Karlo Džeba, Mirza Humo, Tekma Zaimović, Zdravko Soldo, Berislav Pehar, Himzo Nazrajić, Zdravko Buhać (pokojni), Franjo Mandić (pokojni), Danko Čarapina, Dario Mandić.
Ovo je dio ljudi koji su bili dio akcije spašavanja koja je provedena 8. i 9. svibnja 1992. Znatno poslije “neupitno održanog sastanka u Karađorđevu na kojem je dogovorena podjela BIH i uništenje svega bošnjačkog”.
Njihova pričanije dovoljno ispričana, a svakako je trebala biti.
Upravo ovi ljudi su spasili više od 300 bošnjačkih ranjenika, žena i djece koji su spomenutog datuma bježali od sudbine koju su im spremile tvz. JNA i srpske paravojne snage.
Radilo se o najtežim trenutcima Mostara u njegovoj povijesti.
7. svibnja 1992. počela je topnička priprema za ulazak vojske u Mostar.
Lijeva obala grada je bila toliko granatirana da se nogom nije moglo stati na dio gdje nije pala granata. Kasnije, u haaškim kronikama neke od tih granata bit će pripisane HVO-u.
Kolona predominantno bošnjačkih civila i ranjenika je krenula prema desnoj obali Neretve, a dio vojnika koji je ostao pokušao je držati odstupnicu.
Lokalni Srbi su išli ulicama u govorili: bježite ljudi, eto Belih orlova da vas kolju, pričaju nam sugovornici koji su svjedočili ovim događajima. Nastala je panika, stampedo, košmar kakav je teško zamisliti.
Jedna žena je pokušala prijeći preko tadašnjeg Titovog mosta, ali je ubijena metkom iz snajpera. Njezino tijelo je bilo upozorenje ostalima da tim putem ne mogu tražiti spas.
Ostali su se sklonili u donje prostorije hotela Neretva, gdje su bili sigurni od granata agresora. Ali nisu znali gdje i kako dalje.
Kada sam došao tamo bio sam šokiran. Preko 300 ljudi je tu bilo, mnogo ranjenih, žena s djecom, i nešto malo vojske. Radiovezom sam stupio u kontakt s našim stožerom i tražio bilo kakvu pomoć, prepričava član UZP-a Zdravko Soldo, (zašto još uvijek nije optužen?) zapovjednik Treće samostalne satnije HVO Zalik.
Nekoliko dana ranije je Predsjedništvo BiH na čelu s Alijom Izetbegovićem povjerilo obranu Mostara UZP-u.
Na Soldin vapaj za pomoć odgovorio je UZP-ovac Karlo Džeba, tadašnji zapovjednik jedinice Cernica. Sve što je Džeba imao je gumeni UZP čamac Maestral u koji može stati 5-6 ljudi, konop i nekoliko ljudi koji su bili uz njega.
A razina Neretve je bila velika jer su Srbi otvorili klapne na branama sjeverno od Mostara.
Po riječima UZP-ovca Solde, od Džebe je kasnije doznao da su u čamcu još bili Mirza Humo i Tekma Zaimović, momci iz Cernice, inače odlični poznavatelji Neretve.
– Pokušali su sigurno 10 puta prijeći čamcem na lijevu obalu, ali ih je voda svaki put odnijela prema Titovom mostu.
Onda su ih navlačili natrag i opet bi krenuli u novi pokušaj prema nama.
Negdje 15. put uspjeli su se približiti lijevoj obali Neretve, Mirza je bacio konopac, mi smo ga uhvatili i navukli ih prema nama, priča nam Soldo. Vidjevši Džebu, Humu i Zaimovića, svi zatočeni su potrčali prema čamcu.
Svi su željeli biti prvi i krenuti prema desnoj obali Neretve. Čak i jedan od zapovjednika. Uskočio je u čamac i rekao kako on mora ići “jer nosi važne papire”.
– Bio je u nekoj trenirci plav-bijel-crven i na glavi je imao šljem JNA.
Karlo ga je izbacio i rekao mu kako neće ići dok svi ranjenici, žene i djeca ne budu spašeni, priča nam sugovornik koji je tada bio teško ranjen i koji je također svjedočio ovom događaju.
Prvi čamac s nekoliko ranjenika je krenuo prema desnoj obali Neretve oko 21:30 h. Himzo Nazrajić je imao zadatak primiti ljude na desnoj obali, organizirati njihov transport do bolnice ili skloništa.
– Zbog terena nismo mogli nosilima ranjenike prebaciti do automobila. Nosili smo ih u ceradama, a od vozila smo imali samo jedan tamić i neku Ladu.
Duša mi je u nosu bila od umora, ali nije bilo stajanja, govori Himzo. Akcija spašavanja je trajala do nešto iza 4 sata jutro. Već je bio 9.svibnja 1992. Čamac je prevozio po 5-6 osoba, što znači da je prešao Neretvu između 50 i 60 puta. Istoimeni hotel je i dalje gorio.
– Sjećam se kako su me stavili u čamac, bio sam naslonjen glavom na Karla Džebu. Samo sam vidio kako on čamac vuče konopom.
Tome čovjeku su mnogi ljudi danas život dužni, emotivno govori jedan od naših sugovornika. Već je svitalo kada su ovi hrabri ljudi završili akciju spašavanja. Onda je jedan od njih uradio nešto što ni danas sam sebi ne može objasniti.
Žena na mostu
– Kada je sve bilo gotovo vidio sam tijelo one žene na Titovu mostu koje je tu ležalo već treći dan. Psi su bili oko nje i kidali su joj dijelove tijela.
Potrčao sam, uzeo je i počeo vući tijelo s toga mosta. Oko mene su zviždali metci, ali me niti jedan nije pogodio. Kad smo došli na sigurno, pitao sam se što sam to uradio, što mi je to trebalo.
Kasnije smo doznali da se žena prezivala Husković, govori Himzo Nazrajić.
On i ostali spomenuti akteri su jedne od najvećih akcija spašavanja u povijesti Mostara. Oni koji su ostali u svojim domovima su za mjesec dana završili pod noževima zločinaca na Uborku kod Mostara.
Istu sudbinu bi vjerojatno doživjelo i preko 300 ljudi koji su te noći spašeni.
A radilo se o Bošnjacima iz Brankovca, Mazoljica i drugih naselja u istočnom dijelu Mostara.
– Imali smo zadatak spasiti te ljude, nitko nije pitao njihovo ime i prezime.
Tada smo se borili za Mostar i na kraju ga obranili, zaključuju svi naši sugovornici.
wpDiscuz