Posjet migrantima koji su ‘skrenuli’ u Hercegovinu: Šetaju Mostarom, dosadno im, a evo što kažu

Dalmatinci bi rekli – Očalinko. Onako crnomanjast, nevelika rasta, gazi magistralom i vuče za sobom kufer, onaj s kotačićima…

Bogami, ode Adham u Europsku uniju! Ko što bi Vajta nekad zapjevao: Zatvori oči, pravo piči, Jablanica, Mostar, Metkovići…

Vidio je on već lijepe muke, iz sirijskog Alepa do Hercegovine dalek je put. Njega i još 295 migranata, koji su tjednima spavali u sarajevskom parku, policija je prebacila u izbjeglički centar Salakovac, 15 kilometara sjeverno od Mostara.
– Super je Bosna, problema nikakvih nemamo. Odosmo malo do Mostara, da vidimo pošto je karta za vlak. Najbolje bi bilo prugom natrag u Sarajevo, pa Bihać, a onda Hrvatska, Slovenija i dalje na Zapad – govore nam Adham Milham i drug mu Hassan Ali, koji je iz Damaska.
Pješice se u grad uputio i Noradin. Taj Marokanac putuje već godinu dana. Obraća nam se na razumljivom jeziku.
– Moja žena je pola Makedonka, pola Srpkinja. Zato znam jezik. Ona i sin su mi u Hamburgu, a trebamo se naći u Austriji, gdje planiramo ostati. U ovom kampu nije loše, posebno za obitelji, a samcima je svejedno – kaže Noradin.
Migranti iz Salakovca smiju se slobodno kretati, ali se u centar moraju vratiti do 22 sata.
– Ko da je njima Salakovac bitan, odoše oni dalje. Kužimo mi to, pa i mi smo do jučer isti bili. Izbjeglice – kažu nam Zahida i Sedin Polčić, mještani koji vode lokalni restoran “Olimpijada”, tik do izbjegličkog centra.
Lokal je zgodan, hladovina na terasi čuva od hercegovačkog sunca, a ima i wi-fi, pa migranti šetaju sa slušalicama u ušima i mobitelima u rukama – traže bolji signal, da se čuju sa svojima doma ili po europama…
– Nemoj nas da snimaš, mi smo sa priznatim statusom. Iz Makedonije smo, već 16 godina u Salakovcu boravimo, al nemoj mnogo da pitaš, a ime napiši koje ti prvo padne na pamet – kaže nam jedan od azilanata na kapiji izbjegličkog centra.
Razne kategorije nevoljnika smještene su u paviljonima pokraj Neretve. Mostarski novinari kažu nam da migranti šetaju gradom, dosadno im je u nekadašnjim radničkim barakama, a ova sarajevska grupa iz parka mogla bi biti tek prethodnica i ljeto bi moglo proći u znaku izbjeglica.
– Imaju ove sezonske autobusne linije Mostar – more, za 14 maraka fino sjedneš i eto te na plaži za dva sata. Što bi se migranti patili po vrućini ili se davili u ladnoj Neretvi kad mogu u Baške Vode na plažu – zeza se kolega novinar Rijad Durkić.

Voditelj kampa Edin Denjo kaže da su svi migranti evidentirani i u statusu tražitelja azila, pod brigom Ministarstva sigurnosti.

Dobili su tople obroke i smiju se slobodno kretati do povečerja. Tko se ne vrati u kamp, gubi status i kad ga policija uhvati, bit će vraćen u zemlju iz koje je došao.
– Ja, bolan, sad hoće svi državljanstvo be i ha i da navijaju za Džeku – šale se mještani.
Kažu da migranti nisu bez dinara, prodali su kod kuće to sirotinje što su imali, da im bude pri ruci do Europe. Jedan mladić pred nama na terasi restorana zahvalno nudi piće ekipi iz UN-ove Međunarodne organizacije za izbjeglice. Pretežito mlad svijet su migranti, kad ne biste znali tko su, lako biste zaključili da je u pitanju velika maturalna ekskurzija.

Primjerice, Safa Malik ima 17 godina, Paštun je iz Afganistana, veseljak. Radio je za BBC Paštun servis, snimao ratne priloge, ali dosta mu je bilo rata, pa se otisnuo na Zapad.
– Godinu dana ću ostati u Bosni, da upoznam zemlju, a onda planiram u London, UK – govori Safa.
– Oooooo, Bosna je ko Švicarska, super, super, planine i rijeke, sve zeleno – slaže se Safin drugar Hamid Zen (17), a kimajući glavom potvrđuje i Ehsan Doulatzai (16).
Kažemo vam, ko vesela ekskurzija. Da nije jada i nevolje, ratom razvaljenih života i uništenih, rastavljenih milijuna obitelji, piše Slobodna Dalmacija.hr

Na primjer, Ahmad Rahimi je Paštun po ocu i Tadžik po majci, iz afganistanskoga grada Samangana. Tri godine je na putu!
– Kod kuće su mi ostali supruga s troje male djece, sinom i dvije kćeri. Da vidite kako su slatki. Ostali su mi roditelji i sestra, ali ja sam morao otići. Radio sam kao prevoditelj za britansku vojsku, ali više nije bilo sigurno, zapamtili su me mnogi talibani čije sam izjave prevodio Englezima i sigurnost mi je bila ugrožena. Talibani su mi već ubili dva prijatelja. Ostao bih u bilo kojoj europskoj zemlji koja bi mi dala azil, i mojoj obitelji, da i njih izbavim iz tog pakla – kaže Rahini.