Kako u diplomaciji ništa nije slučajno, tako nije slučajno ni što je Ruska Federacija odlučila da iz Moskve ne protjera ni jednoga hrvatskoga aktivnog diplomata kao protumjeru što se Hrvatska pridružila zemljama EU i Americi i protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva u Zagrebu. Uz to, Hrvatska je jedina izbjegla oštru protumjeru s protjerivanjem aktivnih diplomata.
Razloga je za to više.
Prvo, očito je da Moskva ne želi s Hrvatskom zaoštravati odnose, bez obzira na to što je veleposlanik Anvar Azimov grmio kako je hrvatsko solidariziranje s drugim zemljama EU neprijateljski čin. Drugo, Rusija u Hrvatskoj vidi posebnog partnera na jugoistoku Europe, što se potvrdilo i u razgovorima koje je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović vodila s Vladimirom Putinom u Rusiji. I treće, kompromisno rješenje po kojem se kao persona non grata proglašava bivša diplomatkinja u Rusiji i sadašnja šefica kabineta ministrice Marije Pejčinović-Burić poruka je upućena Vladi, a ne i predsjednici Republike, do koje Moskva izuzetno mnogo drži. Uostalom, sigurno je da Moskva nije zaboravila da šefica hrvatske diplomacije nije bila u službenom izaslanstvu s predsjednicom u Rusiji, što je i krajnje neuobičajeno.
“Možda je pretenciozno reći, ali je očito da Rusi izuzetno mnogo drže do hrvatske predsjednice koja je s Putinom imala vrlo sadržajne razgovore u Sočiju. Pa i vaša je predsjednica bila vrlo suzdržana oko cijelog slučaja koji je doveo do protjerivanja ruskih diplomata iz mnogih zemalja”, rekao nam je visoki diplomat jedne zemlje članice EU, koji tvrdi da kod Rusa nema ništa “slučajno”.
Reakcije ruskih diplomata u Zagrebu nakon solidariziranja Hrvatske s europskim zemaljama, kojima se, uzgred rečeno, nisu pridružile Austrija i Slovenija, bile su žestoke i prema Hrvatskoj. Posebno je ruskoj strani zasmetalo što je odluka donesena baš u vrijeme teške katastrofe koja se dogodila u Rusiji, pa se na to više puta i upozoravalo. “Poruka je glasila ovako: Hrvatska je trebala barem pričekati još koji dan, a ne biti među prvim zemljama koje su se odlučile za protjerivanje”, kaže naš sugovornik koji ima dugogodišnje iskustvo u diplomaciji.
Bilo kako bilo, ovo što se sada događa stanoviti je time-out u odnosima između Hrvatske i Ruske Federacije koji su krenuli uzlaznom putanjom nakon dugih godina kada su bili krajnje zahlađeni. Vuklo se to još iz vremena kada je premijer bio Ivo Sanader, koji nikada nije imao previše želje da poboljša odnose s Rusijom, jer je bio koncentriran na to da se Hrvatska okrene isključivo Zapadu. Ni Andrej Plenković nije bio posebno motiviran da se osobno uključi u razgovore s Moskvom, iako je tada već bilo posve jasno da je Sberbank, dajući ogromne kredite Agrokoru, na neki način “ušao” u Hrvatsku. Naime, Plenković je imao poseban senzibilitet za Ukrajinu, još od vremena kako je bio europarlamentarac na liniji s Kijevom, pa je i to otežalo razgovore s Moskvom.
A onda je Kolinda Grabar-Kitarović poduzela važan korak poslavši Kremlju signal da Hrvatska može i želi da se odnosi poboljšaju. Pošto se mjesecima vuklo pitanje tko će ići za novog veleposlanika u Moskvu, odluka je pala na karijernog diplomata Tončija Staničića, koji je ondje srdačno dočekan. Nakon toga je uslijedio i poziv predsjednici i razgovor u Sočiju s Putinom koji je po mnogočemu bio nekonvencionalan. Već i zbog toga što je moćni ruski predsjednik kao domaćin svojoj gošći posvetio sate i sate razgovora, sam inzistirao da u nekoliko navrata razgovaraju u četiri oka. I, što je najvažnije, bili su to vrlo konkretni razgovori, a tada je Kolinda Grabar-Kitarović čula i neobično važnu informaciju za Hrvatsku – da Moskva nipošto neće podržati secesionističke planove Milorada Dodika u Republici Srpskoj.
Putin je procijenio da Kolinda Grabar-Kitarović razumije odnose u regiji, ali i odnose na šahovskoj karti svjetskih velesila na kojoj Rusija zauzima posebno mjesto. Sve one propuštene godine da se razviju odnosi s Ruskom Federacijom nisu bile dobre za Hrvatsku, i to je predsjednica dobro detektirala. Baš u trenutku kada je hrvatska vanjska politika, slučajno ili namjerno, počela ostvarivati ono što je za zemlju i najbolje. Biti saveznik i pouzdan partner u EU i NATO-u, ali ujedno i otvoren za Rusiju, Kinu i druge svjetske velesile. Tako su sada na vidiku i prvi ozbiljni poslovi s Kinom, a u planu su i mnogi projekti s Rusima.
Kada su nedavno novinari predsjednici postavili pitanje ima li Hrvatska dvije vanjske politike, onu koju provodi Vlada i premijer i onu koja se kreira na Pantovčaku, odgovorila je da to nije slučaj, ali da nijanse postoje. Očito je da postoje i u procjeni kojim tempom treba nastaviti razgovore s Moskvom. Sve će, naravno, ovisiti i o tome kako se budu razvijali događaji na svjetskoj sceni i hoće li trovanje bivšega ruskog špijuna biti okidač za neki novi oblik Hladnog rata. Ako se to dogodi, sigurno je da bi se reflektiralo i na hrvatsko-ruske odnose, jer Hrvatska mora slijediti politiku svojih saveznika u EU i NATO-u. Ako do toga ne dođe, ova operacija protjerivanja diplomata s jedne i druge strane brzo bi mogla biti zaboravljena, pa ne bi bilo veliko iznenađenje da Vladimir Putin ipak u dogledno vrijeme dođe u Hrvatsku.
Naši susjedi Slovenci sami znaju koliko su im važni dobri odnosi s Moskvom. Predsjednika Putina tri su puta ugostili, a sada su odbili uopće ozbiljnije razmatrati mogućnost da protjeraju ruske diplomate. S druge strane, realiziraju se brojni poslovi, od kojih svakako veliku korist ima i Slovenija. I posljednje reakcije novog austrijskog kancelara Sebastiana Kurza pokazuju koliko je toj maloj, ali značajnoj zemlji EU stalo da s Rusijom razvija dobre odnose. Uostalom, koliko im je važan odnos s Rusijom, pokazuju i druge ključne zemlje EU, Francuska i Njemačka. Emmanuel Macron uskoro će u Moskvu, a Angela Merkel i ne pomišlja da se pogoršaju ekonomski tokovi između dva svjetska diva, Njemačke i Rusije.
Svidjelo se to nekome ili ne, Ruska Federacija danas je velesila u svakom pogledu, a Vladimir Putin predsjednik države koji je uspio od zemlje što se gotovo raspadala stvoriti globalnu snagu. Rusija izaziva respekt najjačih svjetskih centara moći, pa tako i Washingtona. Neki smatraju da, kad se veliki tuku, mali moraju biti pod stolom, aludirajući da je Hrvatska trebala biti po strani od ovog špijunskog trilera koji je poprimio razmjere svjetske političke krize. Ipak, sve što se proteklih dana događalo u mnogočemu je razotkrilo i kakav je danas stav prema Rusiji, pa su hrvatski građani pokazali veliku, gotovo iznenađujuću simpatiju prema ruskoj strani. Mnogi su poručili da nismo trebali donijeti odluku o protjerivanju ruskog diplomata, nego ostati suzdržani. U zemlji koja je uvijek pokazivala više senzibiliteta prema euroatlantskim institucijama to je bilo naprosto iznenađujuće. Ono uobičajeno mišljenje kako je Rusija isključivo sklona Srbiji sve više pada u vodu, iako je jasno da se Beograd u vojnoj suradnji okreće Moskvi, dok Zagreb gradi čvrsti odnos s Washingtonom.
Za sada, brojno stanje u hrvatskom veleposlanstvu u Moskvi ostaje nepromijenjeno, i to je dobra vijest. Ionako je ondje malo diplomata, a i sporno je gdje će oni ubuduće raditi ako Zrinjevac ne donese napokon odluku kakva je sudbina zgrade za rusko veleposlanstvo u Zagrebu. To natezanje oko prostora predugo traje, a uvelike je i nepotrebno, jer se s malo više fleksibilnosti hrvatske strane moglo naći rješenje. Pitanje je to i dobre volje, koja u konačnici pokazuje i kakve odnose Hrvatska želi s Ruskom Federacijom.
Ali ključni je interes da se nastavi ekonomska suradnja. Ona je za veliku Rusiju važna, ali za malu Hrvatsku još važnija. Bilo je krajnje neobično pokušati isključiti Sberbank iz dogovora o Agrokoru i sadašnji Vladin povjerenik to je odmah razumio. Treba vidjeti i kojim će se tempom rješavati projekt plinofikacije rafinerije u Bosanskom Brodu, a uskoro će se na dnevnom redu naći i mnogi drugi projekti koje bi Hrvatska mogla realizirati s Rusijom. Ostaje, naravno, i veliki rusko tržište koje je za hrvatske firme itekako zanimljivo. Ostaju, međutim, i mnoga politička pitanja, poput budućnosti BiH, a za to je Hrvatska životno zainteresirana. Naravno da u BiH postoje i ruski interesi, to se ne smije smetnuti s uma, ali je važno to što predsjednik Putin ima jasnu viziju da ova država mora ostati jedinstvena, kao mjesto gdje će sva tri konstitutivna naroda ravnopravno odlučivati. Upravo ono što želi i Hrvatska.
Ostaje i zajednička zadaća Ruske Federacije i Hrvatske u borbi protiv terorizma te ilegalne imigracije, u čemu su i dosad uspješno surađivale. Hrvatska nije posve zatvorila vrata ni vojnoj suradnji, iako je glatko odbijena ponuda o kupnji MiG-ova.
Sve to dovoljno je da se lako zaključi kako je daljnja suradnja Zagreba i Moskve itekako potrebna, što uključuje “fini vez” diplomacije s jedne i druge strane. Rusija u Zagrebu ima “diplomatskog bombardera” Anvara Azimova, koji je uvijek vrlo jasan i izravan, ali i ulaže velike napore da se odnosi poboljšaju. Odlično poznaje i Hrvatsku i regiju, a Hrvatska ima u Moskvi vrlo iskusnog diplomata koji uz puno poštovanje prema zemlji primateljici ima istinsku želju da sudjeluje u obnovi dijaloga. Veleposlanik Staničić tako će u danima koji dolaze s hrvatske strane morati uložiti dodatni napor da Rusiji objasni hrvatsku poziciju i želju da se vrata za suradnju ne zatvore. Ako taj proces bude uspješan, Vladimir Putin uskoro bi mogao doći u Zagreb, piše Globus.hr
wpDiscuz