Nemamo snage ostaviti svoje grobove. Molimo vas: pomozite nam da obranimo svoje prostore. Ne zaboravljajte nas u ovim zadnjim trenucima našeg postojanja. Povijest će znati reći opravdanost naše borbe. Naše pravedne borbe za našu opstojnost, stoji u apelu Operativne zone HVO-a Središnja Bosna poslanom 8. lipnja 1993. Bobanu i Tuđmanu. Apel Hrvata Središnje Bosne poslan u jeku najveće ofenzive tzv. Armije BiH 1993. na hrvatske enklave, a objavljujemo ga povodom 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez.
Povodom 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez, Dnevnik.ba objavljuje jedno od dnevnih izvještaja koje su čelnici Hrvata Središnje Bosne 1993. upućivali Mati Bobanu, predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg- Bosne i Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske. Apel Hrvata Središnje Bosne poslan je 8. lipnja 1993. godine, na dan pada Travnika i u jeku najžešće agresije tzv. Armije BiH na hrvatske enklave u Središnjoj Bosni.
Apel kojeg potpisuje Ured za informiranje Operativne zone HVO-a Središnja Bosna u nastavku pročitajte u cijelosti:
“Egzodus Hrvata Srednje Bosne potpun je. Preko 15.000 Hrvata luta ulicama i šumom, tražeći spas ispred muslimanskog noža. Potpuno spaljenja i iseljena sela travničke općine. Pet župnika župa Gornji Dolac i Travnik je uhićeno(fra Ivo Ćurak, fra Stipić, don Pavo, don Marko Ivkić). Iseljena su sela Jankovići, Jadikovac, Zagaj, Radića brdo, Bilići, Pilića dočić, Škulji, Didaci, Pirići, Peševići, Kraljevice, Miškića brdo, Viskovići, Kokošari, Pirota, Gornja Bojna, Polje, Gornji Dolac, Donji Dolac, Guvna, Šipovik, Vidoševići, Maljine, Ćukle, Mišonica, Orašac, Podovi i Bikoši.
Guča Gora, vjekovne sjecište hrvatske kulture i hrvatske povijesti ovih krajeva, mjesto najstarijeg franjevačkog samostana na ovim prostorima, gori, pali se i pljačka. Hrvati se kolju, ubijaju, dave lancima. Samo tijekom današnjeg dana ubijeno je preko 250 Hrvata. Ulice Nove Bile, Viteza i Busovače pune su uplakanih i očajnih žena i djece. Jauk i plač su jedine riječi Hrvata Lašvanske regije. Lašva, rijeka naše doline, preplavila je obale. Suze naših majkih više ne mogu stati u nju. Naši ranjeni umiru u jaucima jer im ne možemo pomoći. Ovaj naš apel nije više poziv u pomoć.
Ovo je naša posljednja želja da vas informiramo o našem stradanju. Borili smo se kada je rat bio u Hrvatskoj. Zaustavljali konvoje oružja. Naši su momci ginuli po poljima Hrvatske.
Sada smo sami. Uslišite nam posljednju molitvu i kažite svijetu za našu bol i našu patnju. Pomozite nam da kao veliki Hrvati umremmo na svojim stoljetnim ognjištima. Mi nećemo i ne možemo ostaviti svoje domove, svoja ognjišta.
Nemamo snage ostaviti svoje grobove. Molimo vas: pomozite nam da obranimo svoje prostore. Ne zaboravljajte nas u ovim zadnjim trenutcima našeg postojanja. Povijest će znati reći opravdanost naše brobe. Naše pravedne borbe za našu opstojnost.
Vjera u Boa i vas nas nije ostavila. Pokažite nam da smo dostojni vaše pomoći.
Hrvati Lašvanske regije, Srednje Bosne, gledaju u vas.”
wpDiscuz