Kad se kod nas i najdobronamjerniji ljudi stanu “suočavati s prošlošću”, iznervira me strahovito nepoznavanje činjenica što sve takve kolektivne “mozgovne oluje” obilježavaju.
Ako se o ičemu ovdje može uspostaviti konsenzus, onda je to jedino oko onih stvari o kojima svi podjednako pojma nemaju, ne znaju ili ne žele znati i, po mogućnosti, o njima ne žele slušati. Kad se svi slože oko pogrešnih činjenica, prelazi se na zaključke, koji su unaprijed zadani neposrednim potrebama. Tako je bilo i s pitanjem što je završilo odgovorom vladine komisije na goruća pitanja o HOS-u, devizi “Za dom spremni!”, crvenoj zvijezdi i sličnim tričarijama.
Denis Kuljiš l jutarnji.hr
Nakon dugotrajne gestacije i razmjene mišljenja u odboru kojemu su na čelu bili predsjednik Vlade (inače pravnik bez odvjetničke prakse, diplomat i eurobirokrat) i predsjednik Akademije (ugledni onkolog i bolnički administrator), došlo se do rješenja diplomatski, propisivanjem mjera koje će pripomoći pacijentima oboljelim od neizlječive bolesti. Jer, ako netko ima pijetet prema ustaškom pozdravu na crnim majicama poginulih pripadnika paravojnih postrojbi koje su nasljedovale tu družinu, ionako mu nema sapasa, a pitanje je mogu li mu se uopće olakšati muke. Srećom, nije riječ o epidemiji, nego o izbojima negativne energije, koji su se u posljednje vrijeme umnožili u bivšoj istočnoj Europi.
Ona se u novije doba nečuveno trudi da zadrži ili obnovi svoj istočnoerupski identit, jer im se onaj zapadnoeuropski čini previše tranzitivan, otvoren i izložen propuhu na sve četiri strane svijeta… Tko smo tu MI, ako demokracija i globalizam dosegnu svoje krajnje konzekvencije?
Izgubit ćemo se ako ne očuvamo svoje plemenske fetiše i ratničke tradicije našeg balkanskog ili transkarpatskog i transoilvanskog etnosa i etosa, tradiciju naših legendarnih poljskih “krilatih husara” koji su zaustavili Turke kod Beča, naših mađarskih rakošijevskih bojovnika koji su se klali na kindžale s Osmanlijama, našega Vlada Tepeša zmajevitog Drakula, ili našeg Nikole Šubića Zrinskoga, sigetskoga Leonide, koji je na Turke jurišao iz Szigeta… “Zanimljivo”, rekao mi je bivši turski ambasador u Zagrebu, “ali gdje god sam putovao po ovim zemljama i krajevima, govorili su mi s neskrivenim ponosom da su tu – zaustavili Turke!” Neizrečeni korolar te ironije bio je da on, zapravo, ne vidi, da su ih zaustavili, jer su po svim televizijama u tom negdanjem rumelijskom beglerbegluku, europskom dijelu carstva, zacarile sapunice, koje i dalje vladaju, a velike turske kompanije preuzele su sve najatraktivnije marine i turističke destinacije recimo na Jadranu, ondje gdje su nekoć uzalud nasrtali kapudan Uluč Ali-paša i reis Muhamed Široko.
No, približimo se sad suvremenim horizontima neznanja… Političko pitanje koje je morala razriješiti famozna Komisija, bilo je: što učiniti s nesretnom pločom poginulih pripadnika HOS-a postavljenom u Jasenovcu, a zatim premještenom dok se komisijski ne donese zaključak što s tim i što sa samim HOS-om, koji je, što se uglavnom zna, bio paravojska Hrvatske stranke prava (HSP) u hrvatskom ratu za nezavisnost.
Pitanje je političko utoliko što se današnji HDZ u velikoj mjeri oslanja na biračko tijelo koje osim nekoliko stotina tisuća državnih činovnika i namještenika državnih poduzeća, sačinjava i oko pola milijuna navodnih branitelja, a njih nervira svaki pokušaj da se bilo što iz doba Domovinskog rata stavi u realnu perspektivu, razmatra redovnim historiografskim postupcima ili, ne daj bože, uđe u to gdje se tko, kako i kada borio, pa su zato i dobili svoje vlastito ministarstvo, da onemoguće miješanje u te njihove i samo njihove stvari…
Znači, Komisija je u skladu s Vladinim potrebama donijela odluku da se ustaška deviza ne smije koristiti u javnosti, jer bi svaka druga bila neprihvatljiva u europskom i svjetskom kontekstu, s tim da se ustanovljava iznimka koja vrijedi jedino u usko specificiranim prigodama komemoracijama ljudi poginulih u zabludi da se bore za obnovu ustaške države, koja će se znati razračunati sa Srbima. To također znači da se (zbog refrena) ne smije pjevati ni domoljubni hit “Bojna Čavoglave”, jedna zbilja dobra pjesma, koja na mojoj top-listi nacionalističkog melosa stoji odmah uz bok Škorine sjajne balade “Sude mi” i “Vidovdana” Goce Lazarević.
Opći zaključci Komisije upućuju nadalje da se ulože novi napori u historiografska razmatranja otvorenih pitanja koja navodno dijele nacionalni korpus po razdjelnici između “ustaša” i “partizana”, dok se pitanjima povijesti Domovinskog rata bavi naročiti institut, Memorijalno-historiografski centar za izučavanje Domovinskog rata, smješten u staroj zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici. Osnovala ga je još Račanova vlada s istom nakanom s kojom je Plenković formirao ovu komisiju – da se pitanja depolitizra, odgodi ili, kako bi to rekli hrvatski “bioetičari” koji sve više uzimaju maha – sagleda “pluriperspektivno”, tj. relativizira.
Ključna poruka Komisije bila je da se polazište hrvatske državnosti, a to znači i domoljublja, ne smije tražiti u neprirodnoj tvorbi privremene i nepriznate Nezavisne Države Hrvatske, koja je bila kvislinška, marionetska paradržava, utemeljena na rasizmu i genocidu, nego samo na pozitivnim sastavnicama stečene državnosti nezavisne međunarodno priznate hrvatske države iz 1991. godine, a i domoljubnim težnjama koje su hrvatski antifašisti iskazali kad su u ljeto 1943. na Plitvicama formirali Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja (ZAVNOH).
Drugim riječima, budući da je ZAVNOH legitimirao hrvatsku narodnofrontovsku vlast koja nije bila isključivo komunistička, pa je i pokret koji ga je osnovao stekao priznanje saveznika na njihovom summitu u Teheranu (održanog 28. novembra 1943., dan prije datuma koji se stoga nalazio u grbu FNRJ/SFRJ), to praktično treba značiti da “partizani” nisu globalno bili toliko loši kao “ustaše”, koji ne samo da su bili grozni, nego su i još gori, jer njihovi zločini nisu imali ni formalno pokriće.
Tu i jest osnova prijepora – jer desnica tvrdi da su zločini naprosto zločini, da su komunisti bili Staljinov progenij, kao što su ustaše bili Mussolinijev i Hitlerov, ali da su, za razliku od ustaških, partizanski zločini ostali nekažnjeni, štoviše, da nisu do danas ni popisani i osuđeni. Sad opet ljevičari navijaju da to nije isto, i da su to sasvim različite stvari, koje ne treba razmatrati istodobno, što je sve također točno, i to možeš uvijek pratiti i slušati začuđen do koje su mjere i jedni i drugi u pravu, a opet se ne slažu, dapače, te ih parcijalne istine razdvajaju više nego laži i neistine, a pritom uočavaš kako i jedni i drugi ne iznose ono što zapravo misle i osjećaju, jer su prvi nepopravljive komunjare, dok se drugi nisu emancipirali od rasizma, koji kod nas nema pretežno antisemitsku, nego prije svega antisrpsku polarizaciju, što ništa ne mijenja na stvari, jer je naprosto riječ o autentičnom, fašistoidnom sentimentu, gestaciji mržnje prema “drugome”. Fašisti mrze svoje neprijatelje jer ih preziru, a ljevičari svojima ne mogu oprostiti, jer im nabijaju komplekse.
Činjenica je da se primitivci u državama koje nisu daleko odmakle u demokratizaciji i uspostavi prosvijećenih društvenih institucija, ne mogu osloboditi tih himera, bez obzira na to što one vrijede samo za lokalnu upotrebu. Današnji fašizam je zaista lokal-fašizam, što onaj historijski, bez obzira na varijacije, zaista nije bio, dok je socijalizam neizlječivih komunjara podjednako introvertiran, a mutirao je u endemske forme. To nisu svjetski procesi, nego im svjetski procesi pogoduju da se razvijaju, kao što se u neprokrvljenom tkivu događaju upale… Hrvatski fašizam i hrvatsko recidivističko ljevičarenje (koje je samo lateralno vezano za političku jugonostalgiju) podjednako su izolirane pojave, koje stoga ne zavrijeđuju ozbiljnu znanstvenu analizu. Ali, to ne znači da stvari ne treba postaviti na svoje mjesto – dapače, ali samo grubim riječima, bez izmotavanja, bez političarskog podilaženja svakom idiotu koji zaluta u javni prostor. Frazere i pozere treba tretirati kao stoku koja zabrazdi u krivom smjeru, pa se prvo upozori oštrim lajanjem, a zatim i pucanjem biča… Fali kauboja, ali da vidimo što se u tom pogledu ipak može učiniti.
Prvo, konkretno oko HOS-a. Tu je paravojsku rasformirala Tuđmanova vlast, uz Šuškovu egzekutivnu pomoć i asistenciju Jože Manolića, kojega sam, uostalom, neki dan susreo na Kaznenom sudu. Tužio ga je za klevetu njegov bivši šef kabineta, Tomo Karamarko, pa je izgubio, no kako je kod nas pronošenje navodno neistinitih navoda kriminalizirano zakonom, našli smo se ondje skupa Joža i ja kao klevetnici na instanciji na kojoj se inače procesuira manje razbojnike, velike lupeže i slične likove koje onamo nerijetko dopreme “maricom” u pratnji sudske policije. On je tu imao čvenk s Karamarkom, a ja s bivšim direktorom aerodroma s kojim se, evo, već osmu godinu sporim oko toga je li zlosretni novi terminal trebao biti sagrađen na mjestu gdje je dosita sagrađen ili ondje gdje je on htio, pa me uvrijeđen i, smatra, oklevetan, tuži da sam dvojio o njegovim motivima. Rješavamo tako probleme iz prošlosti suočavajući se sa sadašnjošću, kao što Joža Manolić i Tomo Karamarko, pokušavaju na sudu i u novinama utvrditi tko je bio udbaš, a tko nije, odnosno, što je sve Udba, zapravo Ozna, radila poslije Drugog svjetskog rata…
Na sudu gdje stalno pribivam u svojstvu optuženika uvijek razmišljam bi li se to sve skupa dalo uprizoriti u neku TV seriju, ali to je dramaturški nerješivo pitanje bez primjene teorije relativnosti. Jer, vi se tako nađete osam godina poslije počinjenja strašnog zločina, objave nekog članka u nekakvim novinama koje možda već odavna ne izlaze, pa se sporite je li upotrijebljena metafora bila insinuacija koja je sadržavala i neki opsceni inuendo, ili je sve bilo savršeno čedno, točno i na mjestu, pa se pozivaju svjedoci, i onda jedan izostane, ili se razboli okrivljenik, ili zapije advokat, pa se rasprava odgodi na dva-tri mjeseca do sljedećeg ročišta i tako pet do sedam godina do prvostupanjske presude i još najviše pola godine do drugostupanjske, koja, doduše, ponekad vraća slučaj na ponovno suđenje pa ti se može dogoditi da suca u to premjeste na drugu sud, što znači da se parničenje ponavlja, od nule, s ponovnim ispitivanjem svih svjedoka (što mi se i dogodilo u ovom aerodoromskom slučaju). Kad na koncu dobiješ ili izgubiš parnicu, tu može biti možda tisuću eura globe, možda dvjesta eura sudske naknade i sedam ili deset tisuća eura advokatskih troškova. Zbog takvog sudovanja gube se milijuni radnih sati, dani i godine života, stradaju novinari i izdavači, sud i javno povjerenje u pravosuđe, a plivaju jedino odvjetnici zbog kojih se, bit će, cijela ta nevjerojatna gnjavaža forsira, iako bi se sve mogla za pet minuta riješiti kod suca za prekršaje (kao u bivšoj Jugoslaviji), ili na građanskom sudu podizanjem privatne tužbe uz kauciju za sudske troškove (kao u suvremenoj Njemačkoj).
Joža se u sudnicu dovukao kao stari bojni brod, postojanim kretanjem s brzinom od oko 11 čvorova, u pratnji neka svoja dva puno mlađa eskortna konfidenta-družbenika-veseljaka koji se odijevaju kod “Caritasa” ne starijih od osamdeset godina, pa smo se srdačno ispozdravljali… “Pa tko VAS tuži”, rekoh, “i zašto to samo radi?” A on će ovima svojima: “Evo, ako ni Kuljiš ne zna da tu ima nešto, tko onda može misliti da ima?” A ja ću na to mudro i pomirljivo: “Ako je šta i bilo, sigurno nema svjedoka!”
Tako smo se lijepo pospominjali u duhu agramerskog općeg pomirenja s neizmjenjivim činjenicama koje svi znamo, ali se ne mogu utvrditi ni dokazati, u ovoj ili bilo kojoj drugoj stvari, osim po knjigama i novinama, ako se pronađe netko tko bi to štampao, te pod uvjetom da to nikoga ne uznemiri ili uvrijedi, pa mu nanese bol i štetu, bez obzira na to je li istina ili nije (što za osebujni hrvatski kazneni zakon nije presudno).
No, Tuđman je mrtav pa mu slobodno možemo odati priznanje za ono što je učinio: u februaru 1992. naredio je da se raspuste zadnje postrojbe HOS-a u Bosni, s tim da se one koji ne pristanu skinuti te oznake i staviti normalne našivke HV-a baci u zatvor (no takvih se nije našlo). Prije toga dao je da se posmiču ratne vođe HOS-a, Ante Paradžik i Blaže Kraljević, a u istom paketu otišao je, čini se, i Miro Barešić. To su sve odradili Šuškovi ljudi, pripadnici (emigrantskog) Hrvatskog državotvornog pokreta, HDP-a, koji su sačinjavali Gojkovu opričninu. I on je mrtav, pa nam je slobodno zaključivati. Joža Manolić kao šef Kriznog stožera možda je imao neke veze s investiturom valjanoga Ante Prkačina za zapovjednika HOS-a u Hercegovini kad je bilo potrebno rasformirati tu uglednu Štelinu postrojbu, ali možda i nije, a kako su obojica živi i zdravi, najbolje je da se sami dogovaraju oko svojih rola i zasluga. Isto vrijedi za instalaciju Ante Đapića za šefa HSP-a umjesto autentičnog Parage. Možda je Đapić zavijao kao i Paraga, ali taj slavonski sivi vuk nije nikoga ugrizao.
U svakom slučaju, Tuđman nije dopuštao da bilo tko naokolo šeta s ustaškim znakovljem, on je bio partizan, kao i Joža, pa mu je to vjerovatno smetalo i intimno, a ne samo s pragmatičnih, državotvornih razloga. Što mu, naravno, sadašnji ustaše koji nisu ustaše nego prikriveni rasisti koji se opijaju istom strašću, ne mogu oprostiti iako više nemaju protivnika i potencijalnih žrtava (Srbi su spali na manjinu koju je i Tuđman smatrao statistički prihvatljivom greškom). Ali, ovaj sentiment održao se samo u nekim slavonskim krčmetinama i u špelunkama po zagrebačkoj periferiji gdje se takvi neprilični tipovi okupljaju, i nemaju nikakvu težinu, osim kad se širi kroz unutarstranačke hadezeovske kanale, s alarmantnom porukom da Plenković, zapravo, ne pripada u njihovo gnijezdo, i da bi stoga u svakom trenutku mogao izdati stranačku stvar, kao što se spreman otresti tereta ustaštva, jer mu je nepodnošljiv u svakoj međunarodnoj komunikaciji (s Bruxellesom, Washingtonom, Jeruzalemom ili Moskvom). I zato – Komisija. Stvar se uzdiže na natpolitičku razinu njenih zaključaka.
Toliko o povodu, o HOS-u, o ploči i Komisiji, a sad možda samo nekoliko riječi i o ZAVNOH-u i jednoj teškoj Tuđmanovoj zabludi, koja se tu ne da ukratko otpraviti, ali da je ipak ukratko rezimiram.
Kao nedoučeni povjesničarski samozvanac, lik sa šest razreda osnovne škole i višom partijskom, koji nije znao nijedan strani jezik, Tuđman je jako slabo razumio okolnosti i razloga nastanka te hrvatske narodnofrontovske vlade. Ona je formirana po uputama sekretara Kominterne Georgija Dimitrova (vidi njegov Dnevnik, Bančevo englesko izdanje ili iscrpnije talijansko S. Ponsa). Poslužila je kao reprezentativni organ narodne vlasti koju čvrsto drži komunistički aparat. Staljin je 1937. naredio da se u Jugoslaviji formiraju tri posve samostalne komunističke partije, slovenska, hrvatska i KPJ, ali ne kao krovna, nego naprosto kao beogradska, srpska i crnogorska (zato je srpska i osnovana tek poslije rata). Za provođenje toga zadatka bio je zadužen Tito, org-sekretar pariškog biroa KPJ, agenturne ispostave naročitog odjela NKVD-a implantiranog u aparat Kominterne.
Tito je to obavio na sebi svojstven način – napravio je tri partije, a na čelo im postavio svoje pouzdane ljude i podvrgnuo svom vrhovništvu kroz provizorij “prinudne uprave” uspostavljene u maju 1938. u Sevnici. “Prinudna uprava” uvedena je nakon provala i bankrota komunističke organizacije (sve to skupa malo nalikuje i na slučaj “Agrokora”). Znači, on se obavljajući zadataak pridržavao forme, a sadržaj je prilagodio svojim diktatorskim instiktima budućeg samodršca. Problem je nastao tek kad je iz zatvora izašao Hebrang i došao na čelo hrvatske partije, mjesto na koje ga je još 1928. postavila Moskva, odnosno Buharin (ali je Andrija 12 godina proveo na robiji). Tu je došlo do kolizije, razriješene tek Hebrangovom smrću 1948.
Tito je efektivno ukinuo Osvobodilnu frontu – slovenski paravan slovenske partije – još 1944. (pretvorivši je od narodne skupštine u kulturno-umjetničko društvo). U Hrvatskoj Zemaljsko antifašističko vijeće bilo je u toj funkciji krezubog komunističkog adoranta od samog osnutka na Plitvicama, ali je malo zasmetao Hebrang (pa je on smijenjen i prebačen u Beograd, gdje je bio pod boljom kontrolom). Kao i AVNOJ, bihaćki i jajački, to su sve bile samo pojavne forme diktature, transmisijske vertikale Tito – Ozna – Partija, preko koje se upravljalo svim procesima u vojsci, pozadini i na okupiranom terenu. Je li, dakle, ZAVNOH izraz težnji hrvatskog naroda? Pa jest i to, Hrvati su stalno pokušavali izboksati neku samostalnost i potvrditi samobitnost, uspostaviti svoju državu, makar i kroz autonomiju – tako je bilo i pod Mađarima, austrijskim carevima, a iskazalo se na najgori način u NDH i zatim samo formalno kroz ZAVNOH, a onda prilikom izgradnje FNRJ/SFRJ, sve do presudnog momenta ustavnih promjena prijelomne 1963. godine, kad je uspostavljena samostalna satrapija, kojom je upravljao Titov potkralj Hrvatistana, dr. Vlado Bakarić, ilegalnim nadimkom – “drug Mrtvac”. Poslje Mrtvaca imali smo dr. Živca, nervoznog pjetlića Franju Tuđmana. Njega je providnost odabrala da postane prvi hrvatski pravi predsjednik. Nije on bio Walesa ni Havel, ni Željo Želev, nažalost ni Arpad Goncz, nego po mojem sudu, bitno lošiji i od Iona Iliescua, tu negdje al pari s Vladimirom Mečiarom, ali ipak ispred Slobe Miloševića, s kojim se družio i više nego što je bilo nužno. Kad vidiš gdje je danas Hrvatska – sve se lijepo podudara. Druga je od kraja u EU, a svi smo u EU, ne računajući Srbiju koja još nije, zaslugom Miloševića i svih onih koji ne vide da je bio nešto najgore što se ikad dogodilo Srbima u njihovoj bogatoj povijesti koja obiluje i nesrećama i promašajima, te još neke manje balkanske kolateralne žrtve…
Iz povijesnog kuta, bit će to epizoda: ni pedeset godina poslije propasti komunizma, sve će europske zemlje biti dio Europe, što samo po sebi puno ne znači, jer kako je još davno ustanovio drug Kardelj, “partija ne može donijeti sreću pojedincu”, a ne može, bome, ni Europa. To ne treba očekivati od politike – dovoljno je da ne uzrokuje nove nesreće. Utoliko je bio uspješan i rad ove Plenkovićeve Komisije osnovane radi nesuočavanja sa stvarnim, jednostavnim pitanjima prošlosti.
wpDiscuz