Ni jedan naš političar u formuli uspjeha ne koristi riječ ‘poniznost’, za razliku od izbornika koji je senzacija na SP-uDalićeva Hrvatska je savršena suprotnost Kolindinoj i Plenkovićevoj Hrvatskoj, odnosno “političkoj Hrvatskoj” uopće. Prva je uspješna, nesavladiva i izaziva divljenje svijeta te je u silovitom usponu u najoštrijoj konkurenciji na planetu.
Svi se pitaju koja je tajna njezina uspjeha – tako sićušna država, Moskva ima četiri puta više stanovnika od nje, a u nogometu čini čuda, dok se za onu pravu, realnu Hrvatsku svi pitaju – kako je moguće upropastiti takav komadić zemlje u kojemu bi sve što dotakneš moglo postati zlato? Kako objasniti činjenicu da je Hrvatska postala poprište “egzodusa biblijskih razmjera”, koji zaobilaze i Afganistanci, premda bi mogla hraniti osam, devet, deset milijuna duša? Imati stope rasta od osam, devet posto, služiti kao uzor, a ne kao opomena?
Čini se da je filozofija leadershipa presudna. Ovu istu momčad vodio je Ante Čačić, čiju su zadnju dionicu mediji ispratili naslovima: “Katastrofa je na pomolu”, “Šokantnih 1-1 s Finskom”, “Čačić je prekrižen, nogometaši mu okrenuli leđa”… U Čačićevoj se pozadini nazirao “veliki meštar sviju hulja”, danas emigrant, Zdravko Mamić, koji je reprezentaciju doživljavao kao vlastitu tržnicu, na kojoj je mrčio milijune.
Sve je bilo podređeno toj logici. Uspjeh je bio mjeren samo na tržnici na kojoj su se prodavali nogometaši pa je prema toj logici krojen i sastav. Češće se čuvao vrabac u ruci, no što se lovio golub na grani, pa ipak, svaki je uspjeh davao krila euforiji i mitomaniji. Zlatko Dalić je vratio poštovanje jednoj, u rječniku hrvatske javne scene, zaboravljenoj riječi: poniznost. Mnogima je zaparala uši jer je tako rijetko čujemo.
“Uvijek treba vjerovati, pa će onda to i doći. Neće samo od sebe. A to su prihvatili i dečki. I oni vjeruju. Samo ako ostanemo ponizni možemo puno. Ne smijemo dopustiti da nas prebaci, jer onda neće biti dobro. Idemo korak po korak, a ovo neka nam bude zamašnjak…” Kolinda je svoju pobjedu proslavila drugačijim riječima.
“Ne dam da mi itko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata, jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta. To vam obećavam ovdje večeras…”, rekla je predsjednica. Vrh svijeta Kolinda je mogla vidjeti samo u svlačionici “vatrenih”, a Dalić nezadrživo juri prema njemu. Nju je, očito, prebacilo – od te najave do “sukreiranja američke politike” i naguravanja na slikanju s Trumpom ona ne zna za riječ “poniznost”.
Kolinda, to nije realna moć, ona nema ovlasti i može djelovati kao primjer, jezikom, gestama, skromnošću, no to nažalost nije slučaj. Bilo bi jako lijepo Dalićeve poruke čuti s Pantovčaka, no njegova je taktika poučna i za Markov trg. Andrej Plenković igra kao Rusija, njegov je koncept “tvrdi bunker” – on je “parkirao autobus” u svoj prostor obrane i ne dopušta da mu protivnici s druge strane – Bernardić i Sinčić – daju zgoditak.
On računa na penale, domaći teren i činjenicu da u nogometu, kako nedavno reče jedan naš bivši reprezentativac, “nema Milke Babović” – nitko tu ne vidi raznobojne šljokice, ljepotu igre, romantiku starih dana – pamti se samo rezultat, a politika je u Hrvatskoj sport, da parafraziramo Linekera, u kojemu se natječe nekoliko momčadi, ali uvijek na kraju pobjeđuje HDZ.
Andrej Plenković nikad neće krenuti glavom na kopačku, on se ne usudi napasti ni agencije, općine i gradove, ni županije i institute, ni uhljebe i parazite, naročito ne “vijeće čuvara revolucije” iz šatora u Savskoj (to je njegova Argentina), jer zna da to nosi rizik, a tko riskira – profitira – ali ne uvijek. Katkad i žestoko strada, a to ne želi. A evo kako je pred utakmicu s Argentinom, koju predvodi jedan od najboljih igrača svijeta, razmišljao Zlatko Dalić.
“Koje su šanse? Igramo protiv jedne od najboljih momčadi na svijetu. Imamo veliki respekt prema njima, ali imamo i poštovanje prema samima sebi. Bit će to veliki izazov, ali moramo vjerovati u sebe i pokazati ono najbolje od nas. Rekao sam da će ovo za nas biti jedna od najlakših utakmica u skupini jer nemamo što izgubiti. Ne dvojim da će biti prava i neizvjesna utakmica. S naše je strane možda manji pritisak jer smo uzeli tri boda. Znamo što je pred nama, a u ove dvije utakmice jednu moramo pobijediti. Sutra je prva prigoda i moramo dati sve od sebe. Ako idemo na bod, onda nećemo uzeti bod, a ako idemo na pobjedu, onda ćemo možda ostvariti dobar rezultat”, rekao je izbornik.
Bilo bi sjajno kad bi Andrej Plenković shvatio da “nemamo što izgubiti“. Ako bi, već od ove jeseni, započeo promjene koje bi spasile zemlju, ne bi mogao izgubiti – jer gore ne može. Deseci tisuća ljudi koji godišnje odlaze iz Hrvatske u biti odrađuju plebiscit o njegovoj i svim prethodnim politikama koje su vodile Hrvatsku.
Svi vodeći hrvatski nogometaši igraju u najboljim svjetskim klubovima i ligama, oni marljivo treniraju, rade, bore se, njima su na kocki u svakom trenutku zdravlje, karijera, reputacija… Među hrvatskim političarima koje je moguće izvesti su Kolinda Grabar Kitarović (tajnica u NATO-u), Andrej Plenković (EU specijalist za Ukrajinu), Neven Mimica (ministar za zaštitu potrošača ili nešto slično) te vod europarlamentaraca, koji tu dolaze voljom birača iako ne moraju raspolagati nikakvim specifičnim vještinama.
Vesna Pusić se pokušala natjecati za predsjednicu Ujedinjenih naroda, ali nije uspjela. Ivan Šimonović je pomoćnik glavnog tajnika UN za ljudska prava i to je, otprilike, to. Najbolje doseg naših političara na međunarodnoj sceni reprezentira Ingrid Antićević Marinović s onim famoznim “pipl mast trast as” – naš političar ne misli da mora znati jezike niti imati specifična ekspertska znanja i vještine, dovoljno mu je da ima volju za moć i osjećaj vlastite posebnosti koji treba honorirati iz državne blagajne.
Ova reprezentacija, povrh svega, igra za narod, na krilu nacionalne euforije – a ne postoji ni jedan naš političar koji bi, suočen s izborom vlastitog ili nacionalnog interesa, odabrao ovaj drugi.
Damir Kajin kotirao je kao pravednik i pučki tribun sve dok nije došao u iskušenje uzimanja privilegirane saborske mirovine, a onda je rekao: “Pa neću ja biti stupido” i uzeo istu – što je korist, ni sramota, reklo bi se u Istri.
U famoznom eseju u kojemu govori o građanskoj emancipaciji Amerike, pisac i psiholog dr. Boris Buden pokazuje kako je baš “stupido”, usamljeni pojedinac koji se bori protiv rulje koja se ne obazire na zakone i pravila, naizgled lišen šansi, istinski čuvar pravde – u “12 gnjevnih ljudi” usamljeni Henry Fonda kao član porote brani nevinoga kojega je porota spremna objesiti i uspijeva, u “Točno u podne” Gary Cooper sam se suprotstavlja bandi koje se svi boje i pobjeđuje. Zlatko Dalić napada moćnu Argentinu kao da je GNK Dinamo 2 i slavi.
No Andrej Plenković, Kolinda Grabar Kitarović, Damir Kajin, Zoran Milanović…, nisu stupide – oni znaju da glava koja ide na kopačku može trijumfirati, ali može biti i razbijena, pa se mudro suzdržavaju. Umjesto poniznosti, stručnosti i hrabrosti te juriša na vrh, oni igraju na bod i u toj igri uvijek dobivaju – na našu štetu.
Boris Rašeta l Express.hr
wpDiscuz