Mi – Hrvati!

Svi, stara je to navada, trče u šator pobjednika. Baš kao što, uostalom, svi žele o pobjednicima pisati (neki i čitati). Jasno, o Vatrenim je riječ. Točnije, o novim Vatrenim. Pri čemu mi je naročito inspirativna priča o izborniku Zlatku Daliću. Dao je taj Livnjak nebrojene intervjua otkako je, ne samo nestašnoga Kalinića, nego, po svemu sudeći, i onog Mesija, poslao kući.

___________piše: Josip Vričko I Dnevnik.ba

Ini su se bavili (i) životopisom toga trenera koji je krenuo stopama svoga zemljaka Ćire Blaževića, prijeteći, nakon Argentine, kako bi mogao zauzeti mjesto trenera svih trenera. Tamo nekad u srpnju kad se u povremeno nam prijateljskoj Rusiji budu dijelila odličja.

Božja ruka

Doznali smo tako, uz ino, i da je bio pripadnik HVO-a. Poslije čega je jasno zašto nije ni tren razmišljao o petro-dolarima, koji si mu bogati šeici nudili.  Kad mu je Davor Šuker predložio da popravi ono što je Ante Čačić pokvario, odmah je zavezao kopačke. Sudbina, splet sretnih okolnosti, Božja ruka… htjeli su da Daliću na raspolaganju budu nogometaši slične sudbine. Više-manje, djeca prognanika, i(li) djeca prognanici…

Kada je bilo jasno kako senator Vatrenih Vedran Ćorluka nije u optimalnoj formi, izbornik je s njim otvoreno razgovarao. Nogometaš sjajne karijere, s 99 nastupa za Hrvatsku, kazao mu je: „Ja sam tu za Hrvatsku, minutu – minutu“, kazao je Vedran od Dervente.I protiv Mesija&comp 100. put je taj kapetan u sjeni istračao u najdražem dresu.

Pa Dejan Lovren, za kojega uporno, ali i pogrešno govore da je iz Zenice, gdje se, istina, rodio. No Liverpoolov je stoper iz Kraljeve Sutjeske, otkud je njegova obitelj – ne nažalost cijela – uspjela izbjeći u posljednji čas. Prije pokolja. U prošli četvrtak, kad smo se ono igrali s gaučosima, Sutjeska je gorjela. Bila je to bakljada za njihovog Dejana. Ali i dokaz da podno drevnog Bobovca (još) ima Hrvata. Usprkos svemu… Prije desetak dana, 13. lipnja na Sv. Antu obilježeno je, naime, 25 godina od progona i pogroma Hrvata kakanjskoga kraja. Lipanj je, eto, mjesec kada se miješaju osjećaji u Kraljevoj Sutjesci. I cijeloj Srednjoj Bosni!

Deja vu

Pa Ivan Rakitić, kojem je iz ratne Hrvatske ranih devedesetih u Švicarsku stigao paket s hrvatskim dresom. Dresom u kojem je, baš kao i njegov brat, spavao, ne želeći ga nikad svući, danima. I, evo, sad igra sa šahovnicom na prsima već godinama.  On, rođeni Švicarac, koji bi, ako se ruska bajka nastavi kako se nadamo, već uskoro mogao dostići – stotku.K’o Ćorluka.

Ćiro je, dakako, ovdje već spomenut. Mora, međutim, još jedanput; Pošteno je ovih dana, dok živimo deja vu – kao da je opet ona divna ’98. – priznao kako je još do prije deset godina mislio „samo nemoj da mene nadmaše“. A sada, kad su Dalićeve trupe spremne baš kao i (‘ajde da se sjetimo i neponovljivog Ivice Kostelića) njemački vojnici pred napad na Rusiju, travnički šeret tvrdi kako sada Boga moli „samo da me nadmaše“.

Vjerujem da će mu molitva biti uslišena. Ali, ne samo zato što je Ćiro –  koji je Cicu, Zeku i Mlinku vodio u Katedralu prije svake nedjeljne utakmice olovnih osamdesetih prošloga stoljeća – solidan katolik, nego i zato što je, kazao bih, nešto u zraku. Nešto dobro! Evo, dok čekamo Islanđane da im vratimo neke stare račune i uvjerimo kako je i ribolov jedan fini sport, Marin Čilić je osvojio London. Baš u vrijeme kada se u Njegovu Međugorju obilježava 37. godišnjica ukazanja. Zar ne živimo dane hrvatskog čuda?! Ma gdje bili… kazao bi nezaboravni urednik (ratnog) dnevnika Hrvatske radio televizije Branimir Dopuđa.

Ma, šta će Monako…

I na (pri)kraju, maknimo se malo iz sporta. Mada, i dalje je riječ o šampionu. Dalićev zemljak Mate Rimac „osvojio“ je ovih dana Porsche koji je za 10 posto udjela u njegovoj firmi Rimac Automobili platio 18,7 milijuna eura. A to je samo početak. „Monako je stvarno nevjerojatan, mislim da tu samo u brodovima ispred nas vidimo dvije milijarde dolara, ali meni je i dalje draža Hrvatska, pa čak i moje Livno“, kaže čovjek koji, sad već, može živjeti gdje mu padne na pamet. Ima, eto, nešto u tom Livnu…

No pustimo geografiju! Ovo sam, zapravo, htio reći: Ne postoje bosanski, ne postoje hercegovački, švicarski… Hrvati. Naprosto,  odavde, da ‘prostite, od Sarajeva preko (zapadnog) Mostara do, malo šale nije naodmet,  naše pradomovine Irana – postoje samo Hrvati. Geografska je odrednica viška, jer geografija, u ovom kontekstu, ništa ne znači. Tko gleda Svjetsko nogometno prvenstvo zna o čemu govorim.

A tko gleda izbore u Turskoj, zna također!