Maria Bočkareva, snažna i strašna seljanka poznata je po tome što je u Prvom svjetskom ratu postala jedna od prvih ruskih vojnih časnica i zapovijedala jedinstvenom bojnom. Bila je to bojna sastavljena od žena, a borile su se na istočnom frontu. Bočkareva je umrla 16.svibnja 1920. godine, u dobi od 30, a strijeljali su ju boljševici, piše The New York Times.
Iako je živjela kratko, postala je svjetska senzacija. Bila je okrutna vojna veteranka, čija je privrženost ratnim ciljevima Rusije privukla pažnju ruskih i političara i vojnih veterana i novinara, ali i istaknutih aktivistica za prava žena.
Tijekom života susrela se s tadašnjim američkim predsjednikom Woodrowom Wilsonom, pa engleskim kraljem Georgeom V kao i sufražetkinjom Emmeline Pankhurst. Theodore Roosevelt joj je dao 1.000 dolara koje je dobio uz Nobelovu nagradu za mir.
No, Bočkareva je bila ipak povijesna gubitnica jer je podupirala rat koji ju je doveo do potpune propasti.
Propali brak
Njezin meteorski uspon do slave bio je potpuno zapanjujuć s obzirom na njezin strogi patrijarhalni odgoj. Rođena je u siromašnoj obitelji u srpnju 1889. i odrasla u sibirskom gradu Tomsk. Njezin je otac bio alkoholičar koji je tukao i nju i njezine tri sestre i majku.
Ni njezin rani prvi brak, u koji je stupila s 15 godina, nije dugo potrajao jer je i njezin muž bio nasilni alkoholičar, napisala je u svojoj biografiji 1919. godine. Zapravo je bila u novom odnosu, suočavajući se sa starim obrascima koje je upoznala kao djevojčica. Od nasilja i alkoholizma je dakle pobjegla u vrijeme kad je Njemačka objavila rat Rusiji u kolovozu 1914. godine.
Iako su bile rijetke, žene borci nisu bile sasvim nepoznate u Prvom svjetskom ratu. Bočkareva je odmah poslala telegram ruskom caru da joj dopusti služiti vojsku.U svojoj autobiografiji, koju je diktirala na ruskom jeziku, ali je objavljena na engleskom, opisala je kako ju je obuzeo uzvišeni osjećaj koji se širio Rusijom i natjerao da djeluje.
“Moje je srce žudjelo biti tamo, u uzavreloj ratnoj atmosferi, da se krstim u toj vatri i da se zapalim u toj lavi. Duh požrtvovnosti me potpuno obuzeo. Domovina me zvala”, objasnila je razlog odlaska.
Čiatelji, doduše, sumnjaju u istinitost mnogih događaja o kojima piše u njezinoj biografiji, a jedan povjesničar se zapitao je li moguće da je njezina majka, kad je Bočkareva otišla u rat, doista strgnula sliku cara i razbila je u komadiće? Zatim, je li doista Bočkareva upoznala Vladimira Iljiča Lenjina i je li doista odbacila ideju da surađuje s boljševicima?
Ali jedno je sigurno – Bočkareva je obožavala vojnički život, prihvaćajući uniformu kao vrstu prerušavanja i potpune promjene stila života, počevši od šišanja na kratku frizuru. Posjećivala je javnu kuću i zavodila je žene. Umalo je poginula kad je zaspala na krovu vlaka i s njega pala.
I, prema njezinu pričanju, njezini su kolege vojnici također obožavali – njihovu “Yashku”, kako su joj tepali, jer se dokazala i na bojišnici.
Bočkareva je bila jedan od njih: izdržala je baražnu topovsku vatru, spašavala ranjenike iz ničije zemlje, volontirala u misijama izviđanja, a bila je i nekoliko puta odlikovana i preživjela nekoliko ranjavanja.
Ali doživjela je omalovažavanja i seksualno uznemiravanje, počevši od prve noći u vojarni u Tomsku.
“Cijele noći živci su mi bili napeti i šake stisnute. Jedva sam dočekala ustajanje u pet ujutro”, napisala je.
Ali pokazala je hrabrost. I njezina je svijest rasla, jer je njezina slika pojavila u pamfletima i novinama; dok je večerala s vojnim i vladinim čelnicima i dok je išla u susret dostojanstvenicima, aktivistima za prava žena i socijalističkim simpatizerima koji su posjećivali front.
Bessie Beatty, izvjestiteljica za San Francisko bilten koji je objavio Bočkarevu na naslovnici, prisjetila se susreta s njom u tekstu objavljenom 1918. pod naslovom “Crveno srce Rusije”.
Muško ili žensko?
“Kad bi ju vidjeli na ulici, morali ste u nju pogledati nekoliko puta da biste bili sigurni je li muškarac ili žena“, napisala je Beatty.
“Nakon prvih nekoliko dana protestiranja, njezini su suborci ubrzo zaboravili da je žena.”
Godine 1917. Bochkareva se našla u vojsci demoraliziranoj ratom. Dezertiranje, pobuna i sabotaža bili su zastrašujući.
Alekandar Kerenski, čelnik ruske privremene vlade, očajnički je tražio vojnike za bitku. Složio se oko stvaranja postrojbe sastavljene od žena. Nejasno je je li to bila njegova ideja ili mu je to predložila Bočkareva. Glavna zadaća postrojbe bila je propaganda. Trebale su potaknuti muškarce da se pridruže borcima, te ih posramiti ako to odbiju.
Odaziv je bio izvanredan: 1. Ruski ženski bataljun smrti dobio je više od 2.000 zamolbidobrovoljki. Bočkareva govori o samo 300 žena.
Ipak, unatoč publicitetu i njezinom iskustvu na bojištu, njezinom je bataljunu nedostajalo discipline.Bočkareva je bila nemilosrdni zapovjednik, kako ju je opisala Laurie Stoff, autorici knjige: “Borile su se za domovinu: ruski ženski vojnici u Prvom svjetskom ratu i revoluciji”.
“Bila je uvjerena da je jedini način da ih pretvori u prave vojnike taj da ih odvoji od bilo kakve ženstvenosti”, govori Stoff. profesorica ruskih i istočnoeuropskih studija na Barrettu, na Sveučilištu State pri Sveučilištu Arizona.
“Obrijala im je kosu, zabranila četkice za zube, natjerala ih da pljuju i smrde po znoju kako bi što više sličile muškarcima, no Batalju je ipak doživio neuspjeh. Učinak jedinice na moral bio je zanemariv. Vojni poredak se raspadao. Nije bilo da su vojnici bili žene iako je sve na kraju završilo teškim mobingom i linčem. No problem je bio što je rat i na fronti i u pozadini postao vrlo nepopularan. Nestalo je početne zanesenosti.
Nakon što su boljševici Oktobarskom revolucijom 1917. preuzeli vlast, Aleksandar Fjodorovič Kerenski i njegova privremena vlada je srušena pa su raspuštene i ženske postrojbe.Bočkareva je označena kao anti-revolucionarka i ulica joj je počela prijetiti. Jedva je izbjegla egzekuciju. Godine 1918. otputovala je u Sjedinjene Države i Englesku, a putovanje su joj platili simpatizeri poput Florence Jaffray Harriman, istaknute aktivistkinje za ženska prava, u nadi da će joj osigurati pomoć Sveznika.
Bijeg u SAD
Susretala se s veleposlanicima, novinarima, političarima i članovima vlade. U New Yorku je upoznala i ruskog novinara koji je nastavio pisati njezinu autobiografiju. Do tada se Rusija već gušila u građanskom ratu, a Crvena armija se borila protiv mnogih frakcija antiboljševika.
Kada se Bočkareva vratila s putovanja krajem 1918. godine, pokušala se ponovno boriti– podnoseći zahtjev savezničkim vođama, koji su ju uputili na vođu antiboljševičke revolucije, generalu Maruševskom. je poslao vođi regionalne antiboljševičke jedinice, generalu Maruševskom.
Kad ju je vidio bio je potpuno šokiran i nije joj dopustio da se bori. Antiboljševičke snage ubrzo su poražene, a tajna policija počela je pratiti Bočkarevu u Tomsu i na kraju ju zarobila. Nakon četveromjesečnog ispitivanja proglasili su ju neprijateljem naroda i pogubili, prenosi Express.hr
wpDiscuz