnost izići i priče da je on osobno zaustavio proboj blokade Vukovara. Mate Granić je za Večernji list kazao da je nakon početka proboja prema Bogdanovcima i Mirkovcima Carrington nazvao Franju Tuđmana i kazao da bi to bilo kršenje primirje čime bi zaustavio mirovne pregoovre, dolazak UN-a i međunarodno priznanje Hrvatske.

Njegov neuspjeh dao je priliku Ujedinjenim narodima da se snažnije uključe u zaustavljanje rata u Hrvatskoj. Kad je krajem kolovoza 1992. godine dao ostavku, Carrington nije imao niti jednu lijepu riječ za naše političare. “Mojim nasljednicima poručujem da se spreme na političare u Jugoslaviji koji stalno krše svoja obećanja”, kazao je Carrington.

Ni godinama kasnije nije bio nimalo benevolentniji prema ovdašnjim političarima. Kad je NATO zaustavio rat na Kosovu bombardiranjem Srbije, Carington je rekao da je to bila glupost svjetske klase zato što je jer su samo natjerali tisuće Albanaca u bijeg. “Ne branim Srbiju jer mislim da su bili ekstremno glupi kad su Kosovu ukinuli autonomiju koju im je dao Tito”, rekao je krajem devedesetih godina Carrington da bi u istom intervjuu kazao: “Slobodan Milošević nije ništa veći ratni zločinac od Franje Tuđmana koji je etnički počistio Krajinu od 200.00 Srba. Pa se nitko nije previše živcirao oko toga”.

Britanski mediji će ovih dana vjerojatno govoriti o posljednjem preživjelom ministru iz doba Winstona Churchilla, famoznom pregovaraču, velikom diplomatu i odlikovanom plemiću. U Hrvatskoj njegovo djelovanje ostavlja gorak okus u ustima, a vjerojatno neće biti ništa popularniji niti u Srbiji jer je čak i njegov neuspjeh u stvaranju mira zaustavio Slobine ideje u koje su mnogi u Srbiji vjerovali.