Draga Esther, Ti znaš da se ne dopisujemo javno. I vjerujem da vjeruješ da ja nikad ne bih bila toliko indiskretna da tvoja razmišljanja, poticaje i poruke upućene meni “šeram” dalje i činim ih javnim.
Ali tvoj e-mail savjesti i poziva na odgovornost, koji si na tipično tvoj način bombardiranja naših savjesti uputila meni, Željku, Dragi, Ini, Maci… nije bio samo pismo nama.
__________piše: Višnja Starešina I SD
To je pismo službenoj Hrvatskoj, takozvanoj hrvatskoj državi koja je još jednom ostala iznenađena i začuđena jer su Srbi u sjedištu UN-a u New Yorku priredili izložbu o koncentracijskom logoru Jasenovcu, u tradiciji velikosrpske mitomanije i falsifikata.
Probudite se, molim vas!
Ti meni i nama pišeš: “Tužna sam kad čitam vijesti o novim pothvatima Gideona Griefa, ali nisam iznenađena. Hrvatska Vlada, hrvatski profesori, novinari, svećenstvo i obični građani učinili su, nažalost, malo kako bi spriječili ‘morske pse’ poput Zuroffa i Griefa da iskrivljuju dio vaše povijesti. Vi ste uvijek zaprepašteni kada se nešto protiv vas objavi u medijima, ali ubrzo nakon toga živite svoje živote kao da se ništa nije dogodilo.”
“Pogledajte Srbe, koji su počinili strašne zločine za vrijeme Drugog svjetskog rata i komunističke ere, ubijajući još uvijek neistražen broj nedužnih ljudi i snoseći za to tek minimalnu odgovornost. Zašto? Jer stalno rade, rade dan i noć. Rade godinama kako bi izmijenili svoj imidž u dva strašna razdoblja novije povijesti.
Unajmili su strane povjesničare, daju stipendije onima koji žele pisati u njihovu korist u posljednjih 70 godina. Vlada, svećenstvo, intelektualci, svi su uključeni u to. I rezultat je sjajan, oni se danas prikazuju kao žrtve dvaju hrvatskih režima.”
I ti ne bi bila ti da na kraju tvoje lekcije nama nije uslijedio poziv da učinimo nešto: “Molim vas, probudite se, očistite ime svoga naroda, ime nadbiskupa Stepinca i svih onih koji su dali svoj život za vas. Arhivi su prepuni materijala kojima to možete učiniti, samo ako to želite, ako imate sustavni plan, financije i ustrajnost.”
I dakako da si nam još jednom stavila na raspolaganje sebe i tisuće dokumenata koje si prikupila, da još jednom pomogneš, iako svjesna da “kako vrijeme prolazi, to postaje sve teže, ako ne i nemoguće”.
Draga Esther, mi kojima pišeš znamo da ti nemaš osobnih razloga i interesa pozivati Hrvate da speru ljagu kolektivne krivnje sa svog imena, niti nas podsjećati koliko je cinično da nam tu krivnju nameću iz Srbije, prve “Judenfrei” države u porobljenoj Hitlerovoj Europi.
Jer, kao djevojčica morala si s majkom bježati iz Sarajeva, iz tadašnje NDH, da biste spasile život, da ne biste kao tisuće vaših sunarodnjaka Židova u NDH postale žrtve rasnih zakona i skončale u Jasenovcu ili Auschwitzu. A nakon oslobođenja na komunistički način, oduzeli su vam imovinu, koju ti do danas nisu vratili niti restituirali. I opet ste morale bježati pred režimom. No ovaj put ste imale državu u koju ćete otići – Izrael.
Tvoj je pristup životu gledati njegovu ljepšu stranu i tražiti dobro u ljudima, pa si vjerojatno zato za temu svoje doktorske disertacije odabrala temu spašavanja Židova u NDH, napisala o tome knjigu “Kad hrabrost prevlada”, dalje istraživala i dalje pisala o onima koji su spašavali ljude, a ne o onima koji su ih ubijali, ushićena dokumentima koji pokazuju što su sve činili obični ljudi, Hrvati, da bi spasili svoje susjede Židove, svoje liječnike Židove, a posebno zadivljena svime što je spašavajući ljude bez obzira na rasu i vjeru činio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.
Kolaborantska jezgra
Ljudima koji danas upravljaju hrvatskom državom, hrvatskom kulturom, hrvatskim obrazovanjem, sve kada bi i željeli shvatiti, nije lako shvatiti o čemu ti govoriš kad sve nas, a osobito njih u čijim su rukama moć i novac, pozivaš da zaštitimo svoj narod od nametanja kolektivne krivnje.
Kako da nasljednici jugoslavenskih komunističkih aparatčika, u mentalnom, a najčešće i u biološkom smislu, koji danas upravljaju takozvanom hrvatskom državom, njezinom kulturom, njezinim obrazovanjem uopće razumiju što ti njima i nama želiš reći?
Da si na vrhuncu svoje poduzetničke karijere, kada je tvoj biznis bio na prekretnici da iz milijunskog preraste u bilijunski, u svojem životnom šestom desetljeću odlučila da ti je dosta novca i upisala doktorat?
Da si bila presretna kad si od američke države dobila Fulbrightovu stipendiju i svoj prelijepi stan na rubu newyorškog Central Parka zamijenila kopanjem po netaknutim kutijama u zagrebačkim arhivima, a da nisi prethodno prošla niti jedan partijski tečaj jugoslavenske povijesne dogme.
Oni ne mogu, a i ne žele razumjeti zašto ih godinama moliš da napokon prevedu na engleski dokumente o blaženom Alojziju Stepincu koje su svojedobno poslali u Yad Vashem predlažući ga za Pravednika među narodima i priloživši dokumentaciju – na hrvatskom jeziku.
Još manje mogu razumjeti motive tvoga angažmana: ti se toliko trudiš da bi ostavila istinu svojim unucima. A oni su naučili samo sjediti, na naslijeđenim stolicama u takozvanoj hrvatskoj državi da bi sačuvali laži svojih djedova.
Zato će, draga Esther, tvoj poziv državi da se probudi i zaštiti od velikosrpske propagande još jednom, bojim se, ostati bez odaziva. Ali tvoja predanost istini možda može pomoći probuditi nas, koji nismo željeli ljusku od države. S kolaborantskom jezgrom iznutra.
wpDiscuz