Dino Pečenković, bivši vehabija, otkrio je kako je završio u Gornjoj Maoči te kako je došlo do radikalizacije u slučaju njegove obitelji.
Vlasti u Bosni i Hercegovini ne čine ništa kako bi osobama koje su bile izložene utjecaju radikalnih islamista pomogle u nastojanjima da se oslobode utjecaja takve ideologije i ponovo se uklope u društvo iz kojega su bili izolirani zbog indoktrinacije zagovornika ekstremizma, tvrdi Dino Pečenković, nekadašnji pripadnik zajednice radikalnih islamista-vehabija, čije je sjedište bilo u Gornjoj Maoči kod Brčkog.
Pečenkovićevo ime postalo je poznato nakon što je Mevlid Jašarević, državljanin Srbije no također pripadnik vehabijske zajednice u Maoči, u listopadu 2011. napao veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu.
Zbog tog je napada Jašarević pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora, a Pečenković je uhićen jer se ispostavilo kako ga je upravo on, na dan napada, iz Maoče dovezao u Sarajevo.
U pritvoru je bio tri mjeseca, a po osobnim navodima pritom je u cijelosti surađivao s istražiteljima i protiv njega nikada nije podignuta nikakva optužnica.
Danas kaže kako mu je otac naložio da Jašarevića odveze u Sarajevo i izričito tvrdi kako nije mogao ni naslutiti na što se Jašarević sprema kada ga je vozio u grad u kojemu će ovaj kasnije počiniti teroristički napad. Pečenković tvrdi kako je očeva odgovornost i to što je uopće dospio u Gornju Maoču.
Put od ‘otkrivanja’ vjerske pripadnosti do radikalizacije
Do početka rata, kako kaže, živio je u “normalnoj komunističkoj obitelji” u kojoj se vjerska pripadnost uopće nije izražavala. Vjernicima su postali, kako kaže, kada i većina ostalih, odnosno kada je počeo rat u BiH. “Počelo se postiti, ramazan i to je to. Kapak”, kaže jednostavno Pečenković.
Nakon rata otac ga je poslao i u mekteb, vjersku školu. No ključni preokret zbiva se oko 2000. godine kada u Bihać, u kojem su živjeli, stiže Nusret Imamović, vođa vehabijske zajednice iz Gornje Maoče, koji će 2014. otići u Siriju zajedno sa svim članovima obitelji i tamo se priključiti terorostičkoj organizaciji Fronta al-Nusra.
Upravo pod Imamovićevim utjecajem, tvrdi danas Pečenković, njegov otac donosi odluku da se cijela obitelj iz Bihaća preseli u Maoču.
U toj su izoliranoj zajednici zatvorenoj za strance svi bili izvrgnuti radikalizaciji. Na oca, majku i dvojicu braće to je definitivno imalo utjecaja, no Pečenković kaže kako je on prema svemu tome stalno bio sumnjičav i propitivao je stvari. Otac ga je zbog toga proglasio “ćafirom” (nevjernikom) i stoga mu zabranio boraviti u istoj sobi s dvojicom braće.
Godine 2013. zbiva se novi preokret, kada otac nestaje, a majka tvrdi kako je otišao raditi u Austriju. Od Dine je zatražila da za braću Haruna i Osamu Ahmeda ishodi dokumenta kako bi mogli dobiti putovnice. Čim su to obavili, svo troje također nestaju, a mati se potom telefonom javila iz Turske.
Dino navodi kako mu je odmah bilo jasno da se zapravo spremaju u Siriju. “Da sam znao, nekako bi ih spriječio”, kaže danas.
Prema podacima sigurnosnih agencija u BiH, najmanje 250 državljana BiH otišlo je na ratišta u Siriji i Iraku kako bi se tamo pridružili islamističkim ekstremistima.
Država nije spriječila ekstremizam i ne pomaže u reintegraciji
Nakon prvog kontakta s obitelji Dino se s njima čuo otprilike jednom mjesečno. Prošlog ljeta doznao je kako mu je poginuo mlađi brat, koji je tada imao 18 godina, a nakon dva mjeseca i otac. Obojica su se borili u redovima islamističkih terorista. Harun je postao ratnik s 15 godina, a s 18 godina ubile su ga kurdske snage.
“Njemu (Harunu) to je sve bilo smiješno. Oženio se sa 16 godina i dobio sina s 18. I eto, ljetos (2017. ) je poginuo”, kaže Dino koji tvrdi kako ne zna što mu je s majkom i drugim bratom, jer s njima nema nikakvog kontakta.
Za smrti svojih najbližih krivi oca i majku, ali i državu BiH tvrdeći kako su državne vlasti morale spriječiti odlazak na strana ratišta.
“Ekstremizam mi je uništio obitelj, a država ništa nije učinila da to spriječi”, kaže Dino. Tvrdi kako od države nije dobio nikakvu pomoć ne bi li se integrirao u društvo i nastavio s normalnim životom.
Država mu nije ponudila nikakvu egzistenciju pa on, kao svi i bivši radikali u bosankohercegovačkom društvu, sada funkcioniraju kako neka vrsta “izvanzemaljaca”, kako sam kaže.
“Ova naša država samo uzima, ništa ne daje”, zaključio je Pečenković navodeći kako se na kraju ipak sam snašao, oženio se te sad “slaže kockice” svog života.
Vlasti nemaju odgovarajući model deradikalizacije
Profesor Fakulteta za kriminalistku pri sarajevskom sveučilištu Jasmin Ahić tvrdi kako, unatoč spremnosti da se suoči s problemom radikalizma, vlasti u BiH još nemaju odgovor na to kako učinkovito potaknuti proces deradikalizacije jer nije ponuđen odgovarajući model koji bi odgovarao specifičnostima zemlje. Umjesto toga, kako je kazao, u BiH se primjenjuju metode poput onih u Francuskoj i Velikoj Britaniji.
“Država mora naći programe kako bi ti ljudi ponovo postali dio društva”, kazao je Jahić ukazujući na problem “etiketiranih” ekstemista, koji nakon odsluženja zatvorske kazne zapravo uopće ne mogu naći posao, niti se uklopiti u redoviti život.
Pred Sudom BiH do sada su procesuirana 22 povratnika sa sirijsko-iračkih ratišta, kojima je ukupno izrečeno nešto manje od 40 godina zatvora. Najviše je kazni do godine dana zatvora i one se po pravilu izriču temeljem sporazuma o priznanju krivnje.