Čini se kao da je bilo jako davno, a dogodilo se prije samo četiri godine. Zoran Milanović je bio premijer, Ivo Josipović predsjednik, i što je najvažnije, Arsen Bauk ministar uprave, te 2014. kad je inicijativa “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom” prikupila više od 380 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma o promjeni izbornog zakona.
Prema Baukovu mišljenju, kojeg je potvrdio i Ustavni sud, prikupljenih 380.649 potpisa nije bilo dovoljno da ispuni uvjet od 10 posto registriranih birača – jer su po njima tada u Republici Hrvatskoj su bila registrirana 4,042.522 birača.
___________piše: Nino Raspudić I Večernji list.
Iako su podaci Državnog zavoda za statistiku i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje pokazivali da je u tom trenutku u Hrvatskoj prebivalište imalo 3,5 milijuna punoljetnih osoba referendum nije raspisan.
Kao minimalan ustupak volji naroda uveden je jedan preferencijalni glas, ali koji može promijeniti poredak na listi samo ako je kandidat preferencijalno dobio više od deset posto ukupnih glasova liste. No vrijedan usputni rezultat te kampanje bilo je prvo javno pokazivanje velike koalicije – svjedočili smo kako su se HDZ i SDP bratski žučno protivili referendumu o promjeni izbornog sustava. Sve što se događalo nakon toga dodatno je potvrdilo kako je izborni zakon omča oko vrata hrvatske demokracije.
Imali smo dvoje parlamentarnih izbora u godinu dana koji su doveli do krhkih vlada, vratolomnih koalicija i najsramnijih političkih trgovina viđenih u novijoj hrvatskoj povijesti.
To je sasvim dovoljan razlog da mnogi, i s lijeva i s desna, koji prije četiri godine nisu dali svoji potpis za referendum, sada to učine. Ako si na prošlim izborima bio sklon lijevoj koaliciji, dajući glas za listu predvođenu SDP-om sigurno nisi glasovao za to da se dio te liste (zvani HNS) odvoji i održava HDZ na vlasti nakon raspada koalicije s Mostom.
S druge strane, ako si glasovao za HDZ, teško je da pretpostaviti da si glasao za to da HNS vodi obrazovnu politiku ili da je i tebi namijenjen onaj opsceni pljesak kojim su SDP-ovci nagradili kolege iz HDZ-a nakon što su većinski izglasali ratifikaciju Istanbulske konvencije. Četiri godine nakon prvog, sumnjivo zaustavljenog pokušaja, Građanska inicijativa “Narod odlučuje” najavila je da će pokrenuti prikupljanje potpisa za izmjenu izbornog zakona od 13. do 27. svibnja.
Prema onome što su najavili, a sve detalje ćemo saznati sutra, referendumsko pitanje sadržavat će tri važna elementa: povećanje broja preferencijalnih glasova, uvođenje elektroničkog i dopisnog glasovanja, i onemogućavanje manipulacije manjinama u političkoj trgovini oko formiranja vlasti. Referendumsko pitanje kao glavnu novost uvodi tri preferencijalna glasa bez praga.
Prema sadašnjem izbornom sustavu birači mogu koristiti samo jedan preferencijski glas koji je ograničen pragom od 10% glasova liste. Tako je na zadnjim izborima u Sabor ušlo 11 zastupnika koji su preskočili one ispred sebe, ali i uspjeli dobiti više od 10% glasova koliko je dobila cijela lista. Da nije bilo tog praga, osmišljenog upravo zato da ograniči utjecaj i tog jednog jedinog preferencijalnog glasa, u Saboru bismo imali 30 zastupnika izabranih mimo redoslijeda na listama kojeg su odredili šefovi stranaka.
S tri preferencijalna glasa koliko se predlaže na referendumu, stvorila bi se potpuno drugačija politička dinamika, prije svega u pogledu kadrova. Zastupnici danas umjesto biračima, podnose račun šefovima stranaka, a poltronstvo je najvažniji talent za ulazak u Sabor.
Intelektualna i moralna razina Sabora je niža nego ikada, a zastupnici su se većinom pretvorili u mehaničke podizače ruke, točnije pritiskače gumba. Veći broj preferencijalnih glasova usmjerio bi buduće saborske zastupnike znatno više prema biračima, prema radu na terenu, umjesto partijskih dvorskih igara oko šefovog prijestolja. Umjesto ulizivanja šefu morali bi se više potruditi zaslužiti povjerenje birača. Već je mogućnost jednog preferencijalnog glasa pokazala koliko partitokracija pervertira volju birača. Sadašnji predsjednik Sabora Jandroković na izborima je dobio samo 808 glasa, što ga ne priječi da, primjerice, naziva politički marginalnom Brunu Esih koja ih je dobila 10.471.
Mitski Saucha je dobio 534 preferencijalna glasa. Tako slaboj bazi nije teško okrenuti leđa. Za moćnog ministra Božinovića glasalo je 472 birača, što je manje ljudi nego što ih se okupi u prosječnim hercegovačkim svatovima. Rekorderka je ipak jedna od HDZ-ovih ratifikatorica Istanbulske konvencije, koja je dobila 169 preferencijalnih glasova.
Dotična ne bi vidjela Sabora da je šef nije postavio dovoljno visoko, zato tako spremno diže ruku, bez obzira na volju baze, koja ionako nije glasovala za nju. Uz preusmjeravanje odgovornosti sa šefa partije na birače, uvođenje tri preferencijalna glasa dokida i trgovačke predizborne koalicije. Primjer HNS-a najbolje pokazuje do čega su do sada dovodile.
Na klackalici dvije predizborne koalicijske trakavice, HNS je sa svojih nekoliko postotaka uspijevao ucijeniti SDP i, kad su bili na vlasti, upravljati s pola državnog novca. Poslije kopernikanskog obrata i odlaska u naručje HDZ-a godinu dana nakon što su se uvukli u Sabor na leđima SDP-a, HNS je danas spao na jedan posto podrške birača.
Unatoč tome vodi reformu obrazovanja, kapitalni projekt za kojeg je u normalnim zemljama preduvjet najširi mogući konsenzus i široki politički legitimitet. Uzevši sve to u obzir, nije pretjerano reći da je HNS hodajuća reklama za referendum o promjeni izbornog zakona.
Drugi element referendumskog pitanja koji se odnosi na uvođenje mogućnosti glasovanja dopisnim i elektroničkim putem jednako je važan. Nevjerojatno je da u vrijeme kada već godinama sve obavljam mobitelom, od plaćanja parkinga, tramvajske karte, računa, kupovine avionske karte ili špeceraja, ne mogu i glasovati tako. Estonija je već 2005. uvela internetsko glasovanje na lokalnim izborima.
Na posljednjim izborima je oko 25% Estonaca glasovalo elektroničkim putem. Dopisno i elektroničko glasovanje uvelike preporučuje i Europska komisija za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija). Kod nas je problem i starinsko, papirnato dopisno glasovanje, koje odavno ne funkcionira, primjerice u Italiji ili BiH.
Zašto toliko zaostajemo? Odgovor je jednostavan. Izlaznost na izbore u Hrvatskoj je niska, na prošlim parlamentarnim bila je samo 52%. Na izbore svakako izlazi klijentelistička baza HDZ-a i SDP-a. Manja izlaznost, dakle, znači veći razmjerni udio njihovih sigurnih glasača. Zato onemogućavaju lakše glasovanje.
Treći element referendumskog pitanja odnosi se na predstavnike manjina koji su svoju funkciju zadnjom političkom trgovinom u preslagivanju Vlade doveli do apsurda. Iako bi najlogičnije bilo da se Hrvatska povede za većinom europskih zemalja koje nemaju rezervirana mjesta za manjine u parlamentu kao što su, među ostalima i Austrija, Češka, Mađarska, Italija, Litva, Nizozemska, Poljska, organizatori su išli s mekšom varijantom, prema kojoj u Saboru i dalje ostaju zastupnici manjina izabrani na posebnim listama, ali više ne mogu odlučivati o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna.
Nešto što je donedavno bio samorazumljiv dobar običaj, a to je da tek kad se formira saborska većina, ona dobije potporu i predstavnika manjina, sada se očito mora zakonski utvrditi jer su Pupovac & co počeli otvoreno politički trgovati svojom privilegiranom pozicijom.
Za razliku od ostalih zastupnika koje biraju svi građani, onaj s manjinske liste je izabran na poseban način, u prosjeku s deset puta manjim brojem birača, jer ima specifičnu ulogu, artikulirati u Saboru posebne interese zajednice koju predstavlja. Ali umjesto da postupaju u skladu s takvim statusom, oni trguju i odlučuju tko će biti na vlasti, kao što je trenutno slučaj.
Referendumsko pitanje je dobro osmišljeno, i ako prođe, bez sumnje će već srednjoročno biti ljekovito za većinu boljki hrvatske politike. Za razliku od prošlog puta, kad su se HDZ i SDP udruženim snagama borili protiv referenduma aktivno, sada su, nakon svih svinjarija koje su se u međuvremenu dogodile i potvrdile nužnost promjene izbornog sustava, izgleda odabrali strategiju medijskog ignoriranja.
Oglasio se ipak Vladimir Šeks tezom kako te izmjene “ne vode stabilnosti političkog sustava”. Istina. Ne vode stabilnosti dosadašnjeg političkog sustava, koji nas vrlo stabilno vodi u društvenu, političku i moralnu propast. Nestabilnost već imamo – HDZ-ova vlada se kao klimav zub održava na Sauchi, HNS-u, manjincima, Bandiću, sutra možda i na Hrelji i još pokojem SDP-ovom disidentu.
Jedina nestabilnost koju predložena promjena izbornog zakona može proizvesti je nestabilnost onih koji drže omču nad hrvatskom politikom, jer bi im se demokratska volja birača konačno otela kontroli.