Predsjednik ne bi imao stvarne ovlasti, predizborne koalicije više ne bi bile mogućeKoliko god si državni dužnosnici laskali o tome da smo regionalna sila ili regionalni lider – u regiji u kojoj inače nismo – objektivan pogled sa strane govori nešto drugo. Hrvatska je država zarobljena u prošlosti, od aktualnih proizvoda proizvodi jedino nevolje. Otporna je na reforme: naše gospodarstvo tapka u mjestu od 1981. godine – tako pokazuju podaci o BDP-u uspoređivani kod više različitih teoretičara – a u relacijama prema susjedima imamo jedino probleme.
Otvorena pitanja imamo s Mađarskom (Ina), Bosnom i Hercegovinom (granica, sigurnosne procjene, položaj Hrvata u BiH, Pelješki most), Srbijom (granice, nestali, sukcesija, manjinska prava…), Crnom Gorom (granica) i Slovenijom (granica). Naši zapadni saveznici javno nam, dakako, izriču komplimente ili – ako zalaze na teren bilateralnih pitanja – oprezne poruke, ali ispotiha mrmljaju zbog nezadovoljstva činjenicom da je nekoć najnapredniji prostor od Rijeke do Vladivostoka s vrha naglo pao na začelje tablice.
Plan velikih sila za pacifikaciju regije, o kojemu smo obaviješteni iz diplomatskih izvora, podrazumijeva značajno prekrajanje hrvatskog institucionalnog krajolika već do izbora 2019. godine, do kojih bi i parlamentarni i predsjednički sustav morali biti podvrgnuti rezovima koji su puno više od kozmetičkih promjena. Riječ je o promjenama Ustava Republike Hrvatske i Izbornog zakona.
“U Ustavu više ne bi smjelo biti zabuna oko ovlasti šefa države, i to u tri područja. To su vanjska politika, obrana i tajne službe. Ili će se one sasvim jasno razdijeliti ili će predsjedniku te ovlasti biti ukinute”, kaže naš sugovornik iz diplomatskih krugova.
Po tome modelu, predsjednik bi doista postao fikus, što prema sadašnjim ovlastima ipak nije. Predsjednica danas ima značajnu moć u imenovanju čelnika tajnih službi, svih diplomata, sukreiranju vanjske politike, davanju mandata parlamentarnoj većini, ali i arbitriranje oko toga što jest ta većina. Upravo su Kolindine intervencije s Mostom, u vrijeme pregovora Milanović – Petrov “Karamarko, vlast isporučile HDZ-u, što je odredilo sudbinu Hrvatske na dulji rok.”
Usvoji li se taj model, te bi ovlasti predsjednika bile “podšišane” na nulu. Izborni zakon bio bi podvrgnut brutalnom zahvatu – prema ovom prijedlogu, bile bi zabranjene predizborne koalicije, čime bi se stvorila platforma za formiranje učinkovite velike koalicije HDZ-a i SDP-a.
“HDZ bi dobio većinu važnih ministarstava, a SDP bi ostao na razini mlađeg partnera s dva sigurna ministarstva: zdravlja i socijale”, kažu naši izvori. Ta platforma je važna za stvaranje političke volje (sad je nema, Vlada je preslaba, opterećena sama sobom) koja bi dovela do nužnih reformi, ali i stabilne koalicijske vlade koja ih može provesti bez slomova politika i savezništava.
Reforme su dugoročne, u interesu Hrvatske, ali i EU. Ne treba im Hrvatska koja je dio problematičnog prstena nestabilnosti: BiH, Srbija, Kosovo… U ovakvoj slici (HDZ-SDP) ljevica i liberali dobili bi poziciju šefa države, objašnjava naš sugovornik:
“Kohabitacija je dosad (primjerice Mesić – Sanader) puno bolje funkcionirala od situacija u kojima su premijer i predsjednik iz iste političke opcije (Kolinda – Plenković, Josipović – Milanović).” Nakana je da se olakša provođenje reformskih politika Vlade te da se eliminira Ured predsjednika kao mjesto oporbenog okupljanja prema Vladi i premijeru koji su iz istog političkog spektra.
Mandat predsjednika u tom bi okviru bio Ustavom ograničen na razdoblje od 6 do 8 godina. Moguća bi bila samo jedna kandidatura. “Ideja je da se hrvatski predsjednici, nakon mandata, umirove, pišu knjige i samo kontempliraju o politici, a ne da je provode iz pozicije bivših predsjednika”, objašnjava naš izvor. Profesor Šalaj Berto s FPZG-a smatra da bi se u slučaju promjene izbornog zakona predsjednika trebalo birati u Saboru.
“Moram priznati da za model koji spominjete nisam čuo, ali riječ je o dva izborna modela”, predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Kao prvo, u slučaju promjene izbornog zakona ruku bi trebalo dići 76 zastupnika, tj. mijenjao bi se natpolovičnom većinom. Hoće li se išta mijenjati ili će se mijenjati samo neki od ovih modela tek ćemo vidjeti.”Osobno smatram da bi se predsjednik/predsjednica trebao birati u Saboru i da bi se ovlasti trebale svesti na protokolarne, jer je sadašnja pozicija pomalo čudna – imamo predsjednicu s neposrednim legitimitetom, a bez velikih ovlasti”, nastavlja Šalaj. O zabrani predizbornih koalicija – važnoj promjeni u izbornom sustavu – Šalaj kaže: “Kad bi tako bilo, to bi išlo bi na ruku SDP-u i HDZ-u”, smatra Šalaj, ali dodaje da je zasad riječ o špekulacijama.
S obzirom na to da u mnogim europskim zemljama ljevica, odnosno socijaldemokracija kao da iščezava, Šalaj slično predviđa i Hrvatskoj. “Kad bi došlo do velike koalicije, to bi bio definitivni početak kraja SDP-a. Za HDZ bi to bio dobitak jer bi ljevicu marginalizirali. Ljevica bi, po mojoj procjeni, nestala s političke scene, kao što se dogodilo u Poljskoj, u Francuskoj gdje više nema pravih socijalista, oslabili su i u Njemačkoj, a u Grčkoj poprimili drugi oblik”, kaže Šalaj.
Na pitanje zbog čega socijaldemokracija umire kaže: “Ljevica je od 2. svjetskog rata nadalje napravila velike stvari po pitanju zdravstvene zaštite i općenito povećala socijalna prava, no problem je što se nije uspjela zaštititi i prilagoditi novim izazovima ovoga stoljeća”. Moguće je da promjene doživi i onaj dio ustavnog zakona koji se odnosi na prava manjina.
“Ne treba zaboraviti činjenicu da Plenković ovisi i o nacionalnim manjinama, pri čemu je najveća ovisnost o Pupovcu koja se, kako smo vidjeli neki dan u Vrginmostu, može čitati i kao ovisnost o Vučiću. Srpski premijer je, naime, u jednoj rečenici poručio Pupovcu kako ‘ne mora glasati baš za sve zakone, a u drugoj mu zamjerio što se nije suprotstavio zakonu o pravima hrvatskih branitelja jer je u njemu izrijekom spomenuta srpska agresija na Hrvatsku. No on je time rekao i nešto drugo – da u situaciji u kojoj Plenković ovisi o tri srpska glasa on uvijek može, ako ga Pupovac posluša, srušiti Vladu”, dodaje naš sugovornik.
U Hrvatskoj bi konačno trebalo promijeniti i nakazan kroj izbornih jedinica. On je načinjen tako da selo uvijek dominira nad gradom, manje obrazovani birači nad obrazovanijim, desniji nad lijevima, pa HDZ može izgubiti vlast jedino ako baš jako zabrazdi.
Šeks je imao presudnu ulogu kod krojenja izbornih jedinica koje su tako oblikovane da uvijek idu na ruku HDZ-u. Takav kroj izbornih jedinica u stručnoj se literaturi zove gerymandering, po Garryju Manderu, koji ga je osmislio, a u Hrvatskoj ga neki kritičari zovu “šekimandering” zbog toga jer je Šeks na njega imao presudan utjecaj. Taj kroj nije promijenio Zoran Milanović – a imao je priliku – pa je zbog njega i izgubio vlast.
Nije ga mijenjao ni Račan, a neće ga, kako sad stvari stoje, ni mijenjati socijaldemokrati, jer se SDP Hrvatske manje više transformirao u regionalnu stranku koja snažno uporište ima u Rijeci – iako su i tamo sve slabiji – a u Zagrebu, koji je godinama bio baza SDP-a, već dva desetljeća ne nalaze formulu za savladavanje Milana Bandića. Ukratko, velika se koalicija čini sve izvjesnijom, a ako do nje dođe, bit će korisno promijeniti neke zakone kako bismo stekli kakvu takvu startnu šansu za promjene. Ne bude li ih, gotovi smo.
wpDiscuz