Susret oči u oči s grdosijom od medvjeda u nedjelju predvečer u Gorskom kotaru imao je Željko Stipeč, javlja Slobodna Dalmacija.
Poštara iz Delnica otprije već svi znaju kao “hrvatskog šaptača medvjedima”, ali iskustvo otprije dva dana neusporedivo je sa svim dosadašnjima. Da mu prijatelj Robert Vančina nije sve ovjekovječio i objavio, malo bi mu tko vjerovao.
– Svi mi kažu da sam hrabar, ali za ovakvo što moraš biti i malo lud – kroz smijeh će Željko, s kojim smo razgovarali jutro poslije.
– Robertu, koji živi u Melbourneu, već sam davno obećao da ću ga provesti po šumi i pokazati medvjeda. Gorski kotar poznajem kao svoj džep, pa tako i rute beštija. Čekali smo, bili strpljivi, da bismo u nekom trenutku u jednoj udolini vidjeli medu kako jede. Roberta sam ostavio na uzvisini, a ja se polako spustio do njega. Izvukao sam aparat i napravio nekih 200-injak fotografija. Sve je trajalo nekih dobrih trideset minuta, ako ne i više – prepričava Stipeč nesvakidašnji događaj.
A kako ga nije bilo strah? Evo što kaže:
– To vam je bit. Pokažete li imalo straha, životinja to osjeti i onda se možete naći u opasnosti. To mora biti obostrano povjerenje. Zato sam i Robiju prije negoli smo krenuli rekao samo jednu stvar: “Može, ali ako se ne bojiš!”
Prema Željkovim riječima, radilo se o starijem medvjedu ili medvjedici, starosti sedam do osam godina.
– To vam je bilo kao da smo dogovorili susret. On je radio svoj posao, jeo je, a ja svoj, slikao. U jednom trenutku digao je njušku, kao da je nešto osjetio iz smjera šume, okrenuo se i otišao – veli ovaj Goranin stalno nastanjen u Starom Lazu.
Puno intenzivnije sve je to doživio njegov susjed koji već dvadeset godina živi u Australiji, ali ne propušta priliku za doći u rodni kraj.
– Znao sam da je Željko fenomen, poseban čovjek, ali ovakvo što… To uzbuđenje, taj strah, srce koje udara punom snagom. Bio je oči u oči s medvjedom gotovo četrdeset minuta. Imao sam vremena opaliti 700 fotografija, dva videa od po tri-četiri minute. Kada sam jutros uspio pogledati samo dio materijala, shvatio sam da sam doživio nešto neopisivo. Ovo nitko nije mogao izrežirati osim prirode – nije krio uzbuđenje Vančina.
Zbog susreta u šumi dvojac je zakasnio i na utakmicu, tako da su stigli pogledati drugo poluvrijeme, produžetke i šokantne penale.
– Volim nogomet, ali je vrijedilo zakasniti – kazao nam je Robert.
Misli da i Gorani, kao i cijela Hrvatska, moraju odati priznanje Željko Stipeču.
– Čovjek je zaslužio. Ovo je neviđena promocija našega kraja i lekcija mladima kako živjeti s prirodom i čuvati je – reći će za kraj Robert novinarima Slobodne.
wpDiscuz