Dok sa zabrinutošću pratimo odjeke krize u Zaljevu u kojem je jednog ramazanskog jutra udario brat na brata, pa mu, onako bratski, zabranio i hranu i vodu, čak i zrak, a sve zbog vječite dileme ko je pravi musliman, a ko stvarni terorista, nad Bosnom i Hercegovinom lebdi odzvanjajuće pitanje – Bošnjaci, gdje ste vi?
Priča o nama
Sve to nije potrebno nekakvog intelektualnog propitivanja i pretjerivanja, već priča o nama, dilema od čijeg odgovora će uveliko zavisiti sutrašnjica naše zemljice koju, izgleda, hoće svi, osim njenih sinova i kćeri. Ta dilema mnogo govori i o ovdašnjem stanju svijesti, o našim halovima, a ponešto i o budućnosti.
Da, grozno je, poražavajuće i ponižavajuće za sve muslimane svijeta to što se dešava u Kataru. Pošteno je da dijelimo brigu sa zemljom koja je toliko puta pomogla našoj, ali ovaj put ćemo o nama.
Kriza u Kataru je potvrdila da se ne dijelimo samo na Bosance, Hercegovce, Sarajlije, Sandžaklije, Semberce i Posavce, na Podrinjce i Krajišnike, ljude iz srednje Bosne, ili, naravno, na članove više stotina stranaka, koalicija, nezavisnih lista.
U procesu naše mazohističke samoatomizacije, s mnogo više žara danas se dijelimo na Saudijce, Irance, Turke, Katarce, Kuvajćane… Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Egipat imaju ovdje svoje ljude. Kakva Bosna, kakvi bakrači, ko su prave Ihvanije, a ko lažni čuvar pečata Muslimanske braće, ko bježi kad zagusti, ko je za uvaženog alima El-Karadavija i čestitog emira Al Thanija, a kome su milije saudijske hurme i hedije kraljevske porodice u Rijadu – pitanje je sad…
Sve znamo o turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu i Fetullahu Gulenu i ko stoji iza njega i njegovih nurdžija, koje Turska smatra teroristima, kuda ide AK partija… (i neka je tako), ali zašto malo brinemo za ostavljene Bošnjake u RS, o Srebrenici koja ponovo umire, o tome zašto borci plaču pred Vladom FBiH ili zašto cijele porodice odlaze.
Dok neke brine što se šiiti šire na Bliskom istoku i svijetom, drugi slave razvoj Irana. Dio nas se sekira i to što predstavnici Mula Sadre izlaze kad ezan uči, a drugi pak poštuju nesebičnu pomoć Irana tokom agresije na BiH. Nekima su sufije i tesavvuf in, dok se neki treći raduju «jedinim pravim muvehidima» koji nam svakog mjeseca, pa i u ramazanu, poručuju kako će nas klati i kupati se u našoj krvi i da ćemo mi, ti murteddi Balkana, biti otkriveni «u kojoj god rupi da se krijemo». Mašallah!
U cijeloj toj šumi pojmova kao da smo mi izgubili sebe ili, zapravo, ne znamo kuda želimo ići.
“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vijekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo”, pisao je Mehmed Meša Selimović.
Je li zato čudo što nam «drugi čine čast da idemo pod njihovim zastavama jer svoju (imamo li?!) nemamo» i da nas «mame kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo». Ne potvrđuje li to i bošnjačka tragedija s odlascima u klaonicu na sirijskom ratištu?
Da, ima zato tu i tekfirlija, selefija, koji pošteno žive, ali i ahmedija, behaija, nurdžija, sulejmandžija, tahrirovaca, tabligovaca, neomutezila, sufijskih tarikata koji svoje šejhove imaju od Malezije do Kipra, ali i Jehovinih svjedoka i poštovalaca Krišne… Svega u nas, ali i, nažalost, sve više onih koji odlaze pa će radije biti naši Amerikanci, Nijemci, Šveđani i Švicarci… Oni odlaze vjerujući da će onaj posljednji ugasiti svjetlo.
Mi smo ničiji
“Čekaj, ako ovako idemo, šta će od otadžbine ostati”, povikao je pokojni Ivan Stambolić kada je Slobodan Milošević u nacionalnom zanosu poručio Srbima da “niko više ne sme da ih bije”. Dalje znamo…
Bošnjaci koji su stoljećima pripadali svijetu koji je gledao ka Istoku imaju pravo, pa i vjersku dužnost, ako želite, da čuvaju emociju i misle na ummet. Njega, istina, prečesto vidimo očima romantičara, bez mnogo znanja o zamršenim tamošnjim odnosima i logikama. Zato, Bošnjaci, prije svega, moraju biti Bošnjaci i mnogo više Bosanci, te misliti o sudbini zemlje bosanske, čiji su neotuđivi dio.
Katar ima više od 355 milijardi suhog novca u državnom Sovereign fondu, a gdje smo mi? Jedna od najbogatijih država svijeta će naći svoje saveznike, a ko su naši?
Poštujemo svakog, budimo na strani istine i pravde, ali čuvajmo svoje. U zemlji sa 90.000 nepismenih i najmanje visokoobrazovanih, u zemlji osiromašenih, čija mladost odlazi u pečalbu ili na strana ratišta, naš najveći farz jeste da čuvamo BiH i emanete davno preuzete.
Faruk Vele l ins.ba
wpDiscuz