Haaški sud nije vidovit. I ne zna što će se dogoditi za pola sata. No sudeći upravo prema presudi Praljku, isti taj sud morao je pretpostaviti i poduzeti sve moguće radnje da se tako nešto ne dogodi. Premda tvrde da su poduzeli sve moguće radnje, pred očima im se dogodila smrt. Kako je to moguće? I to u prostoru u kojem postoje kamere, nadzornici, stroge kontrole do u tančinu.
Prema tome, Haaški sud je u svojoj sudnici presudio za zločin propusta, Praljku, kojeg je i samog presudio za zločin propusta.
Unutar haaške sudnice tako se dogodila dvostruka negacija presude.
Jedna je ona osobna. U kojoj prije kraja suđenja, Praljak odbija biti dio te predstave. Te odlazi u smrt prije presude. Podsjećamo pravmomoćnost presude nastupa u trenutku kada se sudski proces završi, i kada se presude potpišu.
Druga negacija presude je ona od samog Haaga. Haag je presudio za zločin upravljanja nečim čime se ne može upravljati u stanju singulariteta, i potpunog kaosa, osim ako nisi Bog. Potom je sam Haag priznao da mu se to njemu samom dogodilo.
Obitelj Praljak, stoga, morala bi imati pravo na sudsku odštetu. Od suda. Koji je, isto onako kao i Praljak bio dužan, pretpostaviti što se može dogoditi. I to spriječiti.
No on to nije učinio.
Udruženi sudski propusta, potpuno neodgovornog odnosa prema budućnost. Koju, zamislite, Haag nije u stanju pogoditi.