BENČIĆ: ‘Obiteljaši’ se boje kraja patrijarhata, a ne Konvencije

Aktivistica Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije jasno se i glasno više puta suprotstavila onima koji neistinama blate Istanbulsku Konvenciju te u intervjuu za Express razjašnjava što će se sve morati promijeniti kada se Konvencija napokon ratificira, kao i zašto zaštita žrtava nasilja smeta onima koji misle da je ‘par šamara’ dio intime i svetosti obiteljskog života, pa kako bi zaustavili ratifikaciju guraju priču “rodne ideologije”.

Čini se kao da je cijeli kamen spoticanja u RH tzv “rodna ideologija” – možete li našim čitateljima objasniti točno o čemu je riječ tj. jesu li ti strahovi opravdani? 

Prvo treba reći da ne postoji rodna ideologija- to je pogrdni termin skovan od strane klerikalnih krugova i vjerskih fundamentalista kako bi kroz teoriju zavjere plasirali neistine o pojmu roda, te širili moralnu paniku i govor mržnje protiv transrodnih osoba.  Pojam roda i razlikovanje spola i roda dio su društvenih znanosti više od pola stoljeća i koriste se da bi označili razlike između bioloških zadatosti muškaraca i žena (spol) i društvenih uloga koje se pridaju određenom spolu (što znači muškost, a što ženskost u nekom društvu).

Svjetska zdravstvena organizacija pod pojmom roda podrazumijeva društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atribute koje određeno društvo smatra prikladnima za mušakrce i žene. Istanbulska konvencija pojam roda koristi kako bi definirala nasilje nad ženama i djevojčicama kao rodno uvjetovano nasilje – to konkretno znači da su žene i djevojčice češće žrtve nasilja ne zbog spolnih obilježja ili zato što su fizički slabije, već zbog duboko ukorijenjenih patrijahalnih obrazaca i stavova da su žene manje vrijedne, da su vlasništvo muškarca, da ako se ne ponašaju prema društvenim očekivanjima treba ih kazniti i sl.

Primjerice, još uvijek mnogi smatraju da je uredu udariti kćer jer je preotvoreno komunicirala s nekim mladićem, obukla prekratku suknju i slično, ili da je uredu udariti ženu kada te nije poslušala ili kada je napravila nešto što je muškarca iznerviralo. Odnosno smatra se normalnim da muškarci fizički ili psihički discipliniraju žene kao da su manje vrijedna ili manje racionalna bića pa ih eto treba staviti u red. I to je ono što se zove rodno uvjetovanim nasiljem.Istanbulska konvencija se uopće ne bavi pitanjem rodnog izričaja odnosno zaštitom transrodnih osoba, medjutim transrodne osobe i rodni izričaj su predmet zaštite Zakona o suzbijanju diskriminacije. Fokus Istanbulske konvencije je na osiguranju efikasnih mehanizama prevencije i zaštite žena i djevojčica od rodno uvjetovanog nasilja i to je cijela istina o  konvenciji.

Apsolutno sam sigurna da svatko tko je uzme u ruke i pročita neće naći ništa sporno u tekstu Konvencije i da će svatko tko se zalaže za borbu protiv nasilja nad ženama dići ruku za ratifikaciju konvencije.

Kako se u nešto generalno dobro poput veće zaštite žena i djevojčica od nasilja ugurala ideologija te zašto radikalna desnica i od Crkve instruirane udruge imaju takav problem s zaštitom najslabijih? Čega se boje? 

U trenucima kada je Hrvatska potpisala Istanbulsku konvenciju, 2013.g. nitko od sada sveprisutnih moralnih paničara nije prigovarao protiv ove Konvencije mada su već tada itekako bili javno prisutni, posebice nakon referenduma o definiciji braka. Medjutim 2015. godine američki think tank Aliance Defending Freedom o čijim je manipulacijama i diskriminaciji manjina već pisao i New York Times, daje upute europskim fundamentalističkim organizacijama da je nova meta Istanbulska konvencija i od tada kreće njihova velika i skupa kampanja koja je dakle uvezena iz SAD-a.

Međutim nije nikakva “rodna ideologija” problem ovim organizacijama, njihov ključni problem je, a kojeg komuniciraju na svojim stručnim skupovima dok se javnost zabavlja rodnom ideologijom i ljudima gušterima, je što Istanbulska konvencija traži borbu protiv patrijarhalnih tradicija koje uzrokuju nasilje ili koje su same po sebi nasilne i time vide da bi Istanbulska konvencija zbog jakih mehanizama provedbe koje ima zaista mogla pomoći jačanju jednakosti žena i muškaraca u društvu, a to je ono što niti Katolička crkva niti ove organizacije ne žele, pa i po cijenu nesuzbijanja nasilja nad ženama.

Diranje u partrijarhat je ono čega se oni boje, a to se vidi i iz riječi prof. Tončija Matulića izrečene na njihovom nedavnom skupu u Europskom domu koji je naveo da je Istanbulska konvencija   kao međunarodni pravni propis uključuje institute sankcija, istrage, kaznenog progona i osude, činjenica koja pokazuje da je ona važan i snažan alat u rukama svjetovnih represivnih aparata- ali po njemu to je loše jer bi se nasilje nad ženama trebalo suzbijati kroz kršćansku etiku a ne kroz pravne mehanizme.

Dakle, žene bi se trebale nadati da će njihovi nasilnici u nekom trenutku nadahnuti kršćanskom etikom prestati ih tući. Zašto kler traži da se pitanje nasilja nad ženama makne iz sfere prava-zato da bi se moglo ponovno strpati u sferu šutnje i prikrivanja, zato da žene i nasilje nad njima ne budu dio javnog već isključivo privatnog.

U nasilje nad ženama i djevojčicama koje regulira konvencija spada i seksulano nasilje; da li prof Matulić i njegovi istomišljenici smatraju da i silovanje treba prestati kazneno goniti jer se može rješavati kroz kršćansku etiku, da li ćemo i ubojstva žena i djevojčica maknuti iz sfere javnog prava i tretirati kao primjerice oštećenje stvari?

U pozadini ove kampanje dakle ne leži nikakav strah od bilo kakve rodne ideologije, nego strah od okončanja patrijarhata kao svepristune  ideologije koja garantira supremaciju muškaraca nad ženama.

Možete li nam objasniti što će u svakodnevnom životu i funkcioniranju promijeniti potencijalna ratifikacija i implementacija Istanbulske – što će to značiti za budžet države, zakone, ali i za žene i djecu – što bi se trebalo, i na koji način, poboljšati? 

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji najdalekosežniji je međunarodni ugovor koji se bavi tom tematikom a cilj joj je postići nulti stupanj tolerancije prema takvom nasilju kroz konkretne mjere kao što su mjere prevencije koje uključuju: promijenu stavova, rodnih uloga i stereotipa koji čine nasilje nad ženama prihvatljivim, edukaciju stručnih osoba koje rade sa žrtvama nasilja, uključivanje pitanja ravnopravnosti u nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja.

Zatim zaštitne mjere:  uspostavu  specijaliziranih službi za potporu koje pružaju medicinsku pomoć kao i psihološko i pravno savjetovanje žrtvama i njihovoj djeci, otvaranje dovoljnog broja skloništa i uvođenje besplatnih telefonskih linija za pomoć koje su otvorene 24 sata dnevno, kriminalizaciju i odgovarajuće kažnjavanje svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama, osiguranje posebnih zaštitnih mjera tijekom istrage i sudskoga postupka, obavezu istantne reakcije policije na pozive za pomoć, omogućavanje odštetnih zahtjeva prema nasilnicima i prema državi u slučaju kršenja konvencije, osiguranje financijske pomoći, stanovanja, obrazovanja, osposobljavanja i pomoć u pronalaženju zaposlenja za žene žrtve nasilja, osnivanje dovoljnog broja odgovarajućih, lako dostupnih kriznih centara za žrtve silovanja ili seksualnog nasilja radi osiguravanja medicinskih i forenzičkih pregleda, potpore za doživljenu traumu i savjetovanje žrtava, posebne mjere zaštite i potpore za djecu svjedoke, te obavezu da se pri određivanju skrbi o djeci i prava na viđanje djece, uzmu u obzir pojave nasilja.

Uz to traži se kriminalizacija praksi koje nisu učestale u Hrvatskoj ali jesu u nekim drugim dijelovima Europe kao što su sakaćenje ženskih spolnih organa, ubojstva iz časti, prisilni brakovi i slično. Najvažnije je da država mora za navedene mjere osigurati dovoljna i značajna sredstva (financijska i ljudska) za provedbu, te o toj provedbi izvještavati.

Jeste li imali neka iskustva ili priče kroz koje nam možete ilustrirati zašto bi ratifikacija Konvencije bila važna i što bi se onda možda promijenilo? 

Imam jako puno primjera iz iskustava nasilja žena žrtava nasilja sa kojima sam razgovarala; primjerice nedolasci policije na pozive ili neopravdana kašnjenja u dolascima na poziv za pomoć koja ce se sada sankcionirati i žena će imati pravo na odštetu od države ako se to dogodi, nadalje prekršajno kažnjavanje i nasilnika i žene žrtve tog nasilja zbog remećenja javnog reda i mira koje više neće biti moguće.

Neće više biti moguć niti prolazak kroz mirenja u slučaju rastave sa mužem nasilnikom, svjedočenje u prisustvu osobe koja je vršila nasilje nad ženom, reviktimizacija u sudskim postupcima, svjedočenje djece u slučajevima nasilja bez zaštitnih mjera i psihološke pomoći te pred ocem nasilnikom, odbacivanje kaznenih prijava za nasilje nad ženama jer broj udaraca ili ozljede nisu dovoljne za ispunjenje obilježja kaznenog djela, ne pokretanje kaznenog postupka ako se nasilje nije prijavilo tri puta, olakotne okolnosti za počinitelje silovanja zbog tzv. doprinosa žrtve:  sudovi u nekim slučajevima silovanja žena koje su bile u klubovima, žena koje su autostopirale i bile silovane ili pripite takve okolnosti smatraju doprinosom žrtve počinjenju kaznenog djela, a počinitelji na temelju toga dobivaju manje kazne.

Upravo takvi primjeri su primjeri rodnih uloga i rodno uvjetovanog nasilja koje se želi eliminirati ovom Konvencijom.