Iran 1-1, Argentina 0-1, Španjolska 3-3, Brazil 0-3, Francuska 1-3, Austrija 0-1, Turska 1-1. Sedam utakmica, četiri poraza i tri remija. S ovakvim rezultatima pripremnih testova nekoć bi izbornik SSSR-a kupio kartu za sibirski gulag u jednom smjeru, tamo bi vrijedno krampao i razmišljao gdje je pogriješio, ali vremena su se u Moskvi promijenila i Stanislav Salamovič Čerčesov dobio je priliku da se s tako rasklimane odskočne daske (u proteklih godinu dana pobijedio je samo Južnu Koreju i moskovski Dinamo) odrazi na glamurozni ‘Čempionat Mira’, kako Rusi zovu Svjetsko prvenstvo.
Nagradno pitanje, pogađate, glasi – kako su to Rusi uspjeli dobaciti do četvrtfinala turnira? Kako je to 70. svjetska reprezentacija – najlošiji Fifin ranking među 32 sudionika natjecanja – preko noći naučila igrati i odmah postala strah i trepet natjecanja?
Današnji uspjeh ‘zbornaje’ neodoljivo podsjeća na Euro 2008., kada je momčad pod vodstvom Guusa Hiddinka odletjela do polufinala na krilima sjajnog Andreja Aršavina, pregazivši prethodno Grčku, Švedsku i protutnjavši preko moćne Nizozemske. Hiddink je nagrađen počasnim državljanstvom za rezultat koji je trebao značiti početak renesanse ruskog nogometa. Oligarsi u klubovima otkopčali su kravate pa krenuli iskrcavati bogatstvo za inozemne zvijezde, činilo se da će liga uskoro stati uz bok Bundesligi, ali bila je to avantura kratkog daha.
Završilo je prvo rezultatskim, a onda i moralnim rasulom kada je objavljeno da je država nadzirala projekt sistematskog dopingiranja sportaša iz kojeg nogometaši nisu bili izuzeti. ‘Zlobnici iz zapadnih medija’, ali i oni koji žele racionalno proniknuti u preporod ruske reprezentacije, danas ponovno potežu pitanje dopinga.
Independent je ovog vikenda donio priču o svjedočenju Grigorija Rodčenkova na konferenciji ‘Sports, Politics and Integrity’, priču koja potpuno delegitimira Ruski nogometni savez i ruši alibi Vitalija Mutka, dugogodišnjeg šefa Ruskog olimpijskog odbora, a onda i šefa Saveza te gazdu Zenita.
Mutko je, kaže Rodčenkov, izdao izričitu zapovijed da se nogometaše ne dira, ne testira ili ne radi buka oko njihovih pozitivnih nalaza. “Kao šef i visoki nogometni dužnosnik rekao mi je – ne diraj nogometaše, ako imaš bilo kakvih problema, prijavi ih meni”, objašnjava Rodčenkov.
Njegov se tim laboranata pobrinuo da zataška problematične nalaze 34 ruska nogometaša, među kojima su, prema tvrdnjama engleskog istraživačkog novinara Nicka Harrisa, bila i sva 23 člana ruske nacionalne momčadi sa Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine.
U svijet visoke politike Mutko je zakoračio iz fotelje predsjednika Zenita, kluba koji je jedno vrijeme vladao ruskom ligom i čija je vrata otvorio inozemnim menadžerima poput Dicka Advocaata, kao i stranim igračima. Fernando Ricksen, nizozemski branič stigao iz Glasgow Rangersa, jedan je od članova tog ešalona, ali i autor vrlo škakljive autobiografije u kojoj priznaje da su doping tijekom njegova boravka u St. Peterburgu igrači jeli kao čokoladice.
“Posvud rasute igle i šprice. Igrači na infuzijama, nasmijani. Podsjećalo je na tajni laboratorij”, piše Ricksen i priznaje da se podvrgavao tretmanima nakon kojih bi se osjećao tako lako i svježe da je već kroz dan-dva bio spreman za sljedeću utakmicu.
“Dobio bih takvu količinu energije da o njoj možete samo maštati. Inače bi mi trebalo 48 sati za rekuperaciju, a sada bih bio spreman istog časa, sposoban odigrati tri utakmice zaredom…”
Kada bi u prošlosti aludirali na doping u njegovoj momčadi, Guus Hiddink redovito bi se nasmijao. Veliku pobjedu protiv Nizozemske pripisivao je svojem trenerskom geniju, činjenici da je pustio ‘neznalicu’ Boulahrouza da vodi igru i gubi lopte u kritičnoj zoni, nakon čega bi kažnjavao suparnika. Vjerovalo mu je najmanje 700 tisuća Rusa koji su tada dočekali reprezentaciju na moskovskim ulicama, ali u međuvremenu je narasla vojska skeptika koja sumnja u čistoću ruske nogometne renesanse…
wpDiscuz