Sutra presuda pripadnicima tzv. ABiH optuženim za teške zločine nad hrvatskim civilima u Mostaru 1993.

Nakon dvije i pol godine suđenja bit će donesena prvostupanjska presuda Enesu Ćuriću, Ibrahimu Demiroviću, Samiru Kresi, Habibu Čopelju i Mehmedu Kaminiću, kojima se na teret stavlja nezakonito uhićenje hrvatskih civila, među kojima je bilo djece, žena i staraca, i njihovo odvođenje u zatočeničke objekte u mostarskom naselju Potoci.

Prema optužnici, Ćurić je bio pripadnik 49. brdske brigade tzv. ABiH i upravnik zatvoreničkih objekata u Potocima, Demirović komandant 47. brdske brigade, Kreso načelnik saniteta jedinice koja je djelovala na području Bijelog Polja, a Čopelj i Kaminić pripadnici tzv. ABiH.

Demirović je optužen i da je u Potocima jednu osobu prisiljavao na seksualni odnos.

Da bi dokazalo navode optužnice, Tužiteljstvo BiH je pozvalo 33 svjedoka i dva vještaka, a pročitana su tri iskaza svjedoka data u istrazi.

Obrane Ćurića, Demirovića i Krese su izvele ukupno 22 svjedoka kako bi dokazale nevinost svojih branjenika. Obrane Čopelja i Kaminića nisu imale svjedoka. Tokom suđenja svi optuženi branili su se sa slobode.

Hrvatski civili koji su svjedočili na ovom suđenju kazali su da su ih pripadnici tzv. ABiH počeli hapsiti u lipnju 1993. godine.

Stanislav Krezić je 30. lipnja 1993. odveden u kuće Omerika, u mjestu Potoci. Nakon sedam dana, kako je rekao, prebačen je u Skenderove kuće, odakle je vođen na prinudne radove.

“U Osnovnoj školi smo također bili zatvoreni, imali smo stražare”, prisjetio se svjedok i dodao da ga je Čopelj zatvorio u jednu prostoriju i naredio mu da nosi pijesak iz jednog kuta u drugi, te da je prostorija bila puna prašine.

Maltretiranje i ranjenih

U logor u Mekama (mjesto Bijelo Polje) Željka Zovko je, kako je posvjedočila, dovedena 30. lipnja 1993. godine. Odvedena je u kuću Omerika, gdje je, kako je kazala, upravnik bio Ćurić. Navela je da je bilo maltretiranja i ranjenih zarobljenika, kojima Kreso nije htio pružiti pomoć.

Kako je pojasnila, bila je zatvorena i u Osnovnoj školi u Potocima. “Sala je bila grozna, ležali smo na betonu… Ćurića sam vidjela, on je odmah došao tu i bio je upravnik. On je donosio hranu, a kuhale su logorašice. Bez njegovog odobrenja niko nije mogao ući u logor”, ispričala je Zovko, prisjetivši se i kada je Demirović došao u školu i ponašao se nasilno.

Prema iskazu svjedokinje Zovko, udarao je dvije-tri žene, a zatim izveo jednu djevojku, koja se vratila uplakana i pokrila se bila po glavi. “Ujutro mi je rekla ono najgore – silovanje”, kazala je Zovko, istaknuvši da su Demirović i Čopelj izvodili svjedokinju “B”, koja je kasnije silovana.

Zorica Zovko je izjavila da je zapovjednik logora u Potocima bio Ćurić i da je bilo odvođenja žena, a kada su se vraćale, bile su “jadne i čemerne”. Kazala je da su muškarci, žene i djeca odvođeni na prinudne radove.

Mladenka Nikolić je izjavila da je Kaminić udario mladića koji je bio osoba s posebnim potrebama. Prema njenom svjedočenju, on je “naletio” na mladića, udario ga i oborio na pod.

Po optužnici, Kaminić je u Potocima udario duševnog bolesnika rukom u stomak.

Svjedokinja Anica Kolobara je rekla da iz Osnovne škole u Potocima nisu mogli izlaziti bez dozvole Ćurića, za kojeg je kazala da je bio zapovjednik logora. Ona je, kako je naglasila, dva puta išla čistiti muslimanske kuće, a vođena je i na branu u Vrapčiće kao živi štit.

“Enes Ćurić je došao i prozivao nas… Dan prije mi je opsovao majku ustašku, i ja sam njemu opsovala. Postrojio nas i nije rekao gdje idemo”, ispričala je Kolobara i dodala da je vojnik s prezimenom Kaminić udario Marka Zovku, koji je bio bolestan.

Anđa Bilić ispričala je da su iz škole u Bijelom Polju izvođene mlade i lijepe žene.

“Izvođena je osoba ‘B’. Ne znam tko je izvodio. Pa, silovali su je, tako smo primijetili, jer se vratila sva raščupana, tužna, jadna, bijedna”, navela je Bilić.

Radi zaštite intimnog života, svjedokinja “B” je dala iskaz bez prisustva javnosti.

Dalibor Zovko je kazao da ga je Ćurić 30. lipnja 1993. zarobio u Bijelom Polju, te je kao maloljetnik išao na kopanje tranšeja na prvoj liniji. On je rekao da je svjedokinja “B” izvođena u večernjim satima, a vraćana ujutro “sva ispaćena”.

Civili zatvoreni radi sigurnosti

 Ibrahim Omanović je izjavio da su hrvatski civili u Mekama bili smješteni radi njihove sigurnosti, kao i da je Ćurić sve vrijeme bio s njim u tim kućama. Pojasnio je da je Ćurićeva uloga bila da čuva civile i pazi na njih.

“Ćurić nije naredio da se ti civili sakupljaju. Ta naredba je došla sa strane”, kazao je on.

Meho Tabaković, bivši stražar u školi u Bijelom Polju, naveo je da Ćurić nikada nije izvodio civile van škole, ali da su pripadnici tzv. ABiH po nalogu izvodili civile.

“Oni su mogli otići po hranu u svoje njive, on je to dozvolio. Nije branio. Jednom sam bio tu kada su vojnici htjeli civile da izvode, tražili od Ene. On im nije dao da uđu”, prisjetio se Tabaković i dodao da je Ćurić naredio da civile niko ne smije maltretirati.

Naredbu da se civili odvedu da odnesu top na brdo Ćućurak, gdje ih je troje ubijeno, prema svjedočenju Esada Macića, donio je komandant brigade Ibrahim Demirović.

“Odvodili smo ih ja i Amer Omanović. Odveo sam ih jer sam morao, naredio mi komandant brigade Hećim Ibrahim, i da se moramo javiti Ćuriću. S Hećimom sam razgovarao u komandi brigade u Mekama. On je rekao da idemo kod Ćurića. Trebalo je protuavionski top da se odnese. Ćurić mi je predao civile, oni su stajali s njima ispred škole”, ispričao je Macić.

Svjedočeći u svoju korist, optuženi Ćurić je kazao da je civile hrvatske nacionalnosti odveo u mjesto Meke, jer su se morali skloniti s linija obrana.

“Rečeno mi je da čuvam te ljude, jer sam iz Bijelog Polja. Zijo Lerić mi je rekao da će me staviti za komandanta logora”, izjavio je on.

Ćurić je kazao da se nastojalo pomoći civilima, te da su imali medicinsku pomoć, jer je Kreso davao lijekove koliko je mogao i znao. On je rekao da su iz komande i Vojne policije mogli doći i odvesti civile bez njegovog znanja.

“Demirović je dolazio u školu sigurno šest do sedam puta. Ne znam u kojem svojstvu je dolazio, iz kojeg razloga. Dolazio je po naredbi i u svojoj režiji”, dodao je on.

Hasan Lerić je kazao da je 30. lipnja 1993. došao u Bijelo Polje kao ispomoć jer su se vodile borbe s Hrvatskim vijećem obrane (HVO). Za optuženog Demirovića je napomenuo da je bio obični vojnik. “Tih dana sam stalno viđao Demirovića”, izjavio je Lerić.

Pamir Koluder je ispričao da je sa optuženim Kresom bio u sanitetu kada ih je 30. lipnja 1993. opkolila tzv. ABiH. Tada je, kako je rekao, Kreso izašao napolje s rukama na potiljku, a po povratku im je kazao da se moraju predati, kao i oružje koje su imali.

Dodao je da su nepoznati vojnici naredili da se zavežu, te su odvedeni u podrum Zovkine kuće, koja je bila prekoputa saniteta. Nakon sat vremena, kako je rekao, izveden je iz kuće i tada je vidio Kresu, kojem su vojnici saopćili da ima ranjenih i da im treba pomoći.

Suđenje petorici bivših pripadnika tzv. ABiH je počelo u veljači 2015. godine.