Nakon poziva Angele Merkel izbjeglicama s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike da dođu u Europu, 2015. godine je krenuo veliki izbjeglički val koji je kasnije nasilno prekinut. Zapravo se radilo o planiranoj seobi naroda kojeg su, uz svesrdnu financijsku i logističku pomoć u provedbi, osmislili William Lacy Swing, generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM), te Michael Diedring, glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (ECRE).
Njih dvojica u listopadu 2014. za Europe’s World pišu: ” To je scenarij koji mora biti potaknut vizijom migracije kao procesom kojim se upravlja, a ne problemom kojeg treba riješiti. U globaliziranom svijetu ćemo, ako nastavimo graditi prepreke umjesto veza između naroda i pojedinaca, samo nazadovati. Ako se humano promiče, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti. Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard, i omogućava ljudima da se obrazuju i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u sljedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije.”
S dolaskom tako velikog broja ljudi su se počeli javljati i prvi problemi. Među autohtonim stanovništvom je počeo rasti osjećaj islamofobije, iako u novijoj povijesti europski muslimani sve do prodora salafizma ili vehabizma u njihove zajednice nikada nisu predstavljali ugrozu za lokalno stanovništvo. Ulje na vatru je dolila Saudijska Arabija, svjetski bastion vehabizma, koja je Berlinu ponudila izgradnju 200 džamija za novopridošle imigrante, a njima bi, naravno, upravljali vehabijski imami. Stoga je strah lokalnog stanovništva Europe bio opravdan, jer ovaj fenomen nije počeo s izbjegličkim valom. Europa je zbog svojih liberalnih zakona sama sebi pucala u noge i dozvolila širenje zloglasne ideologije čiji propovjednici tvrde kako je riječ o izvornom islamu, iako to negiraju čak i na najprestižnijem sunitskom sveučilištu na svijetu, “Al Azhar” u Kairu.
Kako je vehabizam krenuo u osvajanje Europe
FOTO: Ilustracija, Burka
Istražujući vehabizam, ne tako stari ultrakonzervativni i fundamentalistički oblik islama, primjetno je kako se od Rijada do Bruxellesa njem krenulo u osvajanje svijeta, ma što u svojim intervjuima izjavljivao saudijski krunski princ Mohammad bin Salman.
Saudijska Arabija se nije htjela brinuti samo da muslimani u svijetu imaju pristup svetim mjestima i knjigama. Rijad je pokrenuo kulturni rat bez presedana u povijesti, po kvaliteti i kvantitetu daleko nadmoćniji od onog kojeg je Sovjetski Savez pokrenuo nakon Drugog svjetskog rata i završio s padom Berlinskog zida.
Tada su europske nacionalne komunističke partije dobivale sredstva iz Moskve, SSSR je ulagao u infiltraciju u obrazovne sustave, od osnovnoškolskog do sveučilišnog obrazovanja, širio i promicao neomarksističke ekonomske teorije i kulturu. Otprilike isto je činio Zapad u komunističkom Istoku, što je posebno uzelo maha nakon raspada Sovjetskog saveza i nametanja liberalnih zapadnih vrijednosti u svim područjima, od obrazovanja do ekonomije, baš kao što je činio SSSR.
Međutim, Saudijci su ih nadmašili i desetljećima su ulagali i još uvijek ulažu u infiltraciju džamija i kulturnih centara samo kako bi indoktrinirali vjernike koji se nikada nisu susreli s vehabizmom, ali im je to ostala jedina prilika da prakticiraju svoju vjeroispovijest. Naravno, ima iznimaka, poput onih u Rusiji gdje se strogo kontrolira odakle dolaze imami i kakav islam propovijedaju, dok se Europa tek sad budi iz višedesetljetnog zimskog sna.
Zanimljiva je i nedavna izjava saudijskog princa Mohammada bin Salmana “da se vehabizmom zapravo koristio Zapad, kako bi suzbio utjecaj sovjetskih komunista u Europi, ali prije svega u islamskom svijetu koji se u drugoj polovici prošlog stoljeća oslobađao od kolonijalizma”. Vrlo zanimljivo prebacivanje krivnje na saveznike od strane de facto vladara Saudijske Arabije.
Sovjeti nisu uspjeli podići svjetsku revoluciju, kao što Zapad nije uspio nametnuti svoje liberalne vrijednosti cijelom svijetu. Međutim, dugoročna strategija Rijada je dovela do bujanja fundamentalističkog i ekstremističkog islama, kao što su salafizam, sunitski ekstremizam i vehabizam. Sve do prije nekoliko desetljeća je ova tema bila strogo cenzurirana.
Procjenjuje se da je Saudijska Arabija u Sjedinjenim Državama i zapadnom dijelu Europe između 1980. i 2010. godine financirala izgradnju oko osam od ukupno deset džamija i kulturnih centara. Ove ustanove igraju važnu ulogu u širenju ultrakonzervativnog i ekstremnog tumačenja islama među iseljenicima muslimanskih zajednica. Ovo nije priprosta islamofobna ili antisaudijska priča, već zaključci do kojih su došle različite vlade, poput francuske i belgijske, ali i think tankovi kao što su Freedom House i Henry Jackson Society . Ali što je vehabizam i zašto se Saudijska Arabija aktivno uključila u njegovo širenje po svijetu?
Vehabizam je dominantni religijski pravac u Saudijskoj Arabiji i često se opisuje kao najkonzervativnija verzija islama: najčišći islam koji odbacuje sve novotarije. Ime duguje utemeljitelju Muhammedu ibn Abd al-Wahhabu, arapskom teologu koji je živio u osamnaestom stoljeću. On je zagovarao potrebu za povratkom islamskom zlatnom dobu putem vjere koju su čisto živjeli samo preci.
Vladajuća dinastija Saudijske Arabije propagira ovakav nauk, a predstavnici nacionalnog klera su direktni potomci Al-Wahhaba. Od osnutka kraljevstva se vehabizam pokušava iskoristiti za dominaciju nad svetom zemljom islama i džamijama u Meki i Medini, koje su mjesto hodočašća milijuna muslimana iz cijelog svijeta. No, vehabizam se nije koristio samo u kulturološkom ratu u islamskom svijetu, jer ge dinastija Al-Saud pokuša izvesti diljem svijeta više iz geopolitičkih nego vjerskih razloga.
Sve je počelo 1964. godine dolaskom kralja Faisal bin Abdulaziza Al-Sauda na tron. To je bila prekretnica ne samo za povijest Saudijske Arabije, nego za cijeli svijet. Kralj Faisal, konzervativni reformator, bio je i karizmatični vođa, vješt diplomat, ali vatreno religiozan. Bio je autor brojnih inicijativa, kao što je utemeljenje Islamskog sveučilišta u Medini, ali i institucija izvan granica muslimanskog svijeta koje su danas ključni akteri u širenju “islamskih” vrijednosti u svijetu, onakvih kakve ih vide u Saudijskoj Arabiji.
FOTO: Faisal bin Abdulaziz
Kralj Faisal je bio i autor prve geopolitičke strategije saudijske povijesti, potaknut osjećajem neprijateljstva prema arapskom nacionalizmu, socijalizmu i cionizmu.
Saudijska Arabija se tada uključila u svoj Hladni rat i financirala pokrete i panislamističke stranke kako bi se suočila s neuobičajenim arapskim nacionalizmom s primjesama socijalizma, koji je uzeo maha u Egiptu, Siriji, Libiji, Iraku i gotovo cijelom sjeveru Afrike i na Bliskom istoku.
Iako kralj Faisal nije živio dovoljno dugo da vidi rezultate međunarodne mreže koju je stvorio, jer ga je u atentatu ubio član kraljevske obitelji, kampanja širenja vehabizma se nastavila i poslije njegove smrti, pogotovo nakon drugog velikog povijesnog događaja, Islamske revolucije u Iranu 1979. godine.
Iran je do tada bio vazalska zemlja pod angloameričkim utjecajem, a revolucija ga je pretvorila Islamsku Republiku pod vodstvom sljedbenika karizmatičnog šiitskog vjerskog vođe ajatolaha Homeinija.
Rijad se plašio Homeinija i njegovih namjera da izveze revoluciju u petromonarhije Perzijskog zaljeva. Sadam Hussein, koji je tada postao apsolutni vladar Iraka, također je gajio iste strahove, možda i veće, zbog većinskog šiitskog stanovništva u zemlji.
Irački vođa je iskoristio nestabilnost u postrevolucionarnom Iranu i pokrenuo iznenadni napad na susjednu zemlju. Naravno, imao je velikodušnu potporu u oružju i novcu iz Sjedinjenih Država i zaljevskih petromonarhija.
Unatoč međunarodnoj izolaciji i drugim teškoćama, Iran je postao stabilna država i ipak je uspio pronaći potrebna sredstva za izvoz revolucije, uglavnom financiranjem pokreta i političkih stranaka u zemljama regije, najviše u Iraku, Bahreinu, Libanonu i Jemenu. Ono što mnoge čudi je da Teheran nije izdvajao velika sredstva za nacionalističku, arapsku i socijalističku Baath stranku u Siriji, barem ne u onoj mjeri za koju se vjeruje.
FOTO: Karta Irana
Tada je kralj Fahd pokrenuo ogromnu propagandnu mašineriju samo kako bi zaustavio utjecaj ajatolaha Homeinija u islamskom svijetu, budući da je njegovo tumačenje islama dijametralno suprotno ekstremističkom i fundamentalističkom vehabizmu Rijada.
Vehabizam i salafizam za njihove propovjednike nisu problematični u svojoj biti, što je netočno, jer je se koriste za politiku manipulaciju, potrebnu za stvaranje terorističkih organizacija.
Petromonarhije sustavno negiraju posljedice indoktrinacije milijuna ljudi koji su danas zadojeni vjerskom mržnjom i odbacivanjem modernosti u svim njenim oblicima. Čini se da su zapadne vlade tek posljednjih godina shvatile veze između radikalizacije i fundamentalističkog propovijedanja u vjerskim ustanovama koje financiraju Saudijci, dijelom i Katar. Zapadne vlade su se tek sad uplašile, nakon što su preplašene podacima njihovih sigurnosnih službi o broju ekstremista u EU i tisućama građana koji su rođeni i odrasli na Starom kontinentu, a pridružili su se redovima samoproglašene Islamske države ili drugih terorističkih organizacija.
Bez sumnje, Belgija je primjer devastirajućih socijalnih učinaka koje proizvodi nekontrolirano širenja vehabizma i salafizma. U Belgiji su glavne europske institucije i zemlja se smatra primjerom liberalizma, a istodobno je tamo žarište radikalnog vehabizma, usporedivo s Kosovom ili zemljama šire regije Turkestana.
FOTO: Ilustracija, Džamija u Dohi
Iza igre riječima iz koje je nastao termin Belgistan ima više stvarnosti nego islamofobije. Belgija je u zemlja EU s najvećim brojem stranih boraca po glavi stanovnika, što je potvrdio Međunarodni centar za borbu protiv terorizma. Razlozi koji su Belgiju pretvorili slobodno mjesto za regrutaciju “svetih ratnika” su poznati. To je bio ugovor iz 1967. između belgijskog kralja Baldovina, koji je u zamjenu za unosni naftni ugovor odobrio Saudijskoj Arabiji da u srcu Bruxellesa izgradi “Veliku džamiju”, koja je zahvaljujući vehabijskim propovjednicima tijekom godina doslovno promijenila prirodu islama kojeg su prakticirali tamošnji muslimanski imigranti.
Uvijek je lakše govoriti o klasičnim izgovorima “neintegracije” ili“poteškoćama imigranata u uklapanju u društvo”.
Neki događaji, međutim, nude zanimljive ideje za početak preispitivanja politike ove politike. Za “Veliku džamiju” u Bruxellesu, otvorenu 1978. godine i danu Saudijskoj Arabiji u slobodan najam na 99 godina, nedavno je parlamentarno istražno povjerenstvo zemlje navelo da narušava vladavinu prava i da je mjesto u kojem se propovijeda nasilni salafizam ili vehabizam. Otkriveno je da je Saudijska Arabija godišnje donira oko milijune eura i za održavanje i upravljanje belgijskih džamija, uključujući i neke getu Mollenbeek.
Belgija, ali i cijela Europa, nisu u opasnosti od islama kao takvog, nego od selafijskih i vehabijskih propovjednika koje financira Rijad. Saudijska dinastija plaća izborne kampanje zapadnim političarima, upravlja kulturnim centrima, gradi odnose s internacionalnim organizacijama ili iskorištavanjem ravnodušnost vlasti. Institucije EU i države članice izgleda da nisu zaista zainteresirane za rješavanje problema rastuće radikalizacije, što će neminovno dovesti do širenja fundamentalističkih stavova i vehabijske plime koja nemilosrdno raste pred našim očima. U tom smislu su narodi Europe dalekovidniji od svojih političkih predstavnika, iako su nemoćni u rješavanju ovog problema.
wpDiscuz