Rodila je dijete muškarca koji ju je napastovao, i iako ga voli, ponekada ju nepodnošljivo podsjeća na čovjeka koji joj je nanio bol
“Bila sam samohrana majka dvoje djece, a on je bio moj prijatelj. Ali zaista samo prijatelj. Nisam niti htjela da bude nešto više, niti mi se ikada činilo da on to želi”, započinje svoju priču za BBC Catherine (pseudonim) o muškarcu koji ju je silovao i čije je dijete rodila.
“Bila sam kod njega u stanu i on mi se odjedanput previše približio. Instinktivno sam znala da će se nešto loše dogoditi, te sam ga odgurnula, ali bezuspješno. Kada je sve bilo gotovo on je bezizražajna lica otišao iz vlastite kuće, a ja sam bezglavo doteturala kući. Imala sam sreću da su mi djeca spavala kod susjede”, nastavlja Catherine svoju priču.
Kada ga je, kaže, suočila s činjenicama on ih nije niti potvrdio niti negirao, samo je ponavljao kako mu se ‘zacrnilo’ te se ničega ne sjeća. Jednako tako kada mu je Catherine rekla da je trudna s njegovim djetetom, njezin napadač nije negirao kako je on otac, iako je dalje tvrdio kako se ne sjeća načina na koji je do začeća došlo.
“Pobačaj nije bio opcija. Ne zbog mojih uvjerenja, dapače, vjerujem u pravo na izbor. Moji razlozi bili su više sebične prirode. Mislila sam da će mene emocionalno više boljeti ako još uz sve što mi se dogodilo odem na pobačaj. Zapravo sam vrlo sebično i instinktivno razmišljala o sebi, a ne o djetetu”, priča Catherine.
Priznaje kako je najteže od svega bilo suočiti se s predrasudama sredine u kojoj su znali da ona nema partnera te su svi pretpostavljali da je trudnoćarezultat neke kratke afere.
“Znam da su me komentirali iza leđa. U dječjim parkićima su buljili u moj trbuh, a ja nisam nikome govorila o silovanju. Zaključila sam da je bolje da žive u uvjerenju da je riječ o nekom flertu na jednu noć”, govori žena koja je, kada je na svijet donijela svog sina, doživjela šok.
“Od samog početka htjela sam ga zaštititi, i način na koji je on ‘nastao’ zaista nije imao veze s time koliko ga beskonačno volim. Ali čim se rodio ne samo da je u licu bio isti otac, već je odmah imao i njegove izražajne oči. Oči su im potpuno identične, a s godinama su došli i neki naslijeđeni pokreti i manirizmi od kojih ne mogu pobjeći. Na to znam čak fizički odreagirati, kao da se malo stresem, iako ga apsolutno obožavam od dana kada se rodio”, objašnjava Catherine koja sinu još nije ispričala priču o njegovu ocu, iako on često o tome pita.
Nekolicini prijatelja u zadnjih je par godina rekla o silovanju, a nikada nije, kaže, požalila što se nije odlučila na pobačaj.
“Bila su tri potencijalna scenarija, a to su pobačaj, dati dijete na posvajanje ili zadržati ga. Svako sa sobom nosi neki emocionalni teret i ožiljak. Najveća greška bila bi da sam ga rodila ali onda mu zamjerala i mrzila ga zbog načina na koji je nastao, ali tu sam sebe dobro procijenila, i to mi je drago. No znam da odluka koja se ispostavila dobrom za mene nije nužno prava odluka za nekog drugog, i to treba poštivati”, zaključuje Catherine.
wpDiscuz