Kamenčići odskaču po površini rijeke, bacamo žabice u Dunav pa brojimo čiji će više puta pljusnuti prije nego što potone na 20 metara dubine. Što drugo raditi na obali, lijep je dan, čekamo turiste na pristaništu kruzera. Natječemo se, jedan na jedan, ali Denis Mašić (27) ima bolju ruku…
“Ruke su mi praktički zlatne, pa napravio sam valjda 200.000 vukovarskih Vodotornjeva”, smije se Denis pa dodaje: “A što drugo? Vodotoranj je Vukovar, prva asocijacija na moj grad”, kaže Vukovarac.
368 puta manji
Gotovo svatko tko prođe ovuda odnese u džepu minijaturni suvenir. U maloj prodavaonici suvenira, tu u centru Vukovara, kraj hotela Dunav, Mašić ih godinama prodaje turistima. Važnije, izrađuje ih sam. Ima ih po cijeloj zemlji, stoje vodotornjići u uredima, domovima, eto i autor ovog teksta ima jedan godinama. Njegov.
“Jedino ga još nema Donald Trump!”, veli Mašić pa dodaje: “Ali, to je zato što je tek friški predsjednik, doći će i on po jedan kad bude u blizini. Vidi, dobar sam s prstima, klavir sviram više od 20 godina, želio sam upisati i Akademiju, ali nije išlo. Na kraju, možda i bolje. Poznaje me cijeli grad kao svirača, sviram od Beethovena nadalje… Prsti i dalje rade. Vodotornjeve. Manji je 368 puta od pravog. Znaš, naš Vodotoranj jedini je takav u zemlji, jedan od rijetkih u Europi”, govori.
Turisti koji ovamo dolaze rijekom stižu brodovima iz Njemačke.
“Najviše je Amerikanaca. Neki pitaju jesu li rupe na zgradama još iz Drugog svjetskog rata. Ali Vodotoranj mnogi kupe. Koliko treba za izradu jednog? – Pet minuta. Ali prljav je to posao. Radim kod kuće, imam radionicu, a kad ih ponestane, zna se dogoditi da ih lijevam i cijelu noć. Kad sezona stisne, nema jela, nema pića, nema ni spavanja dok ih ne završim.”
Koje boje najčešće nedostaje?
“Crvene! Toranj je napravljen od betona i cigle pa mi u radionici nikad nije dosta crvene… Materijal naručujem iz Austrije, a taj posao počeli smo prvi raditi u Vukovaru. Počeo je moj otac Zvonko još 1996. godine, a ja nastavio. Radit ću to zauvijek, vjerojatno do mirovine. Gdje ćeš ljepše, nemaš šefa, tu si na suncu, stvaraš…”
Razgovaramo o tome dok se iza nas obnavlja simbol grada. Vodotoranj. Pravi. Visok je 50 metara, a sagrađen je 1968. godine. Ima li novca?
“Gle, imam automobil star 20 godina, sad bih trebao zamijeniti remen motora. Što god zaradim, ulažem u posao. Nedavno sam kupio 3D printer, sam crtam modele pa se onda ti uzorci printaju i po 40 sati. Nakon toga izradim kalupe pa se bacim na posao. Dakle, sve što uložim ide dalje. Pa samo glodalica košta par stotina kuna…”
U vrijeme kad se skupljalo za obnovu od građana i pravnih osoba prikupljeno je 18 milijuna kuna, dok je još toliko dala Vlada RH. Ukupno je osigurano 36 milijuna kuna. I on je dio novca od svog suvenira proslijedio u tu svrhu.
“Dečki na obnovi rade punim gasom. Pa vidi, pun je Vodotoranj skela, trebao bi do kraja godine biti gotov. Pojavljuju se prvi turisti, interesiraju za suvenire. Doći u grad i ne odnijeti minijaturni Vodotoranj je maltene kao da iz Samobora odeš, a ne pojedeš kremšnitu “U prolazu”. Radim i vučedolsku golubicu, magnete, križeve, osječku katedralu, ma imam i Hajdukove privjeske. I sve radim sam.
Je l’ tko ukrao koji suvenir?
“U Vukovaru se tako nešto ne može dogoditi. Tu to nitko ne radi. A tko zna, možda i jest pa nisam vidio.”
Stanite, dječja kolica na krovu
Prisjeća se Denis anegdota s ovog mjesta. “Možda sam tu i osam godina. A u blizini je parkiralište, gdje mnogi goste ostave automobile. Pa ih toliko fascinira grad da, kad krenu kući, pokrenu automobil, ali ostave stvari na krovu. Pa ja vičem: “Stanite, torbica vam je na krovu” ili “Stanite, ostala vam pizza na krovu auta”.
Jednom je čak i dječja sjedalica ostala gore…
Kamo je najdalje došao suvenir?
“Jedan je u Australiji! U Sydneyu. Naručio čovjek preko interneta, ali ispalo je da je skuplja pita nego tepsija. Odnio ja na poštu, ali poštarina je bila 300 kuna, a suvenir desetak. Ali, eto, znam da ih ima i tamo! Eto, susjed Naser Subašić radi i minijaturne čizme Zenge. Trudimo se. I to onako, baš po vučedolski, sve radimo ručno, sve pješke.
A doma, na frižideru? Stoji li magnet?
“Nijedan suvenir nemam kod kuće! Baš nijedan. A što će mi magnet, pa ovdje ih imam tisuće… Ne, nemam ništa, ni toranj. Sve ode…”
Ima li još koja anegdota?
“Ipak je to suvenirnica. Dođu, kupe i odu. Pa nije to seks-shop. Bilo bi onda dogodovština za prepričavati? – Pričali bismo satima, tko je što kupio, fore tipa ‘nije to za mene, za prijatelja je’… Ma ne bi ti stalo u novine, piše večernji.hr.
wpDiscuz